Dok su u HRVATSKOJ ŠUTJELI, intelektualci u emigraciji jedini upozoravali na opasnost od poruka SANU i Miloševića
Iseljeništvo i svijet 10. siječnja 2019. Promise.hr
”Ovu konferenciju organiziramo kako bismo demistificirali ulogu hrvatske političke emigracije u dugoj borbi za neovisnost hrvatske i upoznali hrvatsku javnost s akterima i događajima iz toga vremena. Kako bismo to postigli, potrebno je potaknuti znanstvenike i znanstvene institucije da istražuju i pišu o najneistraženijem dijelu moderne hrvatske povijesti”, ističu organizatori
”Povijest hrvatske političke emigracije u 20. stoljeću“, naziv je velike međunarodne konferencije koja će se održati 21. i 22. veljače 2019. u prostorima Hrvatske matice iseljenika u Zagrebu, u organizaciji Centra za istraživanje hrvatskog iseljeništva, a koja bi trebala pridonijeti razbijanju stereotipa o hrvatskoj političkoj emigraciji kao ustašofilima i ekstremnim desničarima.
”Još uvijek se jako malo zna o bogatoj, burnoj i često tragičnoj povijesti hrvatskog iseljeništva u njegovoj paralelnoj borbi za opstanak daleko od domovine. S jedne strane bila je to borba za fizički opstanak doseljenika, a nepoznavanje jezika, kulturološki šok, otežavali su proces asimilacije i integracije u novim sredinama. S druge strane borba za očuvanje hrvatskog nacionalnog, vjerskog i kulturnog identiteta čvrsto se njegovala”, navodi Centar za istraživanje hrvatskog iseljeništva.
Naglašavaju kako je posebno zanimljiva povijest hrvatske političke emigracije koja, prema njihovim riječima, u našoj domovini ima često negativan imidž, kako u široj hrvatskoj javnosti tako i među velikim brojem hrvatskih znanstvenika i znanstvenih institucija.
“Jedan od razloga zašto organiziramo ovu konferenciju jest činjenica da je hrvatska politička emigracija kroz političke stranke, pokrete, istaknute pojedince u iseljeništvu imala važnu ulogu u društveno-političkim događajima koji su se odigrali u Hrvatskoj u dvadesetom stoljeću. Hrvatska politička emigracija u periodu između 1945. – 1990. u zahtjevnim i teškim okolnostima aktivno je djelovala i nastavila s očuvanjem i širenjem ideje o pravu hrvatskog naroda na slobodnu i demokratsku Republiku Hrvatsku. Opće je poznato da je u Domovinskom ratu hrvatsko iseljeništvo, uključujući i njegove političke organizacije, dalo veliki doprinos u obrani domovine od velikosrpske agresije i Jugoslavenske narodne armije”, naglašavaju u Centru.
Dodaju potom da u hrvatskoj javnosti, kao i među velikim brojem hrvatskih znanstvenika, nažalost, i dalje često prevladava stereotip o hrvatskoj političkoj emigraciji kao o ustašofilima i ekstremnim desničarima.
”Ovu konferenciju organiziramo kako bismo demistificirali ulogu hrvatske političke emigracije u dugoj borbi za neovisnost hrvatske i upoznali hrvatsku javnost s akterima i događajima iz toga vremena. Kako bismo to postigli, potrebno je i nužno potaknuti znanstvenike i znanstvene institucije da istražuju i pišu, možemo slobodno reći, o najneistraženijem dijelu moderne hrvatske povijesti”, zaključuju organizatori konferencije.
Valja podsjetiti da su upravo intelektualci – pripadnici hrvatske politčke emigracije odigrali važnu ulogu u raskrinkavanju pravih namjera memoranduma SANU i Slobodana Miloševića, u drugoj polovici osamdesetih godina prošlog stoljeća, kada su političari i akademici u Hrvatskoj uglavnom šutjeli – puštajući Miloševiću da čini što god hoće, bez gotovo ikakve reakcije iz Hrvatske.
Pojava memoranduma Srpske akademije nauka i umetnosti te dolazak Slobodana Miloševića na čelo Saveza komunista Srbije predstavljali su 1986., odnosno 1987. godine ulazak komunističke Jugoslavije u fazu njena raspada. Spomenuti dokument iznosio je viđenje novog uređenja Jugoslavije i redefiniciju položaja srpskog naroda u njoj. Srbija prikazana kao teritorijalno osakaćena cjelina s autonomnim pokrajinama Vojvodinom i Kosovom koja ne može na pravi način artikulirati svoje interese u sustavu koji je inauguriran Ustavom iz 1974. godine, a za koji je ustanovljeno da je Jugoslaviju pretvorio u konfederaciju.
Nadalje, Srbe izvan Srbije držalo se posebno ugroženima, nadasve na Kosovu i u Hrvatskoj. S druge pak strane, reakcija hrvatskog državno-partijskog vrha bila je mlaka, a hrvatski disidenti, intelektualci i književnici koje se označavalo “nacionalistima” nisu poduzeli nikakvu akciju koja bi bila odgovor na memorandum. Jedan od glavnih uzroka tome bile su još uvijek snažne posljedice takozvane “hrvatske šutnje“, odnosno učinaka široke represije koja je zahvatila Hrvatsku nakon sloma hrvatskog reformnog pokreta ugušenog krajem 1971. i početkom 1972. godine.
Ipak, o tom dokumentu SANU oglasila se brojna hrvatska politička emigracija. U Vjesniku HNV-a čelna osoba organizacije u osamdesetima i tada predsjednik Izvršnog odbora, Mate Meštrović (sin poznatog hrvatskog kipara Ivana Meštrovića) opisivao je otpor nekih slovenskih intelektualaca izljevima srbijanskog unitarizma, upozoravajući kako je u Hrvatskoj situacija drukčija.
Meštrović je na otpor pozivao i hrvatske intelektualce u nemilosti režima, kao i pripadnike istog tog režima u Hrvatskoj ili pak Katoličku crkvu! O ovoj je problematici pisao i Jakša Kušan, koji je obavljao razne funkcije u Vijeću, a bio je pokretač i glavni urednik londonske Nove Hrvatske.
Slično kao i Meštrović, upozorio je na nedostatak reakcija s hrvatske strane, pa je i pomalo proročanski, napisao: “Zašto na memorandum Srpske Akademije nije odgovoreno smireno i znanstveno s nekog nerežimskog mjesta, prije nego što to postane biblija i izvor novih zabluda mnogih Srba?”, upitao je javno hrvatske intelektualce Jakša Kušan, na što podsjeća Wollfy Krašić u tekstu objavljenom u rubrici Moja Hrvatska, Večernjeg lista…
