Hrvatska ima i do 10.000 BESKUĆNIKA; državna tajnica Mađerić tvrdi da ih je oko 500! Koga obmanjuju i zašto? Hrvatska ima i do 10.000 BESKUĆNIKA; državna tajnica Mađerić tvrdi da ih je oko 500! Koga obmanjuju i zašto?
TweetEmailPrint ”Jasno je da bi im bio politički problem reći da Hrvatska ima oko 10.000 beskućnika, a ne petstotinjak kako oni tvrde. To im... Hrvatska ima i do 10.000 BESKUĆNIKA; državna tajnica Mađerić tvrdi da ih je oko 500! Koga obmanjuju i zašto?


”Jasno je da bi im bio politički problem reći da Hrvatska ima oko 10.000 beskućnika, a ne petstotinjak kako oni tvrde. To im je nezgodno priznati. Mnogi beskućnici institucijama su nevidljivi jer su preponosni da bi išli u centre za socijalnu skrb. Neki borave u napuštenim poslovnim prostorima, na kolodvorima, u vagonima, u daščarama i kućercima, čamcima… bez struje i vode. Neki odbijaju smještaj u prenoćištima jer ne mogu biti zajedno s drugim ljudima. Njih nitko i ne broji, premda svi ti ljudi imaju problem beskućništva”, tumači razlike u službenim i stvarnim brojkama Drago Lelas, predsjednik Hrvatske mreže za beskućnike

“U Hrvatskoj imamo oko 500 beskućnika, 13 skloništa diljem Hrvatske te 32 pučke kuhinje koje serviraju obroke za sve koji su u potrebi”, izjavila je Margareta Mađerić, državna tajnica u Ministarstvu rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike povodom Dana beskućnika za RTL te tom neistinom šokirala brojne volontere i stručnjake, ali i gladne te siromašne, odnosno sve one koji znaju kakvo je pravo stanje stvari.

Jer pravi podaci su sljedeći: u Hrvatskoj je trenutno, prema informacijama Hrvatske mreža za beskućnike, oko 2200 apsolutnih beskućnika, te oko 10.000 ‘relativnih’ beskućnika, odnosno osoba na rubu beskućništva, koje – prema kriterijima UN-a – također spadaju u kategoriju beskućnika u većini zemalja EU.

Mnogi veliki gradovi nemaju prihvatilišta ni pučke kuhinje

Osim toga, samo u gradu Zagrebu boravi od 700 do 1000 apsolutnih beskućnika! Mnogi veliki gradovi u Hrvatskoj nemaju prihvatilišta ni pučke kuhinje (nema obroka za sve koji su u potrebi – kako tvrdi Mađerić) – iako bi po zakonu to morali imati, zbog čega brojni beskućnici odlaze iz Slavonije i drugih krajeva u Zagreb u potrazi za besplatnim obrokom. No, beskućnicima koji nemaju prebivalište u Zagrebu, a takvih je od 300 do 500, u gradskim pučkim kuhinjama – suprotno tvrdnjama državne tajnice – odbijaju dati obrok iako su ti ljudi itekako u potrebi.

Te podatke javno, u svakoj prigodi, iznose volonteri i zaposlenici Hrvatske mreže za beskućnike (nevladina nacionalna organizacija udruženih pravnih osoba koje skrbe o beskućnicima i socijalno isključenim skupinama građana …), dakle oni koji svakodnevno već godinama pomažu beskućnicima na terenu, odnosno oni koji ponaosob znaju gotovo sve beskućnike u svome gradu.

Volonteri znaju pravu istinu, zašto njih ne pitaju?

Zvonko Mllinar, potpredsjednik Hrvatske mreže za beskućnike, koji pomaže beskućnicima u glavnom gradu, nedavno je u razgovoru za naš portal upozorio da je zimi najmanje 700 beskućnika na javnim mjestima ili u zapuštenim objektima u Zagrebu.

”U propaloj tvornici ‘Nada Dimić’, u Branimirovoj, najmanje ih je petero ili šestero, na kolodvoru u vagonima ih je sedamdesetak… Sve ih znam, jer zimi idemo k njima, dijelimo im vreće za spavanje i deke. No, u Zagrebu postoji svega 160 mjesta u prihvatilištima i prenoćištu na tri lokacije, a klasičnih beskućnika u našem gradu ima najmanje 700 do 1000”, kazao je Zvonko Mlinar za Promise.hr.

Na pitanje: ‘što misli, je li državna tajnica Mađerić bitno umanjila problem beskućništva zbog neznanja, ili s namjerom da obmane javnost’, Drago Lelas, predsjednik Hrvatske mreže za beskućnike i član Upravnog odbora splitske udruge Most, kazao je da misli da je riječ o ovom prvom (neznanju).

Lelas: Mnogi su preponosni da bi tražili pomoć

”Za službenu statistiku u Hrvatskoj beskućnici su samo one osobe kojima su centri za socijalnu skrb izdali rješenje o privremenom smještaju u prihvatilištima ili prenoćištima. Dakako da je beskućnika u Hrvatskoj puno više nego što državna tajnica navodi. Mnogi se i ne javljaju centrima za socijalnu skrb, mnogi borave u napuštenim objektima, na kolodvorima, u vagonima… Velike su razlike u razmišljanjima ljudi koji se time bave na terenu i onih koji su u institucijama. Mi beskućnicima smatramo i one koji žive u raznim nastambama bez struje i vode, u daščarama, u kamp prikolicama, u čamcima… Već godinama pokušavamo odgovornima u institucijama dokazati da se trebaju ravnati po tipologiji beskućništva koju navodi UN i koju prihvaća većina zemalja EU. Riječ je o ETHOS tipologiji, koji Hrvatska nikako da prihvati”, objašnjava Lelas.

Predsjednik poznate splitske udruge MoSt, koja već dva desetljeća pomaže beskućnicima u tom gradu, dodaje potom da od Hrvatske daleko razvijenija i puno manja – Slovenija, primjerice, otvoreno priznaje da kod njih više od 2500 ljudi ima problem beskućništva.

”Oni se ravnaju po ETHOS tipologiji i ne srame se svojih beskućnika. Kada bi Hrvatska postupila kao Slovenija, onda državna tajnica ne bi govorila o 500 već o otprilike 10.000 beskućnika u Hrvatskoj. Jasno mi je da bi njima to bio politički problem i da bi im to bilo nezgodno priznati”, napominje Lelas, koji, osim što radi u splitskoj udruzi Most, volonterski vodi i Hrvatsku mrežu za beskućnike.

Cijeli život su radili i sram ih reći da su socijalni slučaj

Tumači zatim da, s druge strane, nije lako doći do posve preciznih podataka o broju beskućnika u RH, jer u gradovima koji nemaju prenoćišta ni prihvatilišta je teško utvrditi koliko je na njihovom području osoba bez odgovarajućeg krova nad glavom.

”Mnogi i ne žele ići u centre za socijalnu skrb. Cijeli život su radili i sram ih je priznati da su socijalni slučajevi. Puno ih je u samačkim kućanstvima koji žive u iznimno lošim uvjetima, no svi oni šute i trpe. Znamo da su mnogi ljudi nevidljivi, jer su preponosni da bi bili socijalni slučajevi. Neki žive u napuštenim poslovnim prostorima, u daščarama i kućercima bez struje i vode u Dalmatinskoj zagori, Slavoniji, u Zagorju… te u drugim dijelovima Hrvatske. Njih nitko i ne broji. Neki pak odbijaju smještaj u prenoćištima i prihvatilištima za beskućnike jer ne mogu biti zajedno s drugim ljudima… i nitko od njih za institucije RH nije beskućnik, premda u stvarnosti svi ti ljudi itekako imaju problem beskućništva”, objašnjava Drago Lelas.

Napominje zatim da je dobra vijest da je iz EU fonda odobreno financiranje projekta ”Nova perspektiva za beskućništvo’, čiji su nositelji Hrvatska mreža za beskućnike, Institut Ivo Pilar, Pravni fakultet u Zagrebu…, a čiji je jedan od ciljeva utvrditi točan broj beskućnika u Hrvatskoj.

‘Psihijatrije traže da bolesne primimo u prenoćišta za beskućnike’

”Širenja koronavirusa, odnosno mjere koje je propisao Stožer civilne zaštite, donijele su nove velike probleme beskućnicima, odnosno nama koji nastojimo pomoći tim ljudima. Tako domovi za starije više ne primaju osobe koje su navršile 65 godina starosti, a koje se nalaze u prihvatilištima za beskućnike. Nekada su takve osobe odlazile u domove za starije, no zbog korone sada ih više ne žele. Osim toga, sve je više zahtjeva iz psihijatrijskih ustanova da prihvatilišta za beskućnike prime psihički oboljele osobe. Oni su preusmjerili dio svog osoblja za borbu protiv korone i nemaju više mjesta za oboljele, odnosno nema, valjda, tko srkbiti o toliko bolesnih. Mi primamo ljude dok ima mjesta, ali zbog korone u prihvatilištima i prenoćištima gotovo da i nema slobodnih mjesta. Taman se bilo otvorilo tržište rada i mnogi su iz prihvatilišta odlazili jer su pronašli posao, no sve je sada opet zamrlo. Vratili su se i mnogi od onih koji su bili otišli. Čak ni ljeti, tijekom turističke sezone, kada su mnogi mlađi beskućnici odlazili raditi na nekoliko mjeseci, ove godine u prenoćištima nije bilo slobodnih mjesta. To su problemi koji nas sada najviše muče”, napominje predsjednik Hrvatske mreže za beskućnike.

Potom primjećuje da Hrvatska, srećom, još uvijek nema toliko beskućnika kao veliki gradovi poput Londona, Pariza… No, dodaje da u udruzi MoSt te u Hrvatskoj mreži za beskućnike smatraju da je i samo jedan beskućnik u Hrvatskoj – previše.

Drago Lelas na kraju je kazao da je čitao naše tekstova o problematici beskućništva te dodao da bi takvih priča u hrvatskim medijima trebalo biti što više.

”Super je da pišete o ovoj tematici. Ne radi nas, već zbog ljudi u problemu, ali i zbog senzibiliziranja javnosti na ovu osjetljivu problematiku”, zaključio je predsjednik Hrvatske mreže za beskućnike.


Pučka pravobraniteljica: Niz godina tražimo da prihvate ETHOS tipologiju

”U Hrvatskoj, nažalost, definicija beskućnika u Zakonu o socijalnoj skrbi i dalje nije proširena prema ETHOS tipologiji, što je jedna od preporuka pučke pravobraniteljice već niz godina, te ona obuhvaća samo osobe u situaciji apsolutnog beskućništva. To znači da se beskućnicima smatraju osobe koje nemaju krov nad glavom i spavaju na otvorenom, odnosno drugim uvjetima neprimjerenim za ljudsko stanovanje, dok bi se proširivanjem definicije obuhvatilo i osobe bez kuće/stana te one koje imaju nesigurno ili neodgovarajuće stanovanje, a što se sve može opisati kao nedostatak doma. Upravo iz tog razloga i podaci o broju beskućnika u našoj zemlji variraju pa Hrvatska mreža za beskućnike procjenjuje da oko 2.000 osoba živi u apsolutnom beskućništvu, odnosno bez ikakvog krova nad glavom, ali procjenjujući po ETHOS tipologiji, taj broj raste i do 10.000”, objavljeno je prije nešto više od godinu dana (10. listopada 2019.) na službenim stranicama Pučkog pravobranitelja Republike Hrvatske.

I premda je pučka pravobraniteljica Lora Vidović još tada (listopad 2019.) navela da već niz godina preporuča nadležnim institucijama, odnosno vladajućima, da usvoje ETHOS tipologiju beskućništva, do danas ona nije usvojena.

Zašto? To pitanje postavili smo resornom ministarstvu.


Ministarstvo: Brojimo samo one koji se jave centrima za socijalnu skrb

”Kako je moguće da državna tajnica Ministarstva rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike, gospođa Margareta Mađerić, u emisiji RTL danas, a povodom Svjetskog dana beskućnika, iznese posve netočan podatak da ‘u Republici Hrvatskoj imamo oko 500 beskućnika’, premda i Hrvatska mreža za beskućnike i Pučka pravobraniteljica i volonteri koji pomažu beskućnicima, pa i novinari koji dugo prate ovu tematiku, učestalo javno ističu da je beskućnika u Hrvatskoj znatno više od tog broja (2200 apsolutnih te oko 10.000 beskućnika po ETHOS tipologiji)?

Je li riječ o neznanju državne tajnice, ili pak iznošenjem netočnih informacija ona te odgovorni u Ministarstvu koje bi trebalo skrbiti o beskućnicima, žele umanjiti problem beskućništva u Hrvatskoj?

Zašto definicija beskućnika u Hrvatskoj, unatoč opetovanim preporukama pučke pravobraniteljice RH i apelima volontera koji skrbe o beskućnicima, još uvijek nije proširena prema ETHOS tipologiji, kao što je to učinjeno u većini zemalja Europske unije?

Odbija li Republika Hrvatska prihvatiti ETHOS tipologiju zato da bi dužnosnici i političari mogli i dalje javno umanjivati problem beskućništva i rastućeg siromaštva te i dalje javno govoriti o svega 500 beskućnika u RH?

Kada će Republika Hrvatska napokon prihvatiti definiciju beskućnika prema ETHOS tipologiji te tako, za početak, priznati da puno veći broj hrvatskih građana živi u neljudskim uvjetima?”, upitali smo odgovorne u resornom ministarstvu.

Njihove odgovore u cijelosti prenosimo:

”U Zakonu o socijalnoj skrbi beskućnik je definiran kao osoba koja nema gdje stanovati, boravi na javnom ili drugom mjestu koje nije namijenjeno za stanovanje i nema sredstava kojima bi mogla podmiriti potrebe stanovanja.

Po navedenom Zakonu veliki gradovi i gradovi sjedišta županija dužni su u svojim proračunima osigurati sredstva za pružanje usluga smještaja u prihvatilištima ili prenoćištima te uslugu prehrane u pučkim kuhinjama, a sukladno svojim materijalnim mogućnostima i druge oblike pomoći u skladu sa svojim općim aktima.

U sustavu socijalne skrbi beskućnik ostvaruje sva prava ukoliko ispunjava uvjete propisane Zakonom o socijalnoj skrbi.

Podaci kojima raspolaže sustav socijalne skrbi o beskućnicima su podaci koji se prikupljaju od centara za socijalnu skrb sa stanjem na dan 31. prosinca za proteklu godinu, po istima u RH je na dan 31. prosinca 2019. bilo ukupno 511 beskućnika (99 žena i 412 muškaraca). Napominjemo da centri imaju podatke o osobama s kojima su došli u kontakt, odnosno dobili saznanje da su socijalno ugroženi, temeljem čega su poduzimali mjere i aktivnosti iz svoje nadležnosti.

ETHOS tipologija počinje s konceptualnim okvirom u kojem se definiraju tri područja koja čine dom, pri čemu odsutnost jednog od njih služi za označavanje beskućništva. Imati dom podrazumijeva:
Ø        imati odgovarajuće obitavalište (ili prostor) koji je u isključivom posjedu osobe i njegove / njezine obitelji;
Ø        biti u mogućnosti održavati privatnost i odnose (društvena domena)
Ø        i imati zakonsko pravo na korištenje (pravna domena).

To dovodi do četiri osnovna oblika ili koncepta bez krova nad glavom, bez stana, kuće, nesigurno stanovanje i neadekvatno stanovanje, a sva četiri oblika mogu se opisati kao nedostatak doma. ETHOS stoga klasificira osobe koje su beskućnici prema njihovoj životnoj ili situaciji doma.
Ovakav koncept nije prihvaćen u većini EU zemalja, a u Hrvatskom kontekstu ovakvo shvaćanje beskućništva obuhvaća znatno veći broj građana od najugroženijih skupina građana koji ostvaruju prava i usluge u sustavu socijalne skrbi.

Loši stambeni uvjeti i neodgovarajući smještaj u kojima živi dio hrvatskih građana pretpostavlja osiguranje uvjeta za primjereno stanovanje, što pretpostavlja integrirani pristup u rješavanju ovog problema i ne može se promatrati u uskom kontekstu beskućništva.

Ukoliko se radi o osobama koje nisu u mogućnosti osigurati sredstava za život, korisnici su sustava socijalne skrbi isti ostvaruju prava i usluge ovisno o svakoj konkretnoj situaciji, odnosno potrebama”, stoji u odgovorima koji su stigli iz Kabineta ministra Aladrovića.

FOTO: Screenshot videosnimki; preslika ETHOS tipologije beskućništva