Čudi da Vilim Ribić od drugih traži sažaljenje, zaboravlja da se upravo on isticao u javnom linču nad drugima

”Imam potrebu spomenuti kako se među onima koji su se u javnim objedama protiv mene isticali bio kolega sa studija Vilim Ribić. No nije se nikada javno ispričao za neistine koje je iznosio, pa ni onda kada je utvrđeno da su neosnovane. Zato me čudi njegova jadikovka. Sablažnjava se nad „javnim linčem“ kojemu je izložen. Tvrdi kako su ga prvo „objesili, a sada tek traže dokaze“. Ne mogu prosuditi je li istinito što se o njemu navodi. No nadam se da je poučno i za njega zapitati se o sudbinama žrtava koje je neistinitim tvrdnjama blatio i štetio njihovu ugledu i dostojanstvu. Možda će sada snaći snage i ispričati se onima koje je neopravdano izlagao „javnom linču“”, istaknuo je prof. dr. Pavo Barišić, u razgovoru povodom skorog stručnog skupa o Anti Starčeviću, ‘Ocu Domovine’, na Fakultetu hrvatskih studija u Zagrebu

U povodu 125. obljetnice smrti Ante Starčevića Fakultet hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu u petak 26. veljače organizira znanstveno-stručni skup pod nazivom „Otac Domovine – povijesna ostavština za hrvatsku budućnost“. Tim povodom, jedan od izlagača na skupu, bivši ministar znanosti i obrazovanja te dekan Fakulteta hrvatskih studija, prof. dr. sc. Pavo Barišić, dao je intervju novinarki Narod.hr-a, Mihaeli Tikvica.

Razgovor ovdje prenosimo u neznatno skraćenom obliku:

Jesmo li danas dovoljno upoznati s životom i djelom Ante Starčevića?

Riječ o državniku i lucidnom mislitelju koji je ostavio znatnu misaonu baštinu i izgradio velik utjecaj u hrvatskoj političkoj filozofiji i životnoj stvarnosti. No, na Vaše pitanje, odgovor je na žalost niječan. Premalo još znamo o tom velikanu. Njegovo stvaralaštvo i doseg uvidā nisu dovoljno istraženi. Ni njegov opus nije u cijelosti dostupan ni objavljen. Puno je toga ostalo na stranicama časopisa i novina. Nešto je ostalo samo u tiskovinama i rukopisima, a puno je iz stvaralačkoga opusa nestalo ili uništeno u višekratnim zapljenama i uhićenjima.

Ima zacijelo stvari koje je napisao, a da još nije ni autorstvo posve pouzdano. Tako sam primjerice dokazivao kako poznati niz aforizama Političke iskrice, tiskan u Slavenskom Jugu krajem 1848. i početkom 1849. najvjerojatnije pripada njegovu opusu. Jer po mojoj ocjeni taj je aforistični biser krivo pripisan Ivanu Mažuraniću. Stil je puno bliži Starčevićevu izričaju. To sam otkriće predstavio javno prvi put na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu prigodom obilježavanja 200. obljetnice rođenja Ivana Mažuranića 2014. Članak je objavljen u Prilozima za istraživanje hrvatske filozofske baštine.

Do danas se stoga nismo puno udaljili od one poznate ocjene koju je na početku 20. stoljeća izrekao Antun Gustav Matoš o tome kako domaći „inteligenti“, koji često blisko raspravljaju, odnosno peru „familijarno zube Marxom, Mazzinijem, Havličekom, Hercenom (i Masarykom)“, te govore „kolegijalno o Bismarcku, Kierkegaardu i Castelaru, nemaju ni pojma o našim znamenitim ljudima“. Oštro pero iz Tovarnika uočilo je znakovitu pojavu koja se stalno ponavlja u hrvatskoj stvarnosti. Tako je naime doktora filozofije iz Žitnika u njegovo doba upravo „grdila cijela legija ‘naprednih’ žutokljunaca, a da ga nije čitala“.* Matoš zaključuje da su ga grdili zato što ga nisu čitali. Drugi se kulturni narodi ne odnose tako nemarno prema vlastitim duhovnim veličinama. Diče se njima i štuju njihova djela.

Ali oni koji su ga doista čitali otkrili su u njemu dragocjene misli. Uz Matoša bih posebice istaknuo Miroslava Krležu koji je veličao Starčevićev osebujan stil pisanja i oštroumnost kritike. U jednoj od najboljih povijesti hrvatske književnosti iz četrdesetih godina 20. stoljeća Slavko Ježić obradio je samotnika iz Žitnika među istaknutim klasicima hrvatskoga umjetničkoga stvaralaštva. Upravo je Starčeviću pripao najopsežniji prikaz u poglavlju „Hrvatski romantizam od apsolutizma do nagodbe“. Autor mu pripisuje „naročito mjesto u književnosti“ i označuje ga kao „samonikla i jaka stvaralačkoga duha“.

Zanimanje je za Starčevićeva djela i političku baštinu donekle oživjelo tijekom devedesetih godina prošloga stoljeća. Zasluge za to pripadaju osobito prvom predsjedniku Franji Tuđmanu koji je iznimno cijenio značenje Oca Domovine. Imao sam čast da je predsjednik Tuđman napisao i predgovor za prvu knjigu Starčevićevih govora u Sabranim djelima koja sam počeo tiskati 1995. No taj projekt nije dovršen kao ni Starčevićeva Djela stoljeće prije toga.

Raduje me stoga ovaj simpozij Fakulteta hrvatskih studija. Na njemu u jednom interdisciplinarnom pristupu znanstvenika s raznih ustanova u Republici Hrvatskoj kanimo ponovno vrjednovati djelo i ostavštinu Oca Domovine. U njemu leži puno bisera koje valja iskoristiti kao dragocjeno blago za hrvatsku budućnost.

Koliki su Starčevićeve političke i nacionalne ideje i danas aktualne?

Kao i s drugim istinskim i dubokim misliteljima tako je i sa Starčevićem, njegova je misao i dalje živa i aktualna. U središtu je ideja slobode i prava. To su vječne teme politike i ljudskoga življenja u zajednici. On ih je na originalan način promišljao. Pravo je okvir slobode kako pojedinca tako i cijele zajednice. Pravo je jamstvo pravednosti, blagostanja i mira u društvu. Pravo osigurava opstanak i malih naroda i slabijih članova u društvu, jer ono obuzdava i suzbija silu.

Među njegovim aforizmima za simpozij istaknuli smo posebice dva koja se odnose na nacionalnu i državnu samostalnost. Naglašavao je kako jedino uz samostalnost mogu cvasti i razvijati se narodi, zemlje i gradovi. A uvjet da se puk s razine mnoštva čeljadi uzdigne do istinskoga pojma naroda u političkom smislu državnosti smatrao je stjecanje samostalnosti i nezavisnosti.

U zimskom semestru završio sam predavanja iz kolegija Filozof prava i države Ante Starčević na kojemu sam sa studentima raspravljao o stvaralaštvu Oca Domovine i putokazima za budućnost. Nakon ciklusa semestralnih kolegija o Anti Starčeviću koje sam držao od 1993. do 2000. ovo je prvi takav kolegij nakon punih dvadeset godina. I s ponosom izjavljujem kako su studenti i danas oduševljeni u susretu s djelom i stvaralaštvom Oca Domovine. Oni prepoznaju koliku snagu njegove poruke imaju za hrvatsku i europsku budućnost.

Vaše izlaganje nosi naslov „Pripada li Starčević desnici ili ljevici?“. Možete li nam ukratko otkriti o čemu ćete govoriti?

Naslov je mojega izlaganja dvojbeno pitanje o tome pripada li zapravo Starčević desnici ili ljevici. Premda je razdioba političkoga spektra na ljevicu i desnicu prijeporna i fluidna, podložna promjenama i ideološkim zasjenjivanjima, ipak se održava više od dva stoljeća. Politička ostavština Oca Domovine smješta se danas u tom spektru desno. U izlaganju razmatram koliko je to za izvornu pravašku misao opravdano. Polazim od činjenice da je Starčevićevo političko djelovanje od početnih artikulacija 1848., kada počinje pisati u prvom demokratskom glasilu u Hrvatskoj, Slavenskom Jugu, do smrti 1896. jednoznačno na lijevom krilu.

U izlaganju se osvrćem na njegova idejna stajališta i uspoređujem ih s europskim političkim kretanjima. Presjek kreće od Političkih iskrica, Predstavaka riječke županije, saborskih Govora 1861. i 1867., Naputka za pristaše stranke prava do ogleda Ustavi Francezke. Usporedba pokazuje zašto su pravaški zastupnici u Saboru demonstrativno sjedili na lijevoj strani. Zauzimao se za ideje koje su od velike francuske revolucije 1789., kada se izvorno oblikuje lijevo i desno, pripisuju ljevici: republikanstvo, sloboda, jednakost, bratstvo, ljudska prava, zauzimanje za obespravljene, pravo narodnosti, ideje državne samostojnosti. Zatočnik je prava i slobode kako pojedinaca tako i naroda.

Razmatram što se zapravo sredinom 20. stoljeća bitno preokrenulo te je odgurnulo Starčevićevu ostavštinu na desni odjeljak spektra. U idejnoj tvorevini i djelovanju, prema mjerilima 19. stoljeća, nije moglo doći do preokreta. Očito se izmijenio politički okvir u kojemu se te ideje na izobličen način zrcale. Na lijevo je krilo zasjela komunistička ideologija s boljševičkim predznakom i dotadašnju republikansku, građansku i pravašku baštinu potisnula na desni pol.

Promatrajući razvoj demokratskih pokreta u Europi, izvodim zaključak kako pravaška ostavština obiluje idejama koje se mogu pronaći i na lijevom i na desnom političkom krilu. Znatan je politički mislitelj koji daruje obilje građe o slobodi i državnoj ravnopravnosti. Kako je prispodobio slavni pjesnik Friedrich Schiller, kada grade kraljevi, ima posla za mnoge. Na svoje dolaze arhitekti i građevinari, ali i nosači tragača i vozači kolica.

Tako je Starčević pri gradnji pravaškoga dvorca dao posla za brojne. Znali su to politički sljedbenici, osobito mladi pravnici. Na toj su se baštini nadahnjivali umjetnici poput Kovačića, Harambašića, Kumičića, Kranjčevića, Matoša ili Krleže. Naposljetku su na tim temeljima gradili i hrvatski državnici, kako lijeve tako desne orijentacije, od Stjepana Radića do Franje Tuđmana. Ostao je pri tom matica – novokomponirani je izraz main stream, jer je njegova struja državotvorna, oslanja se na prava puka, slobodu i blagostanje svih „duša“ koje tvore političku zajednicu.

Hrvatski studiji dobili su prije nešto više od godine dana status fakulteta, a Vi ste izabrani za njegovog prvog dekana. Kako ste zadovoljni s dosadašnjim radom Fakulteta?

Ponosan sam što se Fakultet hrvatskih studija nakon 29 godina od pokretanja sveučilišnoga poredbenoga studija hrvatske filozofije i društva napokon institucionalno učvrstio na Sveučilištu u Zagrebu kao 34. sastavnica srednje veličine. Iznimno sam zadovoljan postignućima koje je pokazao u svojoj prvoj godini postojanja kao fakultet. Obilježavajući prvu obljetnicu djelovanja Fakulteta, koja pada na spomendan smrti prvoga hrvatskoga predsjednika dr. Franje Tuđmana 10. prosinca 2020., posebice sam u prigodnoj poruci istaknuo temeljnu zadaću koju Fakultet ima za svrhu kroz interdisciplinarna istraživanja i poučavanja tradicionalnih i suvremenih kulturoloških, humanističkih i društvenih tema vezanih za Republiku Hrvatsku, njezin narod i brojno hrvatsko iseljeništvo raspršeno diljem svijeta.

Fakultet prožima znanstveno-nastavne i istraživačke djelatnosti zajedničkom teoretsko-metodološkom, opće kulturološkom, društveno-humanističkom te osobito kroatološkom sastavnicom. Po tom se usmjerenju razlikuje od bilo kojega drugoga fakulteta u državi. Kulturološka i nacionalna osnova, koja je ujedno i europska i svjetska, predstavlja onu nit koja izdvaja prepoznatljivost Fakulteta hrvatskih studija, kako u domovini, tako i izvan nje.

Prva obljetnica Fakulteta po mnogo je čemu bila prepoznatljiva. To se ogleda u nekoliko čimbenika od kojih treba u prvom redu izdvojiti rekordan broj upisanih studenata. Ove je akademske godine upisano 313 novih studenata na preddiplomskim studijima kroatologije, filozofije i kulture, sociologije, psihologije, komunikologije, povijesti, demografije i hrvatskoga iseljeništva. Time je ukupan broj studenata na Fakultetu dosegnuo blizu 1500 upisanih i za čak je 100 studenata veći u odnosu na prethodne akademske godine.

Zahvalio sam osobito novim sveučilištarcima na ukazanom povjerenju i odabiru Fakulteta hrvatskih studija za mjesto svoje naobrazbe. Imali smo čast svečano ih primiti i pozdraviti na početku ove akademske godine na spomendan Sv. Jeronima Dalmatinca i u povodu njegova velikoga jubileja, 1600. obljetnice smrti, 30. rujna 2020. U povodu toga znatnoga jubileja Fakultet je bio domaćin i organizator znanstvenoga skupa „Sv. Jeronim u hrvatskoj povijesti, kulturi i tradiciji“, koji je održan 11. prosinca 2020., uživo, ali s višestruko većim brojem posjetitelja na daljinu.

Fakultet je zabilježio i rast stalno zaposlenih djelatnika. Na ustanovi je zaposleno 130 osoba od čega blizu stotinu u znanstveno-nastavnom, znanstvenom, nastavnom i suradničkom zvanju. Rast se ogleda i u prostornom širenju. Uz postojeću glavnu zgradu, dvoranu Zagreb, zgrade „otoci“ te Knjižnicu, Fakultet se  proširio u nove tri zgrade, od kojih je jedna namijenjena radu Znanstvenoga zavoda, zgradu 38, zgradu 77 i zgradu 78. U jednoj od njih smješten je i naš novi i prepoznatljivi Odsjek za demografiju i hrvatsko iseljeništvo, koji je već ispunio svoja očekivanja s obzirom na broj upisanih studenata i inovativnost sveučilišnoga programa.

U okviru Fakulteta započeo je s radom Institut kralja Sedžonga, koji je prvi takav institut u Republici Hrvatskoj, kao dio ugledne međunarodne mreže što promiče korejsku kulturu i jezik u 76 zemalja diljem svijeta. Koliki je uspjeh postignut svjedoči činjenica da se samo u pet dana prijavilo 96 polaznika pa su se prijave trebale brzo zatvoriti jer nitko nije očekivao tako veliku navalu. U tri tečaja nastavu izvodi lektorica korejskoga jezika i kulture EunGyeong Kim. Uz poučavanje jezika u okviru tečaja izvodi se i cijeli niz kulturnih priredaba za upoznavanje korejske tradicije.

Tako se Fakultet razvija u pravcu obrazovne ustanove koja sve više gradi i učvršćuje prepoznatljiv interdisciplinarni i kulturološki profil.

Dok ste bili ministar znanosti i obrazovanja bili ste žestoko optuživani za plagiranje doktorskog rada, što se na kraju pokazalo neistinom. Jeste li, nakon pravorijeka Sveučilišta u Augsburgu, koji je obznanio da su optužbe bile neutemeljene, doživjeli ikakvu ispriku od onih koji su Vas u vrijeme dok ste bili na ministarskoj funkciji najglasnije optuživali?

Nisam doživio ispriku od onih koji su lažno optuživali. Teško mi je razumjeti kako se netko može tako grubo oglušiti na pravorijek etičkih tijela. Za neosnovane i besmislene optužbe protiv mene prosuđivalo je pet etičkih tijela. U njihovu je radu sudjelovalo 27 uglednih stručnjaka na tri sveučilišta kako u Republici Hrvatskoj tako i u Saveznoj Republici Njemačkoj. Sva su ta tijela redom odbacila sve neosnovane optužbe.

Sličnu je kampanju nekoliko mjeseci prije mene 2010. i 2011. prolazila i sadašnja predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen. Bio sam u to vrijeme na istraživačkom boravku u Njemačkoj pa sam pratio sa zanimanjem tu kampanju. Kao tadašnja ministrica obrane Savezne Republike Njemačke optužena je za plagiranje u svojemu doktoratu. Nakon što je njezino Sveučilište donijelo pravorijek da nije počinjen znanstveni prijestup prestala je haranga i ne spominje se više plagiranje.

Zato sam one koji su u mojemu slučaju najglasnije i najupornije pronosili neistine bio prisiljen tužiti zbog klevete i povrjede časti i ugleda. Nisam tužio ni novinare ni političare nego samo tri znanstvenika koji kao znanstvenici moraju biti svjesni i odgovorni za svoje klevetničke izjave zlonamjerno širene u javnosti – Vlatka Silobrčića, Ivana Đikića i Juru Zovka.

Silobrčić je na Općinskom sudu u Zagrebu proglašen krivim zbog iznošenja neistinite i klevetničke krivnje o plagiranju kojom je povrijedio moju čast i ugled. Ta presuda baca dodatno svjetlo na raspravu koja se vodila u medijima uoči rasprave o povjerenju meni kao ministru u veljači 2017. Sabor mi je većinski izglasovao povjerenje, a sve su optužbe odbačene kao neosnovane. Tada je naime ugledni profesor etike i predsjednik Međunarodne udruge za kliničku bioetiku (International Society for Clinical Bioethics) dr. sc. Luka Tomašević izjavio u Slobodnoj Dalmaciji:

„Razgolićeno neetično postupanje Odbora za etiku u znanosti i obrazovanju i njegova bivšeg predsjednika, akademika Silobrčića, nadmašilo je sva etička zastranjenja što ih je nacionalna povijest akademske zajednice zabilježila u ovih nešto više od četvrt stoljeća hrvatske samostalnosti.“

Kada je riječ o isprikama kao obliku ćudoredne zadovoljštine, imam potrebu za kraj spomenuti kako se među onima koji su se u javnim objedama protiv mene isticali bio kolega sa studija Vilim Ribić. No nije se nikada javno ispričao za neistine koje je iznosio, pa ni onda kada je utvrđeno da su neosnovane. Zato me čudi njegova jadikovka kojom danas traži sažaljenje drugih nad vlastitom sudbinom. Sablažnjava se nad „javnim linčom“ kojemu je izložen. Tvrdi kako su ga prvo „objesili, a sada tek traže dokaze“. Navodno mu „ljudi psuju mrtvu majku, kruže oko kuće i slikaju…“ Doista su to potresne riječi. Ne mogu prosuditi je li istinito što se o njemu navodi. No nadam se da je poučno i za njega zapitati se o sudbinama žrtava koje je neistinitim tvrdnjama blatio i štetio njihovu ugledu i dostojanstvu. Možda će sada snaći snage i ispričati se onima koje je neopravdano izlagao „javnom linču“. Tomu služe isprike za one koji imaju istančan moralni osjećaj za pravednost.

Istina na posljetku, a često i s mukom, ipak dospije na vidjelo. A oni koji zakulisno rade bivaju razotkriveni. Nekad i pravda dobije zadovoljštinu.

FOTO: Screenshot videosnimke; preslika sa službene stranice Fakulteta hrvatskih studija