ĐIKIĆA BOLI što je njegova preporuka s božanskih visina ISMIJANA KAO NETOČNA

‘Zašto nije pisao njemačkoj kancelarki, jer je po njemu sporna disertacija obranjena u Njemačkoj? Gospodin Đikić pokazuje potpuni nedostatak samokritičnosti, koja odlikuje svakog dobrog znanstvenika. Da ju je imao, onda se ne bi dao upregnuti u ovu odvratnu hajku, a ne bi imao niti potrebu za otvorenim pismom predsjedniku Vlade, u kojem tako mučno hvali samoga sebe’, piše Stjepandić

Ugledni njemački znanstvenik hrvatskog podrijetla dr. Josip Stjepandić reagirao je na posljednje pismo prof. dr. Ivana Đikića predsjedniku Vlade Republike Hrvatske Andreju Plenkoviću, objavljeno 10. veljače 2017. Godine. Đikić je, da podsjetimo, u tom pismu pomalo uvrijeđeno Plenkovića optužio za ignoriranje i nekorektnost…

Izjavu dr. Stjepandića prenosimo u cijelosti.

‘Nakon najnovijeg pisma prof. dr. Ivana Đikića predsjedniku Vlade Republike Hrvatske Andreju Plenkoviću, objavljenog posve slučajno na Stepinčevo, bjelodano je da je gospodin Đikić u trostrukoj zabludi: (a) na krivom je tragu, (b) u krivom je društvu i (c) uopće ne vidi da ima ozbiljan problem.

S obzirom da u svojem pismu spominje i moje inicijale u točki 5, korektno navodeći moju prijavu protiv njega zbog mogućeg (!) neetičnog ponašanja, slobodno dodajem da je takva prijava dopuštena po članku 17 njemačkog Temeljnog zakona (odgovara članku 46 Ustava RH). Nema nikakve sumnje da će moja prijava biti odbačena nakon što Etičko povjerenstvo Sveučilišta u Frankfurtu utvrdi da je gospodin Đikić potpuno slučajno bio na krivome tragu i u krivome društvu, te da će se ubuduće kloniti ishitrenih optužbi u društvu skojevaca. Ja ću s takvom odlukom biti vrlo sretan.

U točki 6 gospodin Đikić je pak manje korektan, pa ispušta činjenicu da je više puta bio upozoren na svoje zablude (a) i (b), te je moja prijava uslijedila tek kad je višekratno pokazao da je duboko u zabludi (c). Čak mu smeta da sam se sam svojom slobodnom voljom nazvao neprijateljskom emigracijom. Gospodin Đikić nije tako mlad da ne bi znao kako je u bivšoj državi značajan dio hrvatskog iseljeništva bio diskriminiran i progonjen, pa su nas s motrišta komunističke oligarhije zvali neprijateljskom emigracijom. O tome rado govorim u inozemstvu, kad padne riječ na „najvećeg sina“ i njegovu Partiju, te tako širom svijeta pronosim njihovu neizmjernu slavu. Na žalost, poslije smrti predsjednika Tuđmana, postupanje hrvatske države prema iseljeništvu opet se znatno pogoršalo, kao da je uskrsnula bivša država, tako da se ja uz malo ironije još uvijek smatram pripadnikom te diskriminirane skupine tj. neprijateljske emigracije. Čudno je da gospodin Đikić nikad ništa od toga nije osjetio npr. u Izbornome zakonu. Kad vidim s kim se udružio u udruženome prokazivačkome podhvatu, onda me zapravo ništa više ne smije čuditi.

Nejasno je što je u izjavama gospodina Plenkovića netočno? Prvo, što god da je napravio, Barišić nije napravio plagijat. Ono što je sporno u njegovu članku nije ni kvalitativno ni kvantitativno ranga plagijata. Drugo, Barišić je doktorsku disertaciju obranio u Njemačkoj, pa su tamošnje vlasti zadužene za provjeru postupka. Dok se ne utvrdi nešto drugo vrijedi presumpcija nevinosti (članak 28 Ustava RH). Ako optužbe iznose iste one osobe, koje su zube polomile na jednome podrubku, kolika je onda vjerojatnost da su sada u pravu? Nije samo gospodin Plenković mišljenja da je „gospodin Đikić eksternalizirani savjetnik jedne političke stranke preko Atlantika“. Ponešto o tome stoji na mrežnim stranicama Vlade RH, gdje ga prikazuju kao osobu od tolikog povjerenja da smije upasti u intervju gospodina Jovanovića. Osim toga, bilo je dirljivo slušati zastupnike Jovanovića i Glasovac kako se u Saboru pozivaju na analizu gospodina Đikića, kao na nekog savjetnika s nebesa. U puku slučajnost nije lako povjerovati.

Uza sve „svoje znanje“ gospodin Đikić bjelodano dokazuje da ne zna postupke i kriterije znanstvene čestitosti:

1. a) Nikad nije naveo da se ne smije prijave slati nego u dobroj vjeri, što u slučaju Barišić nije bilo s četiti prijavitelja,
2. b) da se u obzir mora uzeti standard znanstvene zajednice o kojoj se radi. U Rijeci je navodno jedna profesorica vrlo iskusna u takvim pretragama, pa često nađe primjere uzimanja rečenica u radovima iz društvenih znanosti.
3. c) Ne smije se ići u javnost do zaključenja postupka, a akademik Silobrčić je išao.

Ta tri elementa znače da je prijavu protiv gospodina Barišića nužno odbaciti u samom početku i nikad je više ne otvoriti. Ali to nije sve:

1. d) Prijava protiv gospodina Barišića je na Odboru za etiku u znanosti i visokom obrazovanju ležala ŠEST GODINA. Od toga je godinu i pol akademik Silobrčić bio predsjednik Odbora. Kad je on otvara? Bez imalo srama u trenutku kad Barišić postaje ministar!
2. e) Pod vatrom nepodopštine koju je počinio, akademik Silobrčić daje ostavku na mjesto predsjednika Odbora, ali OSTAJE u Odboru. Ostaje nejasno zašto nije otišao kao druga četiri člana? Zato što bi onda pao kvorum i Barišića se ne bi moglo osuditi!
3. f) Neka se jasno kaže u Saboru, svi stranački odbori: smije li predsjednik Odbora za etiku koji bira Sabor biti u predsjedništvu stranke i još suditi misnistru iz druge stranke? Smije li po zakonu, a smije li po moralu i poštenju? Ukratko akademik Silobrčić i Odbor postupili su krajnje nečasno i politikantski i odmah bi trebali dati ostavku ili bi ih trebalo raspustiti.
4. g) Akademik Silobrčić iznosi neistinu u Saboru da ide u zračnu luku jer mu dolaz sin, a zapravo ide („kao član“) izglasovati osudu ministra iz vlade konkurentske strane!
5. h) Nije skroz nevažno da moja prijava protiv akademika Rudana, profesora Včeva i dr. Jovanovića leži u nekoj ladici više od 3 mjeseca, te je nejasno kad bi mogla biti uzeta u razmatranje, iako je zakonski rok prošao.
6. i) Sličnu farsu opažamo sada s prijavom u Augsburgu, samo tamo nema člana Odbora iz protivničke stranke. Ako je „vrhunski hrvatski filozof“ (po Đikiću) Jure Zovko tek sada posumnjao da je Barišić počinio plagijat u knjizi koju je on Zovko osobno predstavio prije 25 godina, onda je temeljito ogolio svoju tobožnju izvrsnost. Ako je pak znao i šutio, onda ima ozbiljan problem s mogućim prikrivanjem krivičnog djela. Gospodin Đikić ga je morao na to upozoriti.

Budući da dosad nikakav plagijat nije pravomoćno utvrđen (a ja još uvijek iz već iznesenih razloga sumnjam da će to ikad biti moguće), iznošenje tvrdnje da je gospodin Barišić plagijator provocira njegovu tužbu zbog sramoćenja. Gospodin Đikić bi zbog prebivališta u Njemačkoj potpao u djelokrug njemačkoga Krivičnog zakona i to paragrafa 186 („Üble Nachrede“), po kojem je zaprijećena zatvorska kazna do 2 godine, te naknada štete. Prema tome, on nema nikakvo pravo žaliti se na moje preporuke Barišiću, jer je svoje objede iznosio više puta i, vjerujem, pri punoj svijesti. Zapravo bi mi trebao biti zahvalan, da sam ga upozorio da ne srlja u neprilike, time što sam upozorio na žestoku reakciju predsjednika Ustavnoga suda Šeparovića na objede o plagijatu.

Mislim da gospoda Plenković i Barišić nisu reagirali ispravno na hajku protiv Barišića, jer su zakasnili. Pravi trenutak bio je puno ranije, pri čemu gospodin Barišić još uvijek ima mogućnost tužbe, koja bi sigurno imala otrježnjavajući učinak na mnoge sudionike ove nesnosne hajke.

Gospodin Đikić nalazi se u kontinuitetu proturječja, iz koje bi se mogao izvući ako bi naprosto zašutio:

Nastupajući s aurom nekakvog posebnog znanstvenika, zanemaruje (ili ne zna) neka temeljna pravila znanstvenog izdavaštva.

Očigledno ne poznavajući temeljna pravila upravnog postupka, on spočitava gospodinu Plenkoviću da je njegove optužbe istom prenosio gospodinu Barišiću. To je naime bila Plenkovićeva dužnost, dajući Barišiću na taj način mogućnost da se brani (članak 29 Ustava RH).

Tražeći istodobno i slobodu i anonimnost, on gospodinu Plenkoviću „daje tri dana za odgovor“ a onda i sam ide u medije, ali svejedno prigovara Plenkoviću za otkrivanje da se radi o njemu.

Mediji su prenijeli Đikićeve misli, ali ne negativno, nego kao nešto vrlo pozitivno, autoritativno. Zašto onda gospodin Đikić nariče nad anonimnošću? Zato što je došao u nevolje, jer je u krivu. Jako ga boli što njegova preporuka, s božanskih visina, nije odmah prihvaćena, nego je, čak – ismijana kao netočna.

Poričući da je bio savjetnik kukulele vlasti (koja je dostigla nezamislivi uspjeh kao 6. najgora vlada u globalnim statistikama) te “savjetnik oko važnih poteza” bivšeg ministra Jovanovića, iako takva informacija stoji na javno dostupnoj mrežnoj stranici Vlade RH, on zapravo ruši svoju bilo kakvu vjerodostojnost.

Ne reagirajući na pozive da se pridruži zahtjevu za rasčišćavanje nezaustavljivoga znanstvenog uzleta bivšega ministra Jovanovića, on pokazuje koliko mu je zapravo stalo do znanstvene čestitosti. Možemo zamisliti kako bi reagirao kad bi gospodin Barišić sada objavio znanstveni rad s više koautora.

Ne reagirajući na brojne medijske objede protiv vlade Tihomira Oreškovića (geslo: fašizacija Hrvatske), koje su sročene u Hrvatskoj a onda podmetnute tijekom prošle godine u Njemačkoj, on je zapravo pokazao da su mu takvi prilozi u najmanju ruku prihvatljivi.

Kakav je to praktični vjernik koji između ostalog svoj duhovni smog istresa na samo Stepinčevo?

Kakav je to otac i praktični vjernik, koji tolerira uvođenje elemenata pedofilije u tzv. zdravstveni odgoj u Republici Hrvatskoj?

Što on sebi umišlja sa svojom „pameću i znanjem“? Tko je on da stalno sudi u Hrvatskoj? Zašto to jednako tako ne čine drugi hrvatski znanstvenici u inozemstvu, pa i oni bolji od njega? Po želji da sudi u Domovini, Đikić je jedinstven među svima njima; tko to zna objasniti!?

I onda Đikić – autoritet, pamet, znanje radovi – ide sa svim tim podmetanjima i dijeli lekcije ljudima kojima naprosto nije dorastao.

Zašto nije pisao njemačkoj kancelarki, jer je po njemu sporna disertacija obranjena u Njemačkoj?

Što je najgore, gospodin Đikić pokazuje potpuni nedostatak samokritičnosti, koja odlikuje svakog dobrog znanstvenika. Da ju je imao, onda se ne bi dao upregnuti u ovu odvratnu hajku, a ne bi imao niti potrebu za otvorenim pismom predsjedniku Vlade, u kojem tako mučno hvali samog sebe”, napisao je dr. Josip Stjepandić, njemački znanstvenik hrvatskog podrijetla.