Hrvatska se etiketira, a film pokazuje da smo MI DOBRI LJUDI, a ne fašisti; zašto si sami pucamo u nogu?!

Diana Budisavljević imala je cijelu kartoteku, u kojoj je imala evidentiranu svu djecu – koja su spašena, koja su preminula. Godine 1945. ta kartoteka biva zaplijenjena i onemogućen joj je rad na spajanju majki i djece. Mnogo je djece izgubilo identitet. “Ne mogu se ta dva zla uspoređivati, ali je i ovo jako tužno jer je Diana sve radila kako treba, bila je na strani dobra, ali nije bila podobna”, naglasila je Dana Budisavljević te dodala da je Alojzije Stepinac imao važnu ulogu u spašavanju više tisuća srpske djece

Gošća emisije Nedjeljom u 2 bila je redateljica Dana Budisavljević, koja je nedavno snimila film “Dnevnik Diane Budisavljević” za koji je dobila prestižne nagrade na filmskom festivalu u Puli.

Kako je otkrila ženu koja je za vrijeme Drugog svjetskog rata spasila deset tisuća djece iz ustaških logora te zašto su je se odrekle komunističke vlasti te što možemo naučiti iz plemenitosti Diane Budisavljević, neka su od pitanja u emisiji.

– Mislim da je moj film odgovor na pitanje ‘Jesmo li ljudi ili fašisti?’ Mislim da smo dobri ljudi. I meni je jako drago da sam dobila takav odgovor na to pitanje. Hrvatska se danas etiketira, a i sama sebe želi krivo predstaviti i pucati si u nogu. Čitanje ove knjige je divno iskustvo, kao i cijelo istraživanje. Mi smo imali fašističku vlast, ali nismo fašisti, kazala je na početku emisije Dana Budisavljević. Složila se s navodima Vedrane Rudan da film nije priča o ustašama i partizanima, nego priča o ljudima i ljudskoj dobroti. Dodala je kako filmom, uz ostalo, želi postići da se otvore prema dobrom i odmaknu od podjela.
Premijera filma, koji će se prikazivati u kinima od 3. listopada, rasprodana je. Knjiga o Diani Budisavljević objavljena je 2003., a šira javnost tek je sad doznala za nju. “Teško mi je odgovoriti na pitanje zašto je to tako. Diana je umrla 1978. Njezina unuka prof. Silvija Szabo dnevnik je pronašla tek nakon smrti. Dnevnik je prevođen s njemačkog jezika, a potom se dogodio Domovinski rat. Onda baš i nije bila popularna priča o Hrvatima koji spašavaju Srbe”, kazala je.

Rekla je kako “nema sumnje da su u NDH postojali logori od kojih je je najveći bio Jasenovac. Ovaj film se najviše bavi Gradiškom, to je bio logor pet unutar sustava, to je početak cijelog stradanja”. “Priprema za film i istraživanja vezana za podatke iz dnevnika Diane Budisavljević trajala su 12 godina. Dijanin motiv ne znamo, ona je Austrijanka iz bogate obitelji i ne znamo zašto već 6. mjeseci nakon uspostave NDH kreće u akciju. A ništa joj nije nedostajalo”, rekla je Dana Budisavljević.

“Nakon 1945. Diani onemogućen rad”

Diana je u svom djelovanju triput posjetila nadbiskupa Alojzija Stepinca. “Nadbiskup Stepinac ima značajnu ulogu. Njemu se Diana, koja je vjernica, obraća vrlo rano. On nije tako odlučan. U početku je usmjerava drugamo, ali u trenutku kad Diana dobiva dozvodu da se djeca iz Gradiške prebace u Zagreb – tada Stepinac zaista daje nalog da se pet tisuća djece može, putem mreže lokalnih svećenika, udomiti u okolici Zagreba”, dodala je.

Kroz Dianinu priču otkriva se priroda režima NDH kao i neke mane režima koji je došao 1945. Imala je cijelu kartoteku, u kojoj je imala evidentiranu svu djecu – koja su spašena, koja su preminula. Godine 1945. ta kartoteka biva zaplijenjena i onemogućen joj je rad na spajanju majki i djece. Mnogo je djece izgubilo identitet. “Ne mogu se ta dva zla uspoređivati, ali je i ovo jako tužno jer je Diana sve radila kako treba, bila je na strani dobra, ali nije bila podobna”, naglasila je Dana.

Ne možemo u budućnost dok ne riješimo prošlost koja nas muči

– Rad na filmu bio je jako potresan. Potresno je pročitati knjigu, potresnije je vidjeti sliku djece, a najgore je bilo gledati potresne filmske snimke koje smo našli. Užasno smo puno plakali dok smo radili film, danas ljudi plaču, ali su po meni te suze na neki način – vraćanje poštovanja tim ljudima i djeci, poručila je Budisavljević. Govoreći o daljnjem životu filma kazala je da on nije ‘svakidašnji’, nije ‘intelektualni’ i da su koncentracija i ganuće filmom na premijeri u Puli pokazali da se radi o jakom ’emocionalnom’ filmu, priči koja je ispričana neovisno i filmu koji će nastaviti živjeti.

Na pitanje Aleksandra Stankovića, zašto pričamo samo o prošlosti i trebamo li se okrenuti budućnosti – Budisavljević je rekla da ne možemo u budućnost dok ne riješimo barem neki dio prošlosti koji nas muči. “Međutim, oni koji stvaraju te sadržaje izuzetno su manipulativni u tome. Ljudima je jako potrebna istina i mislim da je to u ovom filmu najvrjednije”, kazala je.