KAD ČOVJEK ČOVJEKU POSTANE VUK: Sve su veće napetosti između migranata i Kladušana KAD ČOVJEK ČOVJEKU POSTANE VUK: Sve su veće napetosti između migranata i Kladušana
”Domaći ljudi pretežito su po kućama. Izlazi samo onaj koji mora. Pojavio se veliki broj krađa, tučnjava… Nitko ne zna odakle su ovi ljudi... KAD ČOVJEK ČOVJEKU POSTANE VUK: Sve su veće napetosti između migranata i Kladušana

”Domaći ljudi pretežito su po kućama. Izlazi samo onaj koji mora. Pojavio se veliki broj krađa, tučnjava… Nitko ne zna odakle su ovi ljudi došli. Mislim da nitko i ne zna niti njihove identitete. Državne službe koje su u Sarajevu samo  su ih autobusima dovezli ovdje. Mi smo na rubu živaca. Ne znamo kako ćemo dalje, kaže Admil Mulalić.

TEKST I FOTOGRAFIJE: Anto Pranjkić

Kad se putnik namjernik odluči putovati od Karlovca prema Bosni i Hercegovini pred očima će mu biti prelijepi prirodni ambijent koji plijeni zelenim šumama, zove opojnim ptičjim cvrkutima i mami neodoljivošću živopisnih biljki koje rastu tik uz samu cestu. Nećete primijetiti da upravo ta cesta, kada se uputite od graničnog prijelaza Maljevca prema Hrvatskoj, zapravo mnogima predstavlja nikad dosanjani san.

Mnogobrojni su migranti iz afričkoga svijeta u svom pohodu u Europu zaustavljeni baš na tom području. Naime, brojni su nakon dolaska u BiH poželjeli ostvariti cilj i domoći se u naprednih europskih zemalja, ali, kako kažu, čvrsta hrvatska policija stala im je na put.

Proteklo je otprilike mjesec dana od kako je u Velikoj Kladuši ubijen 24-godišnjak iz Maroka. Slučaj još uvijek nije do kraja rasvijetljen, a u ovo ljetno vrijeme – kada je sve oko ljudi izrazito vruće – tema migrantskog života sve više  zaokuplja sveopću svjetsku javnost. Različiti su stavovi i političke odluke o situaciji ovih ljudi.

Naš se reporter uputio provjeriti stanje u Velikoj Kladuši. Na samom ulazu u grad susrećemo brojne ljude tamnije puti i nije teško primijetiti da se radi o migrantima. Na tečnom engleskom jeziku pitamo ih: odakle su? Jusuf kaže kako je iz Egipta i da želi u Austriju, gdje ima rođake, ali oni ne znaju da on dolazi:

– Ovdje sam s bratom koji ima 26 godina. Meni su 22. Govorim engleski i ja sam osoba koja komunicira s većinom ljudi u našem kampu. Želja nam je svima otići u Europsku uniju. Mi ne želimo ostati u Bosni ili Hrvatskoj. Želimo samo proći kroz Hrvatsku i nastaviti svoj put. U našim zemljama je nemoguće živjeti, a ima nas iz Pakistana, Afganistana, Maroka, Egipta, Irana,  itd…, kaže Jusuf i pokazuje nam fotografiju oca, koji je ubijen.

Među Kladušane se uvukao strah

Pitamo ga gdje možemo naći najviše njegovih prijatelja iz kampa. Kaže, u centru grada su, u parku kod džamije. Nastavljamo voziti prema centru i vidimo u parku veliki broj ljudi. Među njima je i Ramizha. Kaže da ima 31 godinu i petero djece. Svi su s njom u kampu. Muž joj je poginuo u Afganistanu, a ona i njenih pet sinova traže sreću na Zapadu. Kaže da su sinovi vrijedni i da će se snaći.

Svi koje smo susreli, govore o velikim životnim nedaćama u zemljama iz kojih su došli, gdje vlada glad i siromaštvo. U kampu, kojega smo posjetili, osjeća se nomadski način života, ali primijetili smo i mlađe ljude koji posjeduje moderne mobitele, pa nas je zanimalo od čega ovi ljudi žive.

Admil Mulalić je ugledni političar u ovoj lokalnoj zajednici. Predsjednik je regionalne političke  stranke DNZ BiH a živi u Kladuši. On kaže da od kada su došli migranti, problemi su se pojavili i osjeća se strah domaćeg stanovništva:

– Domaći ljudi pretežito su po kućama. Izlazi samo onaj koji mora. Pojavio se veliki broj krađa, tučnjava. Nitko ne zna odakle su ovi ljudi došli. Mislim da nitko i ne zna njihove identitete. Državne službe koje su u Sarajevu samo  su ih autobusima dovezli ovdje. Mi smo na rubu živaca. Ne znamo kako ćemo dalje – kaže Admil i govori o jednom interesantnom primjeru:

– Naime, jedan kladuški poduzetnik koji posjeduje ćevabdžinicu svakodevno je hranio jednog migranta. I to je trajalo sve dok ga nije zatekao kako ga krade. Otjerao ga je. Prijavljen je Policiji da je tukao migranta pa policajcima ništa nije bilo jasno. Pitali su ga zašto ih tuče radi kad im pomaže, a on je rekao: ”Ja ih hranim, ali ne tučem”. Naravno, bila je laž da je emigrant pretučen. Oni su spremni na sve, pa život s njima nije nimalo ugodan – kaže Admil.

Šemsa Keserović, 70-godišnja  umirovljenica iz Kladuše kaže kako bira vrijeme kad će izaći iz kuće. Pretežito su to trenuci kad je netko drugi doma, jer kuću ne smije ostaviti samu. Nekoliko je puta opljačkana.

Kladušani žive u velikom strahu i od bolesti, jer migranti žive u kampu. Voda im je dovedena, ali drugi uvjeti za život ne postoje.

– Ljetno je vrijeme. Velike su vrućine. Oni nemaju frižidere na otvorenom. Hrana im se kvari. Epidemije su vrlo moguće. Život nam nije lak – vidno uzbuđena govori nam gospođa Šemsa.

Hrvatska policija radi svoj posao

Migrante u Velikoj Kladuši osobno je posjetio i zastupnik HRAST-a u Hrvatskom saboru, Hrvoje Zekanović i upoznao se sa sveopćom slikom. Potresen je onim što je vidio, ali i ističe:

–  Republika Hrvatska nije krajnja destinacija ovih ljudi. Svi oni imaju loše mišljenje i samtraju ju rasističkom, čak i našu policiju smatraju rasističkom. Kažu da im nije odredište Hrvatska, nego Italija, Njemačka, Francuska i Velika Britanija. Kažu kako u hrvatskim šumama sada postoje stotine emigranata, koji traže način kako doći do Europske unije. Očito je da im to lako ne ide i da hrvatska Policija radi dobro svoj posao, kazao nam je Zekanović.

Napustili smo izbjeglički kamp i krenuli putem prema granici BiH s Hrvatskom. Gužvi na granici nije bilo. Razmišljali smo o ljudskim sudbinama i okrutnim  okolnostima u kojima čovjek čovjeku postaje vuk.

 

 

Komentari