”Dolac je otužno poluprazan; ipak, svaku zoru tamo dolaze umirovljenici da bi jeli iz kontejnera”

”Najprije sam 21 dan spavala na Dolcu. Jela sam ono što sam pronašla u kontejneru. Najteže mi je palo to što u Zagrebu imamo puno rođaka, no od mene su bježali i bježe kao da imam kugu. Za njih ne postojim. Svi me krive što sam bila jamac, što sam sve izgubila. Zaboravljaju da su često dolazili kod nas u Slavoniju i uvijek u Zagreb odvozili kulene, kobasice, slanine, odojka… Boli me to. No, i samu sebe krivim što sam toj ženi, koja je raznim malverzacijama oštetila i druge ljude te tvrtku Dip Vinkovci, pristala biti jamac. Nove ovrhe i dalje dolaze, ali nemaju mi što uzeti. Sada živim u ruševnom podstanarskom stančiću u potkrovlju u Tkalčićevoj ulici, a stanarina je 800 kuna”, govori Ljilja Plačković, prodavačica Uličnih svjetiljki, koja je u zadnjih dvadesetak godina proživjela pravi pakao

Želite li doznati kakva je uistinu sigurnosna situacija u gradu, koliko je pao ili porastao životni standard, koliko je krajnje siromašnih u zemlji…, razgovarajte s beskućnicima ili bivšim beskućnicama, radije nego da slušate političare, podobne statističare ili da pratite vijesti.

Poznato je da je u vijestima sve više površnosti, PR-ovskih manipulacija te uljepšanih statističkih podataka , a sve manje bitnih informacija i zadiranja u suštinu (čovjek bi pomislio da većina u RH živi sve bolje jer tvrde da prosječna plaća raste, a nezaposlenost pada…, kada ne bi znao da plaća raste manjini bogatih, a nezaposlenost pada jer su stotine tisuća razočaranih iselili).

Beskućnici, pak, najbolje osjećaju bilo grada, a ono što govore, kazuju iz srca, odnosno iz vlastitog iskustva. Onog najneposrednijeg – s ulice.

Od zagrebačkih prodavačica i prodavača Uličnih svjetiljki – časopisa o beskućništvu, prvi puta sam tako čuo mnoge novosti o kojima mediji (koliko mi je poznato) do danas nisu izvijestili.

Na napoznatijoj tržnici čak ni subotom nema gužve

Doznao sam, primjerice, da je najpoznatija i najljepša zagrebačka tržnica – Dolac, već mjesecima otužno poluprazna?! Da čak ni petkom i subotom tamo nema uobičajene gužve, da je ponuda bitno slabija, a kupaca – ni približno kao nekada.

Saznao sam da nekoliko starijih osoba svake zore dolazi na Dolac tramvajima iz drugih dijelova grada, kako bi jeli otpatke iz kontejnera i kanti. Čuo sam, iz prve ruke, da je u gradu puno više nasilja, nervoze i depresije nego prije pet ili deset godina, zbog čega se prodavačice ne usude kasno navečer hodati centrom, a pogotovo im ne pada napamet u to doba tražiti plastične boce u koševima za otpatke, kao što su ranije činile. Boje se, kažu, jer danas vas napadnu i iz čista mira.

”Ljudi koji su iz Markuševca, Čučerja i okolnih mjesta na Dolac donosili povrće, voće, sir i druge proizvode, više ne dolaze jer nakon potresa više ne rade na poljoprivredi. Kuće su im teško oštećene pa su mnogi odselili. Ili im je prva briga obnova svog doma, a ne rad na zemlji i prodaja na tržnici. Neimaština je. Osim što nema prodavača, nema ni kupaca. Mnogi iz centra nakon potresa su odselili”, ispričala nam je Ljilja Plačković, bivša beskućnica koja već jedanaest godina na stepenicama koje vode na tržnicu Dolac prodaje Ulične svjetiljke.

Nevolje krenule nakon što je pristala biti jamac

I Ljilja je, kao i većina uličnih prodavača, nekad radila u velikoj firmi: plaću je zarađivala u tvornici crijepa Dilj Vinkovci. Nevolje su, kaže, krenule nakon što je 2007. pristala biti jamac za kredit kolegici iz računovodstva i nakon što je morala otplaćivati njezine dugove. Dosad je otplatila, tvrdi, 21.000 eura, a nove uplatnice i dalje joj stižu. No tu nevolji nije kraj. Kada joj je novac najviše trebao, izgubila je posao. Doputovala je u Zagreb, vjerujući da će u glavnom gradu lakše preživjeti bez prihoda.

”Najprije sam 21 dan spavala na Trgu bana Jelačića, ili na Dolcu. Jela sam ono što sam pronašla u kontejneru za smeće. Najteže mi je palo to što u Zagrebu imamo puno rođaka od pokojnog muža, no od mene su bježali i bježe kao da imam kugu. Za njih ne postojim. Svi me krive što sam bila jamac, što sam sve izgubila. Zaboravljaju da su često dolazili kod nas u Slavoniju i uvijek u Zagreb odvozili kulene, kobasice, slanine, odojka… Boli me to. No, i samu sebe krivim što sam toj ženi, koja je raznim malverzacijama oštetila i druge ljude te tvrtku Dip Vinkovci, pristala biti jamac. Nove ovrhe i dalje dolaze, ali nemaju mi što uzeti. Sada živim u ruševnom podstanarskom stančiću u potkrovlju u Tkalčićevoj ulici, a stanarina je 800 kuna. Nešto pokrijem novcem od socijalne pomoći, a nešto prodajući Ulične svjetiljke. I dobro mi je”, govori prodavačica koja je u zadnjih dvadesetak godina proživjela pravi pakao.

‘Kad vam djeca umru, to je najteži udarac’

Toliko nesreće i tragedije rijetko koga ne bi dotuklo. No unatoč svemu, ona je i dalje puna vjere u život i u ljudsku dobrotu.

”Kada mi se muž ubio 2000. godine sa svega 36 godina života, sve je krenulo nizbrdo. Bio je branitelj Vinkovaca. Nakon rata obolio je od depresije pa digao ruku na sebe. Sin nam je potom umro nakon tri mjeseca. Bio je nedonošče, no vjerovala sam da će živjeti. A onda nam je umrla i unuka, sa svega četiri mjeseca života. Kada vam djeca tako umru, to je najteži udarac. Od toga se teško oporaviti. Nakon svega, ozbiljno sam se razboljela. Dobila sam autoimunu bolest alopecia areatu pa mi kosa stalno otpada. Kuk i koljeno posve su mi strgani i trebala bi ih operirati. Tri godine kupala sam se u hladnoj vodi. To je samo pogoršalo stanje. Boli me i dok spavam. Ležim zato uvijek na desnoj strani. I tumor bih trebala odstraniti, ali neću na operacije…

Jedna žena joj svaki mjesec daruje 500 kuna za lijekove

Gospođa Mirjana, dobra žena koja je često kupovala časopise, išla je operirati hrskavicu koljena prije šest mjeseci, no dobila je sepsu i umrla… Tako da ne možete znati je li u Hrvatskoj bolje ići na operaciju, ili odustati.  No, ne žalim se, jer mnogi dobri ljudi mi pomažu. Gospođa Snježana, primjerice, koja živi u Ilici, svaki mjesec mi pokloni 400 do 500 kuna da imam za lijek. Jedna žena kupila mi je klompe. Naš dobri fra Siniša Pucić kupio je bojler i donio mi ga u podstanarski stančić u Tkalčićevoj. Tako se sada i ja kupam u toploj vodi”, pohvalila se naša sugovornica.

Dodala je da joj jedan čovjek stalno donosi sendvič od doma. Pripremi ga njegova supruga, da bi ga on ponio srdačnoj prodavačici Ljilji. Neki drugi daruju joj pecivo ili pizzu.

”Kada dobijem komad pizze, ili drugu hranu, često ju dam jednoj starijoj ženi – umirovljenici, koja svako jutro iz Prečkog tramvajem dolazi na Dolac, kako bi tražila hranu u kontejneru za smeće”, priča naša sugovornica.

Prisjetila se potom jedna gospođe koja nije htjela kupiti Ulične svjetiljke, jer je mislila da to pišu i uređuju Jehovini svjedoci.

”Dala sam joj časopis da kod kuće pročita. Sutradan je došla i zagrlila me. Plakala je. Dala mi je 20 kuna”, ispričala je Ljilja Plačković, dobri duh zagrebačke ekipe uličnih prodavača.

Putovanje u Vatikan snažno ju prodrmalo i promijenilo

Napomenula je da joj je najteže bilo kada je grunuo potres. Sve se rušilo, a ona nije mogla bježati zbog bolesne noge.

”Rekla sam: Ako poginem, poginem. Stala pod štok i čekala. Crijep je padao, zidovi pucali, televizor se prevrnuo, suđe razbilo… no, hvala Bogu, živa sam”, prepričava traumu koju je doživjela 22. ožujka.

Prisjetila se zatim putovanja u Vatikan, kod pape Franje, koje ju je snažno dojmilo i zauvijek promijenilo.

”Fra Siniša nas je vodio, a ozračje je bilo prekrasno. Nosila sam zastavu na Trgu sv. Petra i u jednom trenutku osjetila toliku snagu da sam gotovo trčala. Inače, zbog bolesne noge i kuka jedva hodam. Bilo je to nevjerojatno iskustvo. Od tada se molim Bogu svako jutro i navečer. Od tada više ne psujem”, zaključuje Ljilja, koja je mnoge zagrebačke beskućnike i nevoljnike nagovorila da krenu njezinim stopama.

‘Mnogi me prevarili u stilu: Rumunj si, budi sretan da išta dobiješ’

Tako je i Ilija Stoia Sau, Rumunj iz Temišvara, na njezin nagovor prestao žicati u Ilici i počeo prodavati ‘Ulične svjetiljke’. On kaže da ima hrvatske korijene i da je zato još prije rata došao u Zagreb.

”Prvi puta sam došao 1988., zajedno s pokojnom ženom, bježeći od diktatora Ceaușescu-a. Kada su ga maknuli, vratio sam se u Rumunjsku, ali nakratko. Od 1990. sam opet u Zagrebu. Radio sam kao zavarivač u Industrogradnji te u Viaduktu, a odlazio sam raditi i van Hrvatske, po cijeloj Europi. U mnogim firmama su me prevarili. Mislili su: Rumunj si, budi sretan da dobiješ bilo što. Radio sam po 12, 13 sati dnevno za slabu nadnicu. Mnogi me nisu prijavili. Potom sam se razbolio. Tumor mi je rastao u sinusima, dobio sam povišeni šećer. Prije tri godine samo sam se srušio. U međuvremenu mi je žena umrla. Kada više nisam mogao raditi, napisao sam na karton: ‘Nemam para, ljudi pomozite’, sjeo na Ilicu i žicao”, priča skromni Ilija dok razgovaramo u prostorijama Hrvatske mreže za beskućnike u zagrebačkoj Branimirovoj ulici.

Policija ga odvodila u postaju na Oranice

Sa smiješkom nastavlja riječima da je četiri godine živio u prihvatilištu za beskućnike u Kosnici. Veli da ga je s ulice često znala pokupiti policija i odvoditi u postaju na Oranicama. Mršti se dok o tome priča. Izraz lica poručuje da ga policija ‘nije mazila’. No, onda mu je prišla Ljilja i predložila da na ulici prodaje Ulične svjetiljke, umjesto što prosi.

”Sada više nisam beskućnik. Podstanar sam u Sesvetskom Kraljevcu. Plaćam 1500 kuna za sobu, režije i hranu. Svaka čast gospođi koja me primila, a koja ne traži puno. Nešto platim od socijalne pomoći, a ostatak od onoga što zaradim prodajući časopis. Zahvalan sam i gospođi Vlatki, volonterki iz Uličnih svjetiljki, koja nam puno pomaže, našem Marku Valentu koji nam dijeli časopise kao i Jasni Krapac iz Rijeke, Mariu, Margareti i fra Siniši. Hvala im od srca”, nije simpatični Rumunj zaboravio one koji su mu pomogli kada mu je bilo najteže.

Pravila za prodavače: Stajati mirno i ne navaljivati

Prodavači Uličnih svjetiljki objasnili su nam da postoje i pravila koja trebaju poštovati dok stoje na ulici.

”Ne smijemo pitati ljude hoće li kupiti novinu, niti navaljivati. Moramo stajati mirno i biti kulturni. Trebamo nositi uniformu, odnosno majicu ili jaknu te kapu na kojima piše: ‘Ulične svjetiljke’. Uvijek sa sobom trebamo imati iskaznicu prodavača časopisa te ugovor, za slučaj da dođe do nekog nesporazuma”, objašnjavaju prodavači Uličnih svjetiljki – časopisa o beskućništvu i srodnim temama.

Zastanimo i pomozimo; na tisuće ljudi živi u teškim uvjetima, često su osamljeni

Naš projekt ‘Unaprijedimo ljudska prava siromašnih i potrebitih osoba te beskućnika u Zagrebu’, jedan je od 86 projekata koji su ljetos prihvaćeni na natječaju Agencije za elektroničke medije.

Želja nam je bila da kroz priče o konkretnim ljudima senzibiliziramo širi krug javnosti kako bi pomogli tim ljudima te razbili neke predrasude o beskućnicima i osobama koje žive na rubu siromaštva ili u velikoj oskudici.

Riječ je, naime, o tisućama ljudi koji, najčešće ne svojom krivnjom, preživljavaju u teškim uvjetima, često osamljeni i bez odgovarajuće potpore institucija i društva. Šira javnost za njihove sudbine najčešće i ne zna, jer mediji rijetko ili površno o njima govore i pišu.

Časopis Ulične svjetiljke nemjerljivo mnogo je učinio na osvjetljavanju ovog problema i na nesebičnom pomaganju, a posebno na ublažavanju posljedica samoće te na ljudskoj potpori osobama koje su se, u jednom trenutku, našle na marginama društva (te margine, su nažalost, sve napučenije). Zahvaljujemo se volonterkama Uličnih svjetiljki, Dunji Osojnak Marinović te Vlatki Bakran, koje su nam pomogle približiti sudbine uličnih prodavača tog časopisa široj javnosti.

Nadamo se da će priče ovih ljudi potaknuti i naše čitatelje da zastanu i pomognu, ako se nađu u prigodi.

FOTO: Damir Kramarić