Interesne grupe povezane s udbaškim strukturama od 90-tih perfidno SPREČAVAJU povratak hrvatskih iseljenika

”Da je drugačije onda bi naša vlada, koja je sklona Bruxellesu, nastojala provesti u djelo upute iz Rezolucije Europskog vijeća 2043, koju je ono usvojilo  2015. godine. U toj rezoluciji Europsko vijeće traži od članica da, između ostaloga, osnuju Ministarstvo za iseljeništvo, da uvedu glasanje dijaspore putem pošte, da pomažu svoje iseljeničke udruge koje promiču hrvatsku kulturu, da rade na očuvanju hrvatskog jezika, povijesti…”, primjećuje Sopta. Dodaje da pozitivnih pomaka ipak ima te da se oni vezuju uz rad Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan RH

Udruga Centar za istraživanje hrvatskog iseljeništva, koju vodi poznati povratnik iz Kanade, dr. sc. Marin Sopta, organizira od 17. do 18. svibnja u Splitu Drugu međunarodnu konferenciju o iseljeničkom turizmu, a već za listopad pripremaju konferenciju ‘Domovina i iseljeništvo’, na kojoj će više stranih veleposlanika u Hrvatskoj govoriti o iskustvima svojih zemalja u privlačenju iseljenika i njihovih potomaka u svoju (pra)domovinu.

Sve to povod je za razgovor s dr. sc. Marinom Soptom, koji je, zajedno s udrugom koju vodi, dosad u Hrvatskoj organizirao tri hrvatska iseljenička kongresa, te jednu međunarodnu konferenciju o iseljeničkom turizmu a koji naglašava da ponovno žele povezati iseljenu i domovinsku Hrvatsku, postaviti nove ciljeve iseljeničkog turizma i poslati neke važne poruke.

Jesu li mnogi Hrvati u dijaspori još uvijek razočarani odnosom Republike Hrvatske prema njima, kao što ste istaknuli prije dvije godine? Ako jesu, zbog čega?

Apsolutno da. Razlozi su mnogobrojni, od onih opravdanih, ali i mnogih drugih, koji su više subjektivne naravi i ‘ne drže vodu’. U kontaktu s iseljenicima doznao sam da se njihove primjedbe uglavnom svode na sljedeće: Hrvatska nema ozbiljnu državnu strategiju niti plan koji bi potaknuo hrvatske iseljenike na povratak ili veće investicije u gospodarstvo. Zašto se ne potakne useljavanje pripadnika druge generacije u domovinu svojih roditelja i potakne njihova integracija u hrvatsko društvo? Valja ih poticati da uđu u političke stranke, dati im priliku da sudjeluju u osmišljavaju i planiranju razvojne strategije. Njihova stečena znanja, kao i radna etika koju su stekli u zemljama svoga rođenja, svakako bi imala pozitivnog učinka. Iseljenici su nezadovoljni jer ne mogu glasati putem pošte ili elektronskim putem. To je također jedna od glavnih primjedbi koju hrvatski iseljenici širom svijeta imaju na račun države. Argumenti koji dolaze iz domovine – da to košta previše, ili pak da na taj način iseljenici, koji ne plaćaju državni porez, mogu odlučivati o vlasti u Hrvatskoj, uopće ne stoje. To se najbolje može vidjeti na primjerima drugih država koje su uvele dopunsko ili elektronsko glasanje za svoje dijaspore.

Primjedbe da Hrvatska ne iskorištava potencijale hrvatskog iseljeništva u znanosti, gospodarstvu ili da ih ne koristi u lobiranju, svakako su na mjestu.

Zaslužuju li hrvatski iseljenici više zastupnika u Hrvatskom saboru nego što ih danas ima?

Zastupljenost hrvatskih iseljenika u Saboru RH u ovom trenutku ne odgovara njihovom broju, niti je odraz njihovog doprinosa i potencijala za razvoj Hrvatske. U ovom trenutku, oni su veoma oprezni u vezi investiranja ili povratka u domovinu. Takvo stanje je produkt lošega iskustva iz prošlosti. I zato, strpljivo čekaju konkretne poteze hrvatske vlade. S druge strane, želim istaknuti da su mnoge njihove primjedbe subjektivne naravi i odraz njihovih životnih frustracija, zbog činjenice da ambijent i uvjeti u kojima žive i rade, sprečavaju njihov povratak u domovinu.

Iseljenici unatoč svemu, ipak ne odustaju od Hrvatske. Što je razlog?

Jednostavno, njihova ljubav i odanost prema domovini.

Primjećujete li neke kvalitetne pomake u odnosu Republike Hrvatske prema hrvatskom iseljeništvu?

Pozitivnih pomaka ima, a oni se najviše manifestiraju kroz rad Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske. Tu su još svakako rezultati naših sportaša, kako u pojedinačnom tako i u ekipnom sportu, a naročito hrvatske nogometne reprezentacije i podrška koju dobivaju na gostovanjima širom svijeta od hrvatskih iseljenika. I ta velika podrška otvorila je oči mnogima u Hrvatskoj da uvide snagu i  potencijal hrvatskih iseljenika, a time i njihov potencijal u izgradnji moderne Hrvatske. Osobno i dalje kao papagaj tvrdim da se trebamo ugledati na mnoge druge države koje imaju izvanrednu suradnju sa svojim iseljeništvom. Neshvatljivo mi je da naša država ne zna, a ja bih rekao i ne želi masovni povratak hrvatskih iseljenika. Glavni razlog za to leži u veoma jakim političkim i gospodarskim interesnim grupama koje od 90-tih godina prošlog stoljeća sistematski i na perfidan način sprječavaju povratak i investicije hrvatskih iseljenika. To rade zbog ideološkog sljepila i mržnje prema hrvatskim iseljenicima s jedne strane, a s druge strane da bi očuvali svoj položaj i status u hrvatskom društvu.

Što se u tom smislu promijenilo u zadnje dvije godine, te razvija li se iseljenički turizam u Hrvatskoj onako kakva su bila predviđanja: od 8 do 15 posto rasta u svijetu do 2020. godine?

Nalazimo se u jednoj shizofrenoj situaciji. S jedne strane se naš državni vrh i pojedini ministri na sve strane hvale o velikim uspjesima i rastu gospodarstva, velikim povlačenjem novca iz europskih fondova… S druge strane, kada čitamo strani tisak i službene podatke onda otkrivamo stvarnu sliku. Na osnovu tih podatka, mi smo na samom dnu ljestvice država koje su uspjele povući novac iz europskih fondova. Nikada, baš nikada, da se upitamo koliko mi plaćamo godišnje u EU, a koliko novca od te svote povratimo nazad.

Po službenim izvještajima koji dolaze iz Bruxellesa, mi smo ponovo na samom dnu, ako govorimo o stranim investicijama u Hrvatskoj. Ponovo se postavlja pitanje, zašto je to tako. Zašto se 43 posto Hrvata, koji su u zadnjih nekoliko godina otišli van Hrvatske, u nedavnim anketama izjasnilo da se ne žele vratiti u Hrvatsku? Mi o tome šutimo. Na kraju, kako to da smo na samom dnu u vezi perspektive i budućnosti mladih u domovini? Što se tiče samog razvoja iseljeničkog turizma u Hrvatskoj, nažalost u zadnje dvije godine imamo beznačajan rast. To je pitanje na kojemu državni vrh i institucije koje bi se trebale baviti tim pitanjem, moraju pružiti odgovor i ponuditi neku strategiju, neki plan, da se situacija poboljša.

Na lanjskoj G2 konferenciji u Zagrebu pojedini hrvatski poduzetnici govorili su o vlastitom velikom uspjehu koji je uslijedio nakon što su se povezali s hrvatskim iseljenicima u Australiji. Ima li još sličnih primjera poslovnih uspjeha temeljenih na povezivanju s hrvatskim iseljenicima?

Mišljenja sam da se u medijima o tome malo ili pak nikako govori. Zato smo i došli na ideju da organiziramo konferenciju na temu iseljeničkog turizma, kako bi ukazali i potaknuli Hrvatsku vladu da se ozbiljnije posveti toj problematici.

Postoje li konkretni primjeri uspješnih ulaganja ili privlačenja turista iz iseljeništva i hoće li o njima biti govora na Konferenciji o iseljeničkom turizmu u Splitu?

Svakako. Najbolji primjeri za to su povratnici iz Kanade, Njemačke, SAD i drugih država koji su se vratili ili pak doselili u Hrvatsku i investirali u Hrvatsku. Dr. Ćiril Zovko i njegova obitelj vlasnici su dva velika trgovačka centra u Zagrebu, nekoliko hotela s najvećim brojem zvjezdica u Dubrovniku. Nedavno su kupili zemljište u Splitu  vrijedno dvadesetak milijuna kuna. Njihova namjera je da izgrade dva moderna hotela i kongresni centar. Drugi povratnik iz Njemačke, gospodin Franjo Pašalić, vlasnik Frapa marine u Rogoznici, investira u luci Gruž u Dubrovniku. Gradonačelnik Gospića, Karlo Starčević, povratnik je iz Njemačke koji je napravio malu tvornicu piva u svom gradu. Pripadnik druge generacije Marion Duzich iz SAD-a kupio je nekoliko hotela u Supetru, plus izgradio moderan hotel u Milni na otoku Braču. Nažalost svi oni, prema njihovim riječima, imaju i danas probleme s lokalnim vlastima, umjesto da im se olakša posao. Zar to nije jedan od apsurda naša države? Ukupna vrijednost njihove imovine s daljnjim investicijama iznosi preko tri milijardi eura. Ovdje uopće ne spominjem obitelj Lukšič, ili vlasnike hotela u Zagrebu, Biogradu…, koji su svi povratnici iz Njemačke i Australije. Svakako bi bilo poželjno da njihove primjere, kao i primjere drugih povratnika, više ističemo u javnosti.

Isticali ste ranije da hrvatsko iseljeništvo preko doznaka, ali i u gotovini – kada dođu na odmor, ostavljaju u Hrvatskoj iznimno značajne novčane iznose. Rekli ste da je riječ o čak između 3,5 do 5 posto državnog proračuna. U međuvremenu je još mnogo ljudi iselilo. Možete li procijeniti koliko danas novca šalju i donose u Hrvatsku hrvatski iseljenici?

Mislim da se ukupna svota novčanih doznaka od strane naših iseljenika u odnosu na prijašnje godine neznatno povećala, ali možemo očekivati da će ti prihodi u budućnosti biti puno veći. Pogotovo kada naši iseljenici, koji su u zadnjih nekoliko godina napustili domovinu, osiguraju sebi i obiteljima normalan život u novim sredinama.

Zašto se o tom ogromnom doprinosu hrvatskog iseljeništva, u Hrvatskoj vrlo rijetko govori?

To se radi namjerno, iz više razloga. U prvom redu, kako bi se na taj način prikrila neuspješna državna politika, naročito prema hrvatskim iseljenicima. Drugo, nekim interesnim skupinama, naročito onima koje su i dalje povezane direktno ili indirektno sa starim udbaškim ili kosovskim strukturama, ne odgovara masovniji  povratak hrvatskih iseljenika te njihove investicije u domovinu, zbog vlastitih osobnih ili poslovnih interesa. Da je drukčije, onda bi naša vlada – koja je briselskofilska nastojala provesti u djelo i implementirati upute iz Rezolucije Europskog vijeća 2043, koju je ono usvojilo već davne 2015. godine. U toj rezoluciji Europsko vijeće traži od svojih država članica da, između ostaloga, osnuju Ministarstvo za iseljeništvo, da uvedu glasanje putem pošte, da pomažu svoje iseljeničke udruge koje promiču hrvatsku kulturu, da rade na očuvanju hrvatskog jezika, povijesti itd.

Raste li zanimanje među hrvatskim iseljenicima i njihovim potomcima za ‘iseljenički turizam’, odnosno za turistička putovanja u pradomovinu Hrvatsku, a na osnovu kulturne, nostalgične, etno i druge ponude?

Nažalost, u ovom trenutku nisam u stanju odgovoriti jer nemam informacija. Zato smo prije dvije godine u Zadru i organizirali prvu konferenciju na ovu temu. Prije toga, pojam iseljeničkog turizma kod nas u javnosti uopće nije postojao. U mnogim drugim državama, posebno na Mediteranu, postoje posebne agencije u svojstvu ministarstva ili pak instituta, koje se bave istraživanjima i posebnim studijama vezanim za temu iseljeničkog turizma, u koji se svakako uklapaju znanstveni, kulturni, vjerski turizam…

Postoji li zanimanje među hrvatskim iseljenicima za ulaganja u hrvatski turizam? Postoje li konkretni primjeri?

Mislim da sam na primjerima koje sam spomenuo pokazao značaj investicija hrvatskih iseljenika u naš turizam. Na osnovu tih primjera treba graditi državnu strategiju i programe koji bi potaknuli nove investicije hrvatskih iseljenika u turizam, No, to je izazov za naše institucije, lokalne i županijske zajednice i svakako za državu.

Tko će biti predavači na Drugoj međunarodnoj konferenciji o iseljeničkom turizmu, koja se u svibnju održava u Splitu i o čemu će govoriti?

Već sada imamo preko trideset predavača: od onih koje sam spomenuo, plus pripadnike druge generacije koji su došli u domovinu svojih roditelja, kao i predstavnike nekih hrvatskih institucija poput HGK, Hrvatske poštanske banke, HBOR-a i svakako uspješnih poslovnih ljudi koji se bave turizmom, ili je njihovo poslovanje vezano uz turizam.

Koji su ciljevi i svrha Druge međunarodne konferencije o iseljeničkom turizmu, kojega organizira Centar za istraživanje hrvatskog iseljeništva, kojemu ste Vi na čelu?

U prvom redu, ukazati građanima Hrvatske, raznim institucijama, vlastima na lokalnoj, županijskoj i državnoj razini, na neiskorištene potencijale hrvatskih iseljenika. U ovom slučaju se radi o turizmu, kao najznačajnijoj grani našega gospodarstva. Drugi cilj konferencije je nastojati upoznati i povezati Hrvate iz iseljeništva –  kako istaknute i uspješne pojedince, tako i njihove razne udruge – s Hrvatima u domovini, odnosno s predstavnicima naših institucija u konkretnom slučaju sa Hrvatskom gospodarskom komorom, Hrvatskom turističkom zajednicom, Hrvatskom poštanskom bankom, HBOR-om i drugima koji će sudjelovati na konferenciji u Splitu, kako bi kroz novostvorene kontakte počeli planirati neke nove poslove vezane za investicije u hrvatski turizam. Imajući u vidu da kod nas još nije razvijen zdravstveni, vjerski, sportski, znanstveni  i neki drugi vidovi turizma, potencijali za ulaganja i ostvarenje profita su ogromni.

FOTO: Promise.hr