LIKVIDACIJE BEZ SUĐENJA: Na Tuškancu pronađeni ostaci 72 žrtve partizanskih ubojstava, no ima ih još! LIKVIDACIJE BEZ SUĐENJA: Na Tuškancu pronađeni ostaci 72 žrtve partizanskih ubojstava, no ima ih još!
TweetEmailPrint ”Ljude su ubijali metkom u potiljak ispred rova ili su ih željeznom polugom udarali u potiljak, nakon čega su padali u rovove. Egzekutori su... LIKVIDACIJE BEZ SUĐENJA: Na Tuškancu pronađeni ostaci 72 žrtve partizanskih ubojstava, no ima ih još!


”Ljude su ubijali metkom u potiljak ispred rova ili su ih željeznom polugom udarali u potiljak, nakon čega su padali u rovove. Egzekutori su imali živo vapno kojim su posipali žrtve, a potom su ih posipali zemljom, no neki put nisu stavljali dovoljno zemlje pa se širio smrad”, kaže svjedok Miroslav Lukšić

Ministarstvo hrvatskih branitelja danas je (u ponedjeljak 17. rujna)  na zagrebačkom Tuškancu na konferenciji za novinare predstavilo rezultate istraživanja i ekshumacija žrtava Drugog svjetskog rata i poslijeratnog razdoblja, po kojima su tijekom ove godine na osam lokacija u Zagrebu, uključujući i trenutnu lokaciju Tuškanac 74, ekshumirani ostaci najmanje 344 osobe.

Ministarstvo tom konferencijom, prema riječima ministra Tome Medveda, radi transparentnosti želi upoznati javnost sa svojim radom koji je, uz rješavanje slučajeva nestalih osoba iz Domovinskog rata, usmjeren na istraživanje i uređenje groblja iz Drugog svjetskog rata i poslijeratnog razdoblja.

Na lokaciji Tuškanac 74 početkom godine provedena je prva faza istraživanja te su ekshumirani posmrtni ostaci najmanje 24 žrtve poslijeratnog razdoblja, dok je krajem kolovoza započela druga faza u sklopu koje su probnim iskapanjem pronađeni posmrtni ostaci najmanje 48 žrtava. No s obzirom na to da je na toj lokaciji pronađen još jedan rov – očekuje se da će ukupan broj biti veći.

Medved je napomenuo da su u mandatu ove Vlade intenzivirane aktivnosti vezane za pronalaženje, ekshumaciju i dostojno zbrinjavanje ostataka žrtva, pa je primjetan i rast prijavljenih lokacija.

U dvije godine su, rekao je, proveli 269 terenskih izvida i 25 probnih iskapanja na području šest županija i u Zagrebu, provedene su 52 ekshumacije na području 11 županija i u Zagrebu, ukupno je ekshumirano 776 osoba, dok je pokopano njih 396.

U masovnoj grobnici na lokaciji Tuškanac 74 mogu se u rovovima vidjeti kosti žrtva, pri čemu su neke na zglobovima ruku svezane žicom.

“Ova masovna grobnica na Tuškancu snažan je podsjetnik na stradanje hrvatskog naroda u prošlosti, stoga medije i javnost pozivamo na zajednički pristup kako bi naša prošlost bila dostojno definirana i kako bi osigurali dostojnu zajedničku budućnost”, rekao je Medved.

Kao dječak gledao smaknuća, kasnije je morao šutjeti

Poručio je da sve žrtve Drugog svjetskog rata i poraća, kao i Domovinskog rata, imaju pravo na dostojno počivalište te očuvanje spomena na njih, a obitelji pravo da saznaju istinu.

Smaknuća žrtava 1945. nakon svršetka rata, koje je počinjeno na njegovoj zemlji na lokaciji Tuškanac, danima je promatrao iz stotinjak metara udaljene gospodarske zgrade Miroslav Lukšić, koji je tada imao 14 godina, a s članovima uže obitelji godinama je bio prisiljen na šutnju.

Partizanska vojska je, po njegovim riječima, za likvidaciju civila i vojnika hrvatske nacionalnosti koristila položaje njemačke vojske za protuavionsku obranu. Napuštanjem hrvatske i njemačke vojske ti položaji s ukopanim rovovima su ostali prazni, pa su ih koristili partizani za ubijanje ljudi.

“Tjedno su partizani dopremali grupu od 10 do 15 ljudi, bio sam momak od 14,5 godina i sve sam promatrao iz svoje poslovne zgrade udalje 120 metara”, rekao je Lukšić čiji je stric ubijen na tom zemljištu dok mu je otac umro od posljedica premlaćivanja, a zemlja mu je  konsficirana.

Ljude su ubijali metkom u potiljak ispred rova ili su ih željeznom polugom udarali u potiljak, nakon čega su padali u rovove. Dodao je kako su egzekutori imali pripremljeno živo vapno kojim su posipali žrtve, a potom su ih posipali zemljom, no neki put nisu stavljali dovoljno zemlje pa se širio smrad.

Prijetili im: ‘Ima načina da vas smirimo’!

Lukšić je ispričao da je uži krug njegove obitelji bio prisiljen šutjeti o zločinu. “Bilo mi je rečeno da, ako se bavimo istraživanjem i javno iskazujemo taj zločin, ima načina na koji će nas smiriti”. Osamdesetih je iselio u Kanadu.

Pomoćnik ministra nadležan za Upravu za zatočene i nestale Stjepan Sučić rekao je kako je u mandatu aktualne Vlade promijenjena metodologija rada – standardizirani su svi postupci i unaprijeđena tehnologija nabavkom georadara i uvođenjem pristupa pretraživanju terena iz zraka. Pritom su nabavili dronove i bespilotne letjelice, a teren pretražuju i uz pomoć pasa.

“Bilo je pitanja mogu li psi reagirati na vrijeme dulje od 70 godina, mogu reagirarti i to su dokazali na terenu”, zaključio je Sučić.

Valja napomenuti da pronalaženje ovolikih posmrtnih ostataka na brojnim lokacijama u Zagrebu, ali i drugdje, potvrđuje ono na što već godinama upozorava dr. Andrija Hebrang, bivši ministar i saborski zastupnik te  nekadašnji šef Ureda za pronalaženje, obilježavanje i održavanje grobova žrtava komunističkih zločina nakon Drugog svjetskog rata, koji je danas u potpunosti politički marginaliziran je je, prema svemu sudeći, ustrajavao na iskapanju grobišta i otkrivanju pune istine o žrtvama Titovog represivnog režima.

U prošlogodišnjem razgovoru s novinarom Promise.hr-a Hebrang je upozorio na činjenicu da su taj Ured zatvorili čim su u grobištima u Gračanima pronašli posmrtne ostatke djece.

”Prva iskapanja počela su 1991. godine, kada je Sabor osnovao Komisiju za otkrivanja žrtava komunističkog režim. No, iskapanja su ubrzo zaustavljena.

”Čim su iskopali  1163 posmrtna ostatka kod Macelja, Komisija je ugašena, premda je gora Macelj najveći neistraženi lokalitet na kojem se nalazi još oko 30.000 ostataka ubijenih osoba. Do te brojke istražitelji su došli na osnovu brojnih uleknuća zemljišta, odnosno lokacija na kojima je trava drugačije boje…  Totalnu nebrigu hrvatskih institucija za ovu prevažnu temu, najbolje ilustrira činjenica da su tih 1163 posmrtna ostatka desetak godina stajali u crnim vrećama, odbačeni i zaboravljeni u prašini, na tavanu Patologije na Šalati. Tek je na inicijativu fra Drage Brgleza, tadašnjeg župnika u Đurmancu, u selu Fruki podno Macelja sagrađena zavjetna crkva, gdje su 2005. godine zakopani ti ostaci pronađeni na obližnjim lokalitetima. U međuvremenu je RH sa Slovenijom potpisala međudržavni ugovor o preuzimanju posmrtnih ostataka pronađenih u Sloveniji, no taj ugovor Hrvatska nije nikada ispoštovala. Posmrtni ostaci ostali su u Sloveniiji, umjesto da je sagrađeno svehrvatsko grobište u RH”, istaknuo je ratni ministar zdravstva i bivši ministar obrane u razgovoru kojeg smo vodili (za jedan drugi portal) u listopadau 2017. godine

Podsjetio je tada da se osobno zalagao za pokretanje nove institucije koja bi nastavila rad naprasno ukinute saborske komisije.

”Na moju inicijativu, napokon je 2010. donesen Zakon o istraživanju grobova žrtava komunističkih zločina. Osnovan je i Ured za istraživanje tih grobišta, no taj Ured je ugašen već 2011. kada su Zoran Milanović i Kukuriku koalicija došli na vlast. Za kratko vrijeme, Ured je istražio 30 lokaliteta, od toga i tri u Gračanima. U tri jame pronašli smo pedeset posmrtnih ostataka, od kojih su većina bila malodobna djeca! Kasnije smo utvrdili da se radi o ostacima polaznika Srednje zrakoplovne škole, koja je djelovala u vrijeme NDH. OZNA je procijenila da su ta djeca potencijalni politički protivnici režima i odmah su ih likvidirali. Nakon tog strašnog otkrića, koje je trebalo biti tek početak velikog posla, Milanovićeva vlada je ugasila taj Ured!

Od 2011. godine nitko se ne bavi sustavnim istraživanjem grobišta komunističkih žrtva. Jedino Ministarstvo branitelja radi nešto po tom pitanju, no vrlo slabim intenzitetom. Nemaju ni vremena ni mogućnosti baviti se time, jer je istraživanje i iskapanje posmrtnih ostataka ogroman i zahtjevan posao, a Ministarstvo ima puno posla s zbrinjavanjem branitelja te s istraživanjem i pronalaženjem ostataka žrtava iz Domovinskog rata. Europska unija podržala je iskapanja žrtava komunističkog režima i bila je spremna izdašno ih financirati, no političari u Hrvatskoj sve su zaustavili”, objasnio je ratni ministar zdravstva.

Još 1990. znalo se za jame koje su pune Hrvata?!

”Koliko su sve hrvatske vlade, od 1991. do danas, bile nezainteresirane za iskapanje žrtava, najbolje govori podatak da su se još od 1990. znali točni i vrlo precizno utvrđeni lokaliteti zakopanih žrtava u Gračanima, na samom rubu Zagreba, a da su ti lokaliteti djelomično istraženi tek dvadeset godina kasnije. Gospodin Haramija, koji je bio higijeničar poslije Drugog svjetskog rata i koji je dezinficirao jame pune ubijenih Hrvata, još je 1990. u tekstu u Večernjem listu pozvao hrvatske institucije da istraže lokacije u Gračanima. Dao je i vrlo precizne upute, vjerujući da napokon može slobodno govoriti o tome i da će se netko vrlo brzo početi baviti iskapanjima. No, nitko mu se dvadeset godina nije javio! Tek sam osobno, 2010. godine, razgovarao s tim čovjekom, nakon što je osnovan Ured.

Zanimljivo je da čak ni tada, dakle 2010. godine, stanovnici Gračana nisu htjeli govoriti o toj dugo godina zabranjenoj temi. Šaptom su o tome pričali jedino Višnji Starešini, tadašnjoj ravnateljici Ureda i meni osobno. No, malo po malo, javljali su se i mnogi drugi ljudi, navodeći druge lokacije. ”, napomenuo je Hebrang.

Nekadašnji bliski suradnik pokojnog predsjednika Tuđmana potom se primio same suštine, odnosno pozadine zabranjivanja iskapanja brojnih partizanskih jama. Naglasio je da je zatajenje žrtava komunističkih zločina glavni cilj lijevo liberalne Hrvatske koja vlada, kako je istaknuo Hebrang, već 25 godina!

Hebrang: Moć je do danas ostala kod udbinih doušnika

”Kada bi otkopali ostatke silnih žrtava, vidjelo bi se da komunisti nisu bili manje zlo od fašizma. No, Roman Leljak napravio je puno za Hrvatsku, pa su neke informacije o tim zločinima ipak dospjeli do javnosti. Hrvatska, međutim, nije pokazala interes da pomogne u tim istraživanjima. Niti jedna hrvatska vlada od osamostaljenja do danas nije to htjela istražiti”, rekao je Hebrang.

A na pitanje tko to i danas sprječava, odgovara da Udbe više nema, ali da u Hrvatskoj postoji ‘buket uvelih cvjetova‘, koji radi na sprječavanju otkrivanja istine.

”Prvi ‘uveli cvijet’ su stari komunistički kadrovi, drugi su bivši pripadnici represivnih službi i njihova djeca, a treći je lijevo liberalna opcija koja i u svijetu i u Hrvatskoj propagira ‘brisanje prošlosti, da bi se nastavilo dalje’, što je posve promašena teza. Bez istine o prošlosti nemoguće je nastaviti dalje. Kada smo 1990. pobijedili na izborima naslijedili smo 400.000 članova Saveza komunista. Neki od njih su se okrenuli Hrvatskoj, no mnogi su ostali ukopani u prošlosti. Naslijedili smo i oko 100.000 udbinih doušnika u Hrvatskoj. Tu brojku spominje Roman Leljak, na osnovu istraživanja Udbe u Hrvatskoj i u Sloveniji. U svakoj zgradi, svakoj firmi, svakoj ulici imali su svoje doušnike, koji su imali brojne beneficije na račun toga što su špijunirali i prijavljivali svoje susjede, rođake i prijatelje. Pridodamo li svemu tome i nekoliko tisuća doušnika KOS-a, dakle vojne obavještajne službe, jasno je da se radi o cijeloj vojsci ljudi. Moć je do danas ostala kod njih. Zato je lustracija glavni uvjet razvoja Republike Hrvatske”, naglašava često Hebrang.

Kazao je da je i premijeru Plenkoviću pisao o toj temi, te mu predložio mjere koje bi valjalo poduzeti kako bi se nastavila istraživanja i iskapanja posmrtnih ostataka žrtava komunističkog režima. No, Plenković mu nikada nije odgovorio.

”Ni on nije zainteresiran za temu koja je temelj duboke podvojenosti, odnosno temelj svih hrvatskih problema. Istraživanjima bi doznali istinu o prošlosti, no tko god se toga primio, maknut je iz svih razina odlučivanja. Dogodilo se to i meni. U svojoj stranci, koju sam osnivao, nisam čak niti u akademskoj zajednici dr. Ante Starčević, iako sam jedini profesor emeritus u HDZ-u! Imamo i Zajednicu branitelja Gojko Šušak, ali me ni tamo nisu zvali, iako sam jedini pričuvni general u HDZ-u, dragovoljac Domovinskog rata od 1991., nositelj odličja, ratni ministar i nositelj saniteta svo vrijeme rata. Drago mi je, doduše, da su me isključili iz svega, jer bih tamo bio posve sam. A to je gore nego biti gurnut u stranu. Svatko tko spomene lustraciju, tko želi istraživati zločine komunističkog režima, te svatko tko spominje civilne žrtve srbijansko crnogorske agresije, bude isključen iz političko života i iz svih institucija države i društva. U to se ni danas, na žalost, ne smije dirati! I onda se netko pita zašto je u Hrvatskoj takvo stanje! Bit će još i gore, sve dok se istina ne istraži i dok se ne provede nužno pročišćenje države i društva”, naglasio je dr. Andrija Hebrang u listopadu 2017. godine.

FOTO: Anadolija Balkan, Screenshot video