KOLAPS PRAVOSUĐA: Da sve tužbe dođu do Europskog suda, RH bi godišnje IZGUBILA na tisuće sporova! KOLAPS PRAVOSUĐA: Da sve tužbe dođu do Europskog suda, RH bi godišnje IZGUBILA na tisuće sporova!
Hrvatski činovnici u Strasbourgu – koje je tamo poslala hrvatska država, a koji prvi odlučuju o tužbama iz RH, gotovo u pravilu odbijaju te... KOLAPS PRAVOSUĐA: Da sve tužbe dođu do Europskog suda, RH bi godišnje IZGUBILA na tisuće sporova!

Hrvatski činovnici u Strasbourgu – koje je tamo poslala hrvatska država, a koji prvi odlučuju o tužbama iz RH, gotovo u pravilu odbijaju te predmete bez da ih praktički i pogledaju, zbog čega tužbe tek na kapaljku dolaze do sudaca Europskog suda za ljudska prava! A kada neki predmet ipak dođe na sud, onda suci gotovo u pravilu presuđuju u korist građana, a protiv hrvatske države, nakon čega RH mora isplatiti visoke novčane naknade onima prema kojima je pravosuđe bilo nepravedno. Možemo samo zamisliti koliko bi presuda Hrvatska izgubila i koliko bi milijuna kuna morali isplatiti oštećenicima pravosuđa, da sve tužbe iz RH završe kod sudaca suda u Strasbourgu!

Čitajući tekst ‘EUROPSKA DIJAGNOZA LOŠEG RADA DOMAĆEG PRAVOSUĐA Deset teških poraza Hrvatske pred sudom u Strasbourgu’, koji vrišti s naslovnice najnovijeg Globusa. hrvatski se građani, po tko zna koji put, mogu uvjeriti u činjenicu da je stanje u hrvatskom pravosuđu katastrofalno loše.

Zato i ne čudi da mnogi, baš poput eurozastupnice Ruža Tomašić, upozoravaju da će hrvatski građani početi uzimati pravdu u svoje ruke, ako se nešto pod hitno ne promijeni – što bi moglo značiti eksploziju nasilja na hrvatskim ulicama i zbog čega nema važnije teme za Hrvatsku od ove.

”Od 1997. godine kada je Hrvatska ratificirala Europsku konvenciju o ljudskim pravima i stavila se pod nadležnost Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu, taj je sud do konca prošle godine u odnosu na Hrvatsku donio ukupno 401 presudu. Poražavajuće je, međutim, da je od toga u čak 316 slučajeva došlo do povrede nekog od prava zajamčenih Konvencijom.

Pored toga, u 26 slučajeva došlo je do nagodbe, što znači da je tijekom postupka država priznala da su podnositelju zahtjeva povrijeđena prava, pa je pristala na nagodbu.

U najvećem broju slučajeva, njih 103, hrvatskim građanima koji su zatražili pravdu u Strasbourgu povrijeđeno je pravo na pravično suđenje. U visokom postotku su slučajevi u kojima je došlo do povrede prava vlasništva te povrede prava na slobodu i osobnu sigurnost. Podaci za proteklih godinu dana pokazuju da se ovakav trend nastavlja.

Od listopada 2018. do listopada 2019. godine Europski sud za ljudska prava utvrdio je čak 10 slučajeva povrede ljudskih prava u Hrvatskoj. Toliko sporova je Hrvatska izgubila u godinu dana i u toliko će slučajeva podnositeljima zahtjeva morati isplatiti odštetu i podmiriti troškove postupka.

Uvid u predmete izgubljene u Strasbourgu govori kako je hrvatska javnost s pravom revoltirana radom sudstva i da je s razlogom prema njemu nepovjerljiva.

Sudovi ponavljaju greške, otuda gnjev i revolt javnosti

Slučaj 18-godišnjeg Kristiana Vukasovića, koji je od straha umro u zatvoru u kojemu nije ni trebao završiti, no nitko za to nije odgovarao, ili Daruvarca, koji je brutalno prebio djevojku, ali je zbog aljkavosti sudstva bio pušten iz pritvora, nisu usamljeni. Najgore je što sudovi, kako se vidi iz odluka suda u Strasbourgu, ponavljaju pogreške i zato ne treba čuditi što je prva sudačka odluka da ne pritvori sumnjivce u slučaju grupnog silovanja djevojčice iz okolice Zadra izazvala gnjev i revolt javnosti.

Od 10 izgubljenih sporova u četiri se radilo o povredi prava na pošteno suđenje, u dva je slučaja bilo povrijeđeno pravo vlasništva, u dva pravo na poštovanje privatnog i obiteljskog života, u jednom pravo na slobodu i sigurnost, a u jednom pravo na slobodu izražavanja.

Usporedimo li količinu izgubljenih predmeta na Europskom sudu za ljudska prava u proteklih godinu dana s drugim državama, uvidjet ćemo da po tom kriteriju teško možemo ući u krug zemalja kojemu bismo željeli pripadati, kao i da su građani s pravom nepovjerljivi prema pravosuđu Njemačke, koja ima 82 milijuna stanovnika, po čemu je 20 puta veća od Hrvatske, nema na popisu zemalja koje su u posljednjih godinu dana izgubile spor na Sudu za ljudska prava. Francuska koja ima 70 milijuna stanovnika izgubila je u istom periodu samo četiri spora. Velika Britanija izgubila je u tri predmeta kao i Švicarska. Nadalje, Španjolska koja je gotovo 10 puta veća od Hrvatske izgubila je sedam sporova, Norveška samo jedan, Nizozemska jedan, Belgija četiri, Danska je izgubila dva slučaja, Austrija je imala četiri slučaja povrede ljudskih prava”, piše Ivanka Toma u Globusu.

Zašto Globus prešućuje najvažnije?

No, valja napomenuti da Globus, slučajno ili namjerno, nije naveo najbitnije informacije vezane uz rad Suda u Strasbourgu, a o čemu se zadnjih godina puno govorilo i pisalo: Europski sud za ljudska prava, naime, već godinama odbija veliku većinu tužbi iz Hrvatske, bez ikakvog obrazloženja i bez da je itko relevantan pogledao te tužbe!

Kako?

Pa tako što na tom sudu sjede činovnici koje je tamo poslala hrvatsko sudstvo i koji u (pret)postupcima odbacuju gotovo sve ‘hrvatske predmete’, bez obzira na moguću i vrlo vjerojatnu oštećenost građana koji su te skupe tužbe podnijeli!

Hrvatski činovnici u Strasbourgu rade, dakle, najčešće protiv interesa hrvatskih građana, zbog čega tužbe iz Hrvatske tek na kapaljku dolaze do sudaca i sutkinja Europskog suda za ljudska prava!

A kada neki predmet ipak dođe na sud, onda suci gotovo u pravilu presuđuje u korist hrvatskih građana, a protiv hrvatske države. Možemo samo zamisliti koliko bi presuda Republika Hrvatska izgubila u Strasbourgu, da sve tužbe iz Hrvatske završe na tom sudu. Zasigurno bi se radilo o tisućama!

Zbog svega navedenog, pojedini nezavisni novinari i aktivisti organizirali su u Hrvatskoj proteklih godina okrugle stolove, a pisali su i na stotine tekstova o ovoj nepravdi.

U Domu novinara u Zagrebu, prije nekoliko godina održan je Okrugli stol: Kritika prakse Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu, kojega su organizirali nezavisni novinari Ivica Grčar i Darko Petričić, radi upoznavanja javnosti o uskraćivanju prava na pristup tome istome sudu.

Sud u Strasbourgu – tek mjesto za uništavanje dokumenata!

Ugledni hrvatski odvjetnici, s iskustvom na Europskom sudu za ljudska prava, su u Hrvatskom novinarskom domu zajednički ustvrdili da je sud u Strasbourgu tek mjesto za uništavanje dokumenata’, zabilježili su tada brojni hrvatski mediji

Čak je 97 do 98 posto tužbi koje dođu na sud za ljudska prava iz Hrvatske već u startu odbačeno, odnosno proglašavaju se nedopuštenima. Dakle, odvjetnici u Hrvatskoj uglavnom su navikli primati odbačaje iz Strasbourga, ali uz to su već naviknuti i da, osim šture obavijesti, ne dobivaju i obrazloženja odluke o nedopuštenosti što je protivno Konvenciji o ljudskim pravima.

‘Sudska odluka ne može biti povjerljiva u odnosu na osobu na koju se odnosi, jer bi takva odluka činila besmislenim cijeli sudski postupak’, navodi splitski odvjetnik Ico Škarpa u svom radu o nepravilnostima na Europskom sudu za ljudska prava.

Jedan od organizatora okruglog stola, novinar Darko Petričić, rekao je da žele upozoriti građane da je sud u Strasbourgu očito sud za zemlje ‘trećeg svijeta’. ‘Želimo hrvatske građane, koji misle ići na taj sud, upozoriti i spustiti ih na zemlju. Želimo ih pripremiti da ne očekuju previše, da tamo nema više ni manje korupcije nego u hrvatskom pravosuđu’, rekao je Petričić.

Čedo Prodanović: RH ih oštetila, a ljudi iz RH odlučuju o tužbi! Kako to?

Kada jedna tužba bude odbačena, ona sa cijelim spisom bude uništena već za šest mjeseci. Sud u Strasbourgu nadležan je za više od 40 zemalja potpisnica Konvencije o ljudskim pravima, a iz svake zemlje godišnje stigne oko 1.000 predmeta. ‘Znači da prime oko 40 tisuća predmeta godišnje i nemoguće je da sve riješe na vrijeme. Zato se presude u 90 posto slučajeva odbijaju ili proglašavaju nedopuštenima’, objašnjava Petričić.

”Smatram kako je kontradiktorno da činovnici koje u Strasbourg šalje hrvatska država arbitrarno ocjenjuju tužbe građana Republike Hrvatske, koje je povrijedila hrvatska država. Kroz ove propise, a i po jednostavnoj logici će činovnici zastupati interese onoga tko im je omogućio dobro zaposlenje u Strasbourgu, a ne građane koje bi trebali proforma štititi. Ako se već kani poduzimati neku građansku akciju, mislim da je rješavanje ove kontradikcije jedan zadatak u kojemu bi se čovjek mogao čak nadati i nekom uspjehu. Možda na način da se uloga tih činovnika ograniči na to da budu servis sucima, ali da odluka nije na njima nego isključivo na sucima. Iz današnje rasprave vidimo, nažalost, da je upravo obratno”, izjavio je tom prigodom Čedo Prodanović, poznati odvjetnik, dok je Ivica Grčar, slobodni novinar koji se godinama bavi ovom temetikom, kazao da ne vjeruje hrvatskom sudstvu, te da smatra da tom sudstvu ni ne treba vjerovati te da to treba objaviti.

”Više se, nažalost, ne može imati povjerenja ni u Europski sud za ljudska prava jer u tom Sudu tužbe bez odluka i obrazloženja uklanjaju predstavnici nesređenoga hrvatskog sudstva, isti oni protiv čijih presuda naivni građani podnose tužbe Sudu za ljudska prava”, zaključio je Ivica Grčar, slobodni novinar i jedan od organizatora okruglog stola te izdavač knjige ‘Kritika prakse Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu‘, u kojoj su navedeni brojni konkretni primjeri kršenja ljudskih prava na Europskom sudu za ljudska prava.


Kako su nastali (pret)postupci na Sudu u Strasbourgu:

Na okruglom stolu u Zagreb rečeno je, osim svega navedeno, da se zbog prevelikog broja zaprimljenih zahtjeva (tužbi) iz tzv. tranzicijskih zemalja s nesređenim nacionalnim pravosudnim sustavima i zbog nedostatka novca za rad Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu, pribjeglo uvođenju (pret)postupka u okviru kojega se, suprotno Konvenciji o zaštiti ljudskih prava, većinu zaprimljenih zahtjeva (tužbi) proglašuje nedopuštenima bez pisanih i obrazloženih sudskih odluka.

Premda su po broju postupaka proglašenih nedopuštenima, bez pisanih obrazloženja i sudskih odluka Cipar i Hrvatska rekorderi (97–98 posto), valja naglasiti da je broj postupaka proglašenih na sličan način nedopuštenima i iz ostalih tzv. tranzicijskih zemalja iznosi oko 90 posto.

Usporedno, međutim, iz razvijenih zemalja sa sređenim pravosudnim sustavima na Europskom sudu rješavaju se praktično svi malobrojni zaprimljeni zahtjevi, primjerice, iz Švicarske 1 do najviše 5 godišnje. Stvarni učinak uvođenja (pret)postupka na Europskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu je da u Europi, pa i unutar same Europske unije, postoje dvije kategorije građana. Jedni iz razvijenijih zemalja sa sređenim pravosuđima koji imaju pravo na potpunu (i međunarodnu) nezavisnu sudsku zaštitu, i drugi iz tzv. tranzicijskih zemalja s nesređenim pravosuđima koji nemaju prava na nezavisnu sudsku zaštitu ni na domaćim niti na međunarodnom sudištima”, navode novinska izvješća s velikog skupa u Hrvatskom novinarskom domu.

Komentari