Evo kako su Zagrepčanka sa stanom na Trešnjevci, kćer branitelja te samohrana majka postale beskućnice

Renati s Trešnjevke (60) stan su uzeli kamatari, Ali (20) je otišla od oca s PTSP-em s kojim se nije slagala, a Tina (39) je morala van iz roditeljskog doma kada je rodila. Sada, u stambenoj zajednici Hrvatske mreže za beskućnike, imaju prigodu za novi početak. ”Ovakvu vrstu pomoći, kakvu sam ovdje doživjela, nikada u životu nisam imala! Čak pomislim da je predobro da bi bilo istinito. Srećom, ipak ne sanjam”, iskreno priznaje najmlađa Ali, koja je uvjerena da će uz takvu podršku uskoro pronaći posao te se osamostaliti

Jedna od stanarki stambene zajednice za beskućnike u društvu socijalnih radnica Hrvatske mreže za beskućnike

Oni koji misle da su beskućnici sami krivi za tešku situaciju u kojoj su se našli i koji su uvjereni da se beskućništvo događa drugima, trebali bi čuti, odnosno pročitati, životne priču triju Zagrepčanki različitih generacija, koje su, spletom životnih okolnosti, završile u prihvatilištu za beskućnike u Velikoj Kosnici.

”Svakome tko bi mi, prije više godina, rekao da ću postati beskućnica, rekla bih da je idiot. Živjela sam u obiteljskom stanu na Trešnjevci sa svojim roditeljima, kao kćer jedinica. Imala sam stalan posao te solidna primanja. Moj otac je bio diplomirani inženjer strojarstva, a majka medicinska sestra. I plaće i mirovine su im bile vrlo pristojne. Zadnjih sedam godina, majka mi je bila nepokretna i dementna, zbog čega sam ostavila stalan posao da bih se brinula o njoj. Potom su roditelju umrli, jedno za drugim. Mama 2014., a tata 2016. godine. Nakon njihove smrti, osjetila sam da tonem”, započinje svoju priča Renata iz Zagreba (60).

Kaže da je, nakon nekog vremena, potražila pomoć te odlazila na razgovore s psihijatrom. Ti razgovori su joj, veli, puno pomogli da krene dalje. No, u međuvremenu je zapala u dugove…

Ne plaćaju stanarinu ni hranu da mogu uštedjeti te ići dalje

”Banke mi nisu dale kredit, pa sam se obratila kamatarima. Pronašla sam posao u jednom restoranu i dug sam vraćala dok sam mogla. Potom su ukinuli moje radno mjesto i ostala sam bez primanja. Ubrzo sam stan morala prepisati kamatarima. Tako sam, prije točno godinu dana, završila u prihvatilištu za beskućnike”, mirno je svoju tešku životnu priču sažela u svega nekoliko rečenica nekad poprilično situirana Zagrepčanka, koja je trenutno smještena u stambenoj zajednici za beskućnike u Sesvetama.

Tamo se ovih dana preselila iz prihvatilišta u Velikoj Kosnici te će, uz pomoć djelatnica i djelatnika Hrvatske mreže za beskućnike, tu pokušati ponovno stati na svoje noge te krenuti ispočetka.

Stambena zajednica je u stvari iznajmljeni četverosobni stan, kojega zajednički privremeno koriste tri bivše beskućnice, koje pokušavaju pronaći i zadržati posao, potom uštedjeti nešto novca, kako bi se za koji mjesec mogle osamostaliti, odnosno otići u podstanarstvo te samostalno živjeti.

Da bi to mogle ostvariti, u stambenoj zajednici ne plaćaju ni stanarinu, ni hranu, ni režije. Tako većinu novca kojeg zarade mogu ostaviti na stranu, kako bi nakon nekog vremena mogle otići u podstanarstvo, ili podići kredit te kupiti stančić ili kuću negdje izvan grada.

Nitko ne želi zaposliti šezdesetogodišnju ženu

”Za svoju tešku situaciju ne krivim ni kamatare, koji su mi uzeli stan od šezdesetpet kvadrata, ni bilo koga drugoga. Znam da sam sama kriva, odnosno da sam sama sebi otežala. Jednostavno mi se tako, uslijed životnih okolnosti, sve to dogodilo. No, sada je prilika za novi početak. Sa 60 godina starosti, no Bože moj, što je tu je”, pomirljivo priča gospođa Renata (podaci poznati uredništvu).

Dodaje kako želi što prije se zaposliti te da pri tom neće puno birati. Kaže da se i iz prihvatilišta za beskućnike javljala na oglase, ali da su potencijalni poslodavci uvijek odustajali – čim bi spomenula svoju dob.

”Kada čuju da sam napunila 60, više mi se i ne jave. Tek rijetki su se zahvalili na interesu. No, neću odustati. Uvjerena sam da će iz ovog stana biti lakše pronaći posao, nego javljajući se na oglase iz prihvatilišta za beskućnike. Zato mi ova prigoda jako puno znači. Bojala sam se da u prihvatilištu ne skliznem u kolotečinu, da mi ne postane svejedno. Sada imam priliku krenuti ispočetka. Ne želim ovdje dugo ostati. Htjela bih što prije se zaposliti, kako bih mogla ići u podstanare te opet biti samostalna”, istaknula je naša sugovornica (beskućnici u prihvatilištu u Kosnici imaju osiguranu hranu i smještaj u višekrevetnim sobama pa mnogi uslijed kidanja svih socijalnih veza i mirenja sa sudbinom, odustanu od pokušaju da se osamostale, zbog čega je važno da tamo ne ostanu predugo, kako bi ipak pokušali vratiti se normalnom životu… – op. a.).

Sin dodijeljen udomiteljskoj obitelji

Gospođa Renata je zaključila kako je uvjerena da će joj novo okruženje, odnosno suživot s dvije mlađe žene koje se beskućništva također žele što prije riješiti, pomoći da se brzo snađe.

Renatine ‘cimerice’ su Tina (39) i Ali (20), također rođene Zagrepčanke, koje su zbog nesređene obiteteljske situacije prije nekoliko godina napustile roditeljski dom, no koje su ubrzo morale smještaj potražiti u prihvatilištu za beskućnike u Velikoj Kosnici.

”Kada sam 2018. rodila, napustila sam roditelje i braću, jer je postalo pretijesno. Prvi smještaj smo sin i ja pronašli u Caritasovoj ‘Kući ljubavi’ u Borovju. No, ni tamo nismo mogli dugo ostati. Otišli smo potom u dom za zlostavljane žene u Varaždin. U to vrijeme prijateljica me pozvala da živimo s njom pa sam napustila dom i preselila k njoj. No, stanodavac nije dozvolio da tu živi i beba, zbog čega je moj sin završio u domu u Nazorovoj. Kasnije je dodijeljen udomiteljskoj obitelji, a ja sam prije tri godine završila u prihvatilištu za beskućnike u Velikoj Kosnici”, ispričala je Tina.

Na rubu suza, dodala je da ju za oca djeteta ni ne pitamo, jer on njihovog sina nikada nije ni priznao…

Kazala je da traži posao te da je nedavno bila na razgovoru u tvrtki koja se bavi čišćenjem. Želi se što prije zaposliti, a potom i osamostaliti.

Na pitanje: ‘Žali li za ičim’, odmahuje glavom te tumači da je je sve tako, valjda, moralo biti’…

Ni za čim ne žali ni Tinina cimerica – Ali (20), koja je u stambenu zajednicu HMB-a također stigla iz prihvatilišta za beskućnike u Velikoj Kosnici, gdje se i ranije družila s Tinom (39) i Renatom (60).

”Nisam se dobro slagala s roditeljima pa sam ih napustila čim sam postala punoljetna. Tata je bio pripadnik ‘Tigrova’ i devedesetih je, tijekom Domovinskog rata, vidio sve i svašta. Ima PTSP i čini se kao da je zapeo negdje daleko u prošlosti. Sve ga to guši, no ne može se iščupati. Nismo se slagali. Bolje rečeno, bilo je nepodnošljivo. Zato sam napustila roditeljski dom”, potiho je svoju životnu priču započela naizgled snena i sramežljiva dvadesetogodišnja djevojka.

‘Nije lako naći posao, svi traže trgovce s iskustvom’

Najprije je, kaže, živjela sa sestrom i njezinim dečkom, u stanu kojega su njih dvoje ranije unajmili.

”Nakon četiri mjeseca, zamolili su me da potražim drugi smještaj, jer me više nisu mogli uzdržavati. Nisam radila pa im nisam mogla pomoći… Potom sam otišla kod prijateljice u Zaprešić, da bih na kraju završila u prihvatilištu u Kosnici”, ističe mlada trgovkinja, koja se itekako mučila i s nalažanjem posla u struci.

”Imam šest mjeseci radnog staža. Mjesec dana radila sam u Konzumu, no tamo me nisu htjeli zadržati. Četiri mjeseca bila sam zaposlena u manjoj trgovini, a mjesec dana radila sam kao spremačica u školi. Sada ne radim. I nije tako lako pronaći posao, kao što neki tvrde. Ili od vas očekuju da imate vozačku dozvolu, ili traže da imate bar godinu dana iskustva… Ali kako steći iskustvo, kada vas nitko ne želi zaposliti. Ne govore, dakle, istinu oni koji kažu da se posao može naći za dva dana”, zaključuje mlada žena, koja je presretna s mogućnostima koja su joj se otvorile kada je preselila u stambenu zajednicu Hrvatske mreže za beskućnike u Sesvetama.

”Ovakvu vrstu pomoći, kakvu sam ovdje doživjela, nikada u životu nisam imala! Puno mi to znači. Čak pomislim da je sve ovo predobro da bi bilo istinito. Srećom, ipak ne sanjam”, smješka se mlada žena, kojoj će socijalne radnice Hrvatske mreže za beskućnike pomoći da odabere dodatno osposobljavanje, kako bi u budućnosti mogla raditi nešto što voli i za što ima smisla.

”Unatoč svemu, imam vjere u život, pokušavam na sve pozitivno gledati, jer i dosad su mi se, na kraju, svi problemi nekako riješili”, zaključila je optimistično Ali.

S djelatnicima HMB dogovaraju plan kuhanja i potrošnje novca

Tu su se uključili Tina Debeljak, socijalna radnica i Zvonko Mlinar, izvršni predsjednik Hrvatske mreže za beskućnike.

”Zajedno sa stanarkama radimo individulni plan kojim se procjenjuju njihove  potrebe, poteškoće i resursi te utvrđuju ciljevi i aktivnosti za izlazak iz trenutne situacije. Zajednički dogovaramo plan kuhanja i plan potrošnje raspoloživog novca, održavanje prostora stana, korištenje slobodnog vremena itd.  Najprije ćemo im pomoći da riješe  zdravstvene probleme, da pronađu liječnika primarne zdravstvene zaštite, da ostvare pripadajuća prava iz sustava socijalne skrbi, rješe pitanje prebivališta, prijave se na HZZ itd.  do zaposlenja kao preduvjeta za potpuno socijalno uključivanje. Mlađim korisnicima i korisnicama pomažemo da se dodatno obrazuju, ako žele. Tako ćemo pomoći i Ali da upiše neki program osposobljavanja za odrasle, u skladu s njenim interesima, kako bi u budućnosti radila ono što voli, odnosno posao za koji ima smisla. Ovo je njima priprema za novi život, svojevrsna odskočna daska, a cilj je da se zaposle, zadrže posao i s vremenom se osamostale”, objasnila je socijalna radnica Tina Debeljak.

Nadovezao se Zvonko Mlinar, riječima da u Zagrebu postoje dvije stambene zajednice (Hrvatske mreže za beskućnike i Crvenog križa Zagreb), koje se kao trogodišnji programi financiraju sredstvima Ministarstva rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike, i djelomično iz donacijskih sredstava. Na žalost, i u ovom slučaju kao i u slučajevima financiranja drugih usluga za beskućnike, nije riješeno sustavno financiranje stambenih zajednica – iako su se one  pokazale kao najbolji model za integraciju i socijalno uključivanje beskućnika.

”Ovaj projekt traje do 31. svibnja 2023. godine. Nakon toga ćemo se ponovno morati javljati na natječaj, kako bi mogli nastaviti pomagati ljudima u nevolji. Stambene zajednice su, inače, najprimjereniji oblik skrbi, odnosno najbolji način da se netko integrira u društvo. Kroz dvije stambene zajednice, koje zadnjih godina djeluju u Gradu Zagrebu, prošlo je 38 osoba, od kojih je 32 uspjelo nastaviti samostalno živjeti, a samo šest ih u tome nije uspjelo. Ovo je model koji se itekako koristi u Europskoj Uniji, jer dokazano najbolje pomaže u resocijalizaciji beskućnika, posebno mladih koji su odrastali u alternativnoj skrbi ili mladih koji su zbog poremećenih odnosa po punoljetnosti napustili primarnu obitelj. No, za razliku od većine ostalih zemalja EU, gdje se stambene zajednice financiraju kontinuirano od strane države, u Hrvatskoj imamo projektno financiranje, što znači da kada projekt završi, moramo zatvarati stambenu zajednicu, pa se ponovno javljati na natječaj, ne bi li ponovno mogli dobiti novac. Prošli puta ministarstvo je kasnilo s raspisivanjem natječaja, pa je došlo do prekida financiranja od nekih 8 mjeseci”, tumači Zvonko Mlinar iz Hrvatske mreže za beskućnike.

Objašnjava potom da je za njih veliki problem to što, u takvim situacijama, ne mogu ostati u istom prostoru, pa nakon nekoliko mjeseci moraju ponovno tražiti stan, što nije lako, jer mnogi zbog predrasuda ne žele iznajmiti prostor – ako čuju da će u njemu biti  beskućnici.

”Donedavno su u stambenoj zajednici u Sesvetama boravila tri mladića i jedan muškarac srednjih godina. Jedan od njih je završio policijsku akademiju, zaposlio se te pronašao stan i počeo samostalno živjeti, drugi je završio glazbenu akademiju te je kasnije otišao u Njemačku, a i treći mladić je uspio osamostaliti se. Jedino muškarac srednjh godina, bivši ovisnik, nije uspio. On je sada opet u prihvatilištu za beskućnike u Velikoj Kosnici”, objasnio je Zvonko Mlinar, u čijem smo društvu te u društvu socijalnih radnica Karle Šneperger i Tine Debeljak (na fotografijama), posjetili stambenu zajednicu Hrvatske mreže za beskućnike u Sesvetama.

Valja napomenuti da smo o sudbinama momaka – koji su ranije bili u stambenoj zajednici – pisali krajem 2020. godine u tekstu ”Mladići iz udomiteljske obitelji i beskućnik kojem je sestra otela stan, dobili prigodu za novi početak”.

Snimio: Damir Kramarić