BITKE SUDNJEG DANA Čak sedam ratova na Bliskom istoku, no to je tek početak?! BITKE SUDNJEG DANA Čak sedam ratova na Bliskom istoku, no to je tek početak?!
U IŠČEKIVANJU ARMAGEDONA - TURSKA ULOGA U MASAKRU

BITKE SUDNJEG DANA Čak sedam ratova na Bliskom istoku, no to je tek početak?!

Iseljeništvo i svijet 1. svibnja 2016. Promise.hr

TweetEmailPrint O trgovini naftom ISIL-a i Turske sve je znano, kao i činjenica da je preko Turske stigla većina stranih boraca Daesha, kao i... BITKE SUDNJEG DANA Čak sedam ratova na Bliskom istoku, no to je tek početak?!


O trgovini naftom ISIL-a i Turske sve je znano, kao i činjenica da je preko Turske stigla većina stranih boraca Daesha, kao i to da ih je Turska obučavala i naoružavala džihadiste, te su se borci Kalifata služili turskim teritorijem za napad na Kurde i Assadove snage, piše Emil Pakrac, prof., ekspert za Bliski istok

sirija borbaU proteklih tjedan dana rat u Siriji ponovo se razbuktao. Deset tisuća pripadnika Jabhat al-Nusre skupilo se u okolici Alepa, vladine snage krenule su u novu ofenzivu u Alepu, dogodio se i krvavi sukob između Kurda i sirijskih opozicijskih snaga u spomenutom gradu. Assadove snage krenule su u novi napad na području Latakije, no ISIL je odgovorio udarima na Deir al-Zoru-koja je već godinama u džihadističkom okruženju, te u predgrađu Damaska. Assadove snage nisu dovoljno brojne za borbu cijelom državom. Provedeni su novi izbori (drugi od početka rata), na kojima je, naravno, pobijedio Assad i Baas. Izbori su provedeni na 40% teritorija koje drže vladine snage, a na kojima živi 70% stanovništva. Istodobno je Jaysh al-Islam – koji je glavna sila opozicijske strane, izveo napad kemijskim oružjem i to priznao.

Također, dogodili su se sukobi Kurda i šijita  u Iraku, na prostorima oslobođenim od ISIL-a (pobjednici ne ostavljaju kamen na kamenu na oslobođenom teritoriju, što naravno dodatno antagonizira sunite) te sukob Kurda i Assadovih snaga u gradu Qamishli – jednom od dvaju centara (drugi je Kobane) kurdske samouprave na sjeveru Sirije.

Islamska država nije jedina koja gradi novi društveni sustav na Bliskom istoku.

To rade i Kurdi u regiji zvanoj Rojave, na sjeveru Sirije. Kurdi na sjeveru Sirije grupirani su u tri područja – u Alepu i okolici, oko Kobanea i u Rojavi, čiji je centar grad Qamishli. Na tom području, koje kontroliraju snage YPD-a (kurdske jedinice za samozaštitu) pokušava se ostvariti marksistička utopija. Vodstvo regije čine troje osoba – po jedan od svake religije (musliman, kršćanin i jezid), te jedna od njih, obvezno, MORA BITI ŽENA. Ne treba ni spomenuti što to znači u muslimanskom svijetu (u Iranu i Saudijskoj Arabiji kazna za konverziju na kršćanstvo je smrt, a u Saudijskoj Arabiji žene ne smiju voziti automobil, kao što se i ne smiju pojavljivati na ulici bez muške pratnje. Iranci, se pak, niti ne rukuju sa ženama.).

Društveno vlasništvo je prevladavajući tip ekonomskih odnosa, dok se istodobno pokušava ostvariti samodostatnost i na poljoprivrednom i na industrijskom planu. Ipak, glavni izvor prihoda su plinska i naftna nalazišta na tom području. Kako je ta pokrajina i grad Qamishli presudan za tranzit nafte i plina u Europu, dogodio se okršaj Kurda i Assadovih snaga – u kojem su Kurdi pobijedili.

Žene su sastavni dio kurdskih snaga (svaka punoljetna žena obvezna je biti u vojsci), čega se plaše džihadisti Islamske države (uz to, jedino čega se boje – je intervencija Izraela. Znaju da bi u tom slučaju Islamska država svršila za tjedan dana.), jer vjeruju kako ih smrt od ženske ruke spriječava da uđu u dženet. Vjeruju kako ih smrt od ženske ruke šalje pravo u džehenem. To naravno ne spriječava kalifat da šalje žene-bombe, čiji se broj sve više povećava, kako ISIL slabi.

Kurdi obučavaju svoje pobratime Jezide, najprogonjeniju skupinu od strane Islamske države, koja ih drži kao robove. Naime, jezidska religija je umnogome slična manihejstvu i smatrani su sotonistima. Oni vjeruju da je ovaj svijet u rukama vraga, te se istom – u obliku boga pauna – i klanjaju.

Na svakom zidu Rojave visi Ocalanova slika.

Abdullah Ocalan je bio, ili još uvijek jest, vođa Kurdske radničke partije (PKK). Godine 1984. proglasio je rat protiv Turske koji je trajao do 1999. godine, kada su ga, u Keniji, uhitili agenti CIA-e i isporučili Turskoj. Turska ga je osudila na smrt, no kazna je preinačena u doživotni zatvor (2010. Turska je ukinula smrtnu kaznu, no ista se nije provodila još od sredine osamdesetih). Zauzvrat, PKK je prestao s ratom protiv Turske, ratom koji traje već gotovo čitavo stoljeće i koji se rasplamsao, usporedno sa sirijskim oružanim sukobom. Ocalan je, trenutno, utamničen u potpunoj izolaciji. Trideset tisuća Kurda je ubijeno u tom sukobu, a milijuni su raseljeni – diljem Turske te djelomice u inozemstvo (samo ih u Njemačkoj ima 650.000).

Taj sukob se ponovo rasplamsao u zadnjih godinu dana – te su stotine Kurda pobijeni od turske ruke, dok su istodobno Kurdi preuzeli kontrolu na dijelu teritorija uz sirijsku i iračku granicu.

Iako se i sirijski i irački Kurdi kunu kako njihov cilj nije izlazak iz spomenutih država, istina je upravo suprotna – svjedočimo konačnom boju za nezavisnu kurdsku državu.

Kurdi su najmnogoljudniji narod na svijetu koji nema vlastitu državu. Ima ih između 23 i 32 milijuna, najvećim dijelom u Turskoj (12,6-14 milijuna ili 20% ukupnog stanovništva), Iranu (5,7-7,7 milijuna), Iraku (4,7-6,5 milijuna ili 20%) i Siriji (oko 2 milijuna – 9,5% stanovništva). Kurda ima od Armenije do Libanona i time čine najrašireniju – uz Armence i Židove, populaciju na Bliskom istoku. Nekoliko ih je milijuna i u EU.

Upravo to što su tijekom prvog svjetskog rata bili glavni izvršitelji turskog genocida nad Armencima (oko milijun i pol žrtava, te smanjenje Armenije na sadašnje granice – to je nekada bio tek njezin sjeverni i slabo naseljeni dio) govori o nekoj poetskoj pravdi za njihove buduće nevolje. Turci, naravno, ne priznaju taj čin i krivično gone svaki spomen istog – tako su osudili i vlastitog nobelovca Orhana Pamuka.

Kurdi su narod iranskog podrijetla (najmnogobrojniji poslije Perzijanaca i Paštuna), a ne planinski Turci, te se spominju još u antici, te konačno, za sasanidske vladavine. Podijeljeni su na mnoga plemena i to će ih nejedinstvo koštati vlastite države. Ista je bila predviđena u Vilsonovoj deklaraciji, na koncu prvog svjetskog rata, no zahvaljujući plemenskoj strukturi, religijskoj raznolikosti (Kurdi su većinom muslimani, no i suniti i šijiti, ali ima ih i kršćana, zoroastijanaca, jesida, pa čak i sljedbanika judaizma), jezičnoj različnosti (govore razne jezike) te ponajviše zahvaljujući podmitljivosti plemenskih vođa, država nije ostvarena. Svaka usporedba s Hrvatima – vrijedi.

Ipak, njihov teritorij je prilično jedinstven. Obuhvaćaju, i to poprilično homogeno, jugoistok Turske, sjeverozapad Iraka, sjever Sirije – i to bi mogle biti granice nove države.

Naime, iako je PKK proglašen terorističkom organizacijom, često vuku paralele s PLO i Arafatom – i oni su bili proglašeni teroristima da bi na koncu postali subjekti pregovora.

Kurdski ustanak u Turskoj počeo je ranih dvadesetih i u krvi je ugušen –  no od tada neprestano tinja, što će reći, traje već gotovo čitavo stoljeće.

Kurdski ustanak u Iraku počeo je šezdesetih godina prošlog vijeka. Sadam Husein ih je kemijskim oružjem trovao za iračko-iranskog rata, a za Pustinjske oluje, pobunili su se, no naravno, bez američke pomoći – izgubili su. Amerikanci su, ipak, na koncu, reagirali i napravili zaštićenu zonu na sjeveru Iraka.

Tako kurdska samouprava opstoji već 25 godina, što su oni iskoristili za kurdsko-kurdski rat. Naime, podijeljeni su na dvije, potpuno jednake potpore među stanovništvom, struje – KDP (Kurdska demokratska stranka) Mesuda Barzanija (vođu ustanka 60-ih godina) i PUK (Kurdski patriotski savez) Džalala Talabanija.

Barzani je na koncu postao vođa kurdske samouprave, dok je Talabani postao – predsjednikom Iraka (u Iraku je ustavom propisano da tri najvažnije pozicije u vlasti imaju naizmjenično obnašati šijit, sunit i Kurd). Glavni grad kurdske samouprave je Erbil – što mnogo govori, jer su još prije 40 godina i Kirkuk i Mosul bili većinski kurdski gradovi. Arapska majorizacija ih je nadvladala.

Mosul kao najveći grad Islamske države šaptom je pao u ruke džihadista. Naime, imali su ga braniti irački vojnici (90% vojske čine šijiti), nikako motivirani i slabo plaćeni, no s odličnim američkim naoružanjem koje je sve palo u ruku ISIL-a. Čak 40% stanovništva je izbjeglo, no većina je prigrlila Daesh – Mosul je bio najnesigurniji grad u Iraku, gdje su se svakodnevno klali Kurdi, Arapi i Turkmeni, šijiti i suniti, te ponajviše – kriminalci, domaći, obični. Tako će Mosul biti jako teško zauzeti, a i Amerikanci su, prema svemu sudeći, namjerno zaustavili kurdsko-šijitsko napredovanje prema tom gradu.

Turska je mnogo puta izvršila napade na iračko tlo, jer se tamo i kriju kampovi PKK i Slobodnih jastrebova Kurdistana. Barzani, pak, pruža Turcima podršku, što, naravno, stvara odium prema njemu.

A sada dolazimo na Tursku… Islamističke stranke pojavljuju se kao najpopularnije, odmah po smrti Ataturka, no vojska bi svaki put izvršila državni udar i zbacila islamiste s vlasti.

Tako je bilo do 2002. kada je islamistička Stranka pravde i razvitka (AKP) s vođom Erdoganom došla na vlast, zahvaljajući groznom izbornom zakonu. Iako je netom osnovna AKP (osnovana 2001.) osvojila samo 34% glasova, zadobila je 2/3 zastupničkih mjesta. Njezina je popularnost, na krilima ekonomskog rasta, sve više rasla i AKP i Erdogan su na vlasti do dana današnjeg (sjetimo se stare Staljinove istine – NIJE VAŽNO TKO KAKO GLASA, VEĆ TKO BROJI GLASOVE.). Velike demonstracije protiv Erdoganove autokracije i korupcije – jer si je taj diplomirani ekonomist i diktator umislio da je Sulejman Veličanstveni – s 2013. na 2014. u Istanbulu završile su krvlju – bilo je ubijenih, a Twitter, Facebook i Youtube bili su blokirani. Tada su se demonstracije proširile na cijelu Tursku, pa je samozvani sultan morao popustiti. No, za kratko. Uslijedilo je krvavo gušenje demonstracija, tisuće tužbi protiv novinara i inih koji su negativno pisali o Erdoganu, zabrane i preuzimanje nesklonih mu novina i televizija, dok na koncu u Turskoj nije zavladalo – jednoumlje.

Godine 2015. u Ankari turska tajna služba izvršila je napad na mirni kurdski prosvjed u Ankari. Bilo je stotinjak mrtvih i nekoliko stotina ranjenih. Iako su za taj napad optužili PKK, pa ISIL, nitko nije preuzeo odgovornost. Bilo je, očito, tko ga je izvršio.(Turska tajna služba, naime, ima mnogo iskustva u istom – još je 1955. pripadnik iste bacio bombu na rodnu kuću Kemal paše Ataturka u Solunu, što je rezultiralo izgonom preostalih Grka iz Carigrada. Ostala je samo šačica tih starosjedioca Konstantinopolisa u Konstantinopolisu. Istina, to nije turska posebnost. Jednako se, terorističkim napadima, služila i Maggie Thatcher. Kada bi nešto trebalo zamaskirati, recimo privatizaciju nekog državnog sustava koja bi vodila do masovnog otpuštanja, poskupljenja usluge i dobitka privilegiranog pojedinca, ubačeni agenti MI6 u IRI izvršili bi teroristički napad. Takav odnos ima Erdogad sa Slobodnim Jastrebovima Kurdistana. Za Thatcher se zna, no valja pričekati 50 godina nakon smrti i posljednjeg aktera tih događaja – tek će tada dokumenti biti dani na uvid. Nemojmo zaboraviti da je i dokumentarac velikog Kena Loacha o rudarskom štrajku i dan-danas zabranjen i nedostupan).

Godine 2016. su izvršena još dva krvava napada u Ankari (Ankara je na meti, jer je kemalistička utvrda i kao takva trn u oku Erdogana). Za njih su preuzeli odgovornost Jastrebovi slobodnog Kurdistana, no o njihovoj povezanosti s Erdoganom bilo je riječi, par redaka prije. Dovoljno govori činjenica da je američka ambasada dva dana prije napada izdala upozorenje o istom, na točnom mjestu gdje su se napadi i dogodili.

Napadi koji se Erdoganu nisu svidjeli bili su napadi na Istanbul.

Izvršila ih je, izdana, Islamska država – na strane turiste. Naime, Turska je podržavala ISIL, no to je prestala činiti – gurnuvši u vatru novog favorita – Vojsku Islama.

O trgovini naftom ISIL-a i Turske sve je znano, kao i činjenica da je preko Turske stigla većina stranih boraca Daesha, kao i to da ih je Turska obučavala i naoružavala džihadiste, te su se borci Kalifata služili turskim teritorijem za napad na Kurde i Assadove snage.

Šlag, pak, dolazi na kraju. Njemački novinar Jan Bohmermann ismijao je satiričnom pjesmom Erdogana – i isti ga je odlučio tužiti. Njemačka je to prihvatila, pozivajući se na prastari zakon o zabrani vrijeđanja stranih državnika.

Time se Europa još jednom pokazala da ne drži uopće do vlastitih proklamiranih načela.

Sloboda riječi – ništa, sloboda izražavanja – ništa, cenzura – da (nedavne demonstracije u Parizu, a bilo je 150.000 ljudi, protiv TTIP, potpuno prešućene i u Hrvatskoj i u Europi), pošteni izbori – ne (Hillary Clinton onemogućila je tisućama i tisućama demokrata da glasuju za Sandersa). Propast Zapada – da.

Tako je hrvatska dobrodošlica jednom satrapu bila jednostavno – degutantna. Zaboravili su bili na ’91. i uzvike – zašto Europa/svijet ne reagira, Europe you can stop the war i ostale leleke… Sada, kada Erdogan radi to isto, tj. ubija Kurde i Sirijce, nikoga ne briga. Ali, Hrvati ionako imaju kratko pamćenje.

Na Bliskom istoku trenutno je u tijeku čak 7 ratova – u Turskoj, u Siriji, u Iraku, u Palestini, u Libanonu, u Jemenu i u Afganistanu. Trusno područje i brijeg biblijskog Armagedona – bitke sudnjeg dana.

Saudijska Arabija i Turska željele su intervenirati u Siriji, no SAD im nisu dopustile-ipak poštuju činjenicu da je Sirija više desetljetno rusko leno. U slučaju njihove intevencije, u rat bi otvoreno ušao i Iran – a tada bi put Armagedonu bio posve otvoren. Na koncu, Turci su i srušili ruski avion – iščekujući reakciju. Ipak, možda je sve ovo samo zbog novca – ako SAD planom B u Siriji osigura trasu katarskog plinovoda, rat neće potrajati. No, međutim nije sve u novcu. Kada padne krv, novčanice se ne broje… A Kurdi čekaju na ostvarenje tisućugodišnjeg sna, zar