Mjesecima leži sam; po njemu skaču miševi! Moli: ‘Ostanite još malo, kada čuju ljude, ne izlaze’ Mjesecima leži sam; po njemu skaču miševi! Moli: ‘Ostanite još malo, kada čuju ljude, ne izlaze’
TweetEmailPrint ”Mnogi u Zagrebu žive u špelunkama poput ove, bez struje i tople vode. Nitko za njih i ne pita. Cijele noći ne spavam.... Mjesecima leži sam; po njemu skaču miševi! Moli: ‘Ostanite još malo, kada čuju ljude, ne izlaze’


”Mnogi u Zagrebu žive u špelunkama poput ove, bez struje i tople vode. Nitko za njih i ne pita. Cijele noći ne spavam. Mislim, kamo ću ako me gazda deložira? Da bar mogu s nekim brige podijeliti… Ali, stalno sam sam i sve što vidim iz ležećeg položaja je taj mali prozor”, pruža ruke Igor i pokazuje na jedini izvor svjetla. Uvjeravali su ga da osobu s invaliditetom (odrezali mu nogu) ne mogu tek tako izbaciti na cestu, ali on ne vjeruju u to. ”Tko kaže da ne mogu? Ovo je Hrvatska, a u Hrvatskoj je sve moguće”, ogorčen je naš sugovornik

”Kada ovo vidim, bojim se ostarjeti”, prokomentirala je ono čemu smo zajedno svjedočili u nekoliko zagrebačkih umirovljeničkih domaćinstava – socijalna radnica s kojom sam prošli tjedan posjetio više starijih i potrebitih ljudi, koji koriste Caritasovu ‘pomoć u kući’.

Igor je bio presretan što nas vidi.

Raširio je ruke i kazao da sjednemo gdje god hoćemo. To je značilo – ili u invalidska kolica, ili na njegov krevet, jer drugdje i nema mjesta u toj maloj sobi.

”Miševi će čuti glasove, pa neće izlaziti. Kad sam sam, a stalno samujem, skaču svuda po sobi. Hodaju i po krevetu i po meni. Ništa se ne boje. Vide, valjda, da ne mogu ustati i da se ne mogu obraniti. Mlataram rukama, ali njih to ne smeta. Kad je pas bio uz mene, onda nisu dolazili. Samo da mi je s nekim razgovarati! Pesa sam zato i nabavil’, da imam živo biće kraj sebe”, ističe naš sugovornik, pa nam pokazuje svoju, u koljenu odrezanu nogu.

Kaže da su se liječnici na Rebru ‘malo zaigrali’, odnosno da su trenirali na njemu, zbog čega je istrpio čak osam operacija, prije nego su mu nogu odrezali, kako tvrdi, na posve krivom mjestu.

‘Trenirali su na meni i nogu mi krivo odrezali’

”Svi drugi – kojima je noga amputirana kada i meni – sada hodaju s protezom bez problema. A ja u svoju samo gledam. Probaj ju podignuti! Kao kamenje je teška. Teško se navlači i muka je s njom koračati. Zašto? Pa zato što su nogu trebali rezati u potkoljenici, ili u natkoljenici. Onda se proteza lakše pričvrsti. U koljenu se nikad ne siječe. Ali, eto, meni odrezali u koljenu”, žali se Igor pa dodaje da ne bi tako bilo da je i on potegnuo neku ‘vezu’ u bolnici.

”Mislio sam, imam socijalno i što će mi veza… Ali, vraga! Kad su vidjeli da mi nitko ne dolazi, da nitko ne pita za mene i ne zanima se…, trenirali su na meni! Rezali su prvo prste pa stopala… i na kraju odrezali na krivom mjestu”, rezignirano priča sedamdesetogodišnjak (rođen u lipnju 1950.), koji strahuje da će ga stanodavac izbaciti iz sobice u kojoj trenutno boravi.

A što će i kako, pita se zabrinuto, bez noge i s neupotrebljivom protezom – ako ga ovaj izbaci na ulicu?

Igora je vlasnik kućice u kojoj mjesecima leži, kako tvrdi, već pokušao deložirati – dok je bio u bolnici.

”Promijenio je bravu i zaključao! Budući da Centar za socijalnu srkb Trešnjevka nije znao kamo bi sa mnom, naredili su da me vrate u ovu sobu, gdje sam boravio i prije odlaska u bolnicu. No, gazda je pokrenuo parnicu i na sudu traži da me izbace van. Cijele noći zbog toga ne spavam. Stalno mislim, kamo ću ako me deložira? U glavi mi se roje crne misli. Da bar mogu s nekim popričati, s nekim brige podijeliti… Ali, stalno sam sam i sve što vidim iz poluležećeg položaja je taj mali prozor. Taj prozor je za mene cijeli svijet”, pruža ruke Igor i pokazuje na jedini izvor svjetla.

Bratiću ostavio stan, a ovaj ga prevario

Dodaje potom da su ga uvjeravali kako osobu s invaliditetom ne mogu tek tako izbaciti, ali on ne vjeruju u to.

”Ma tko kaže da ne mogu? Ovo je Hrvatska, a u Hrvatskoj je sve moguće”, ogorčen je i zabrinut naš sugovornik.

Nastavlja potom riječima da se nikada nije ženio pa nema djece, a nema ni braće ni sestara. Jedini živući član uže obitelji mu je  – otac, koji danas ima 96 godina, no slijep je već dvadesetak godina i živi u dalekom Pirovcu, pa se već dugo ne posjećuju. Ima, kaže, i nekolicinu bratića.

”Jedan bratić, kojemu sam pomogao, me je i zajebal’! Zbog njega i jesam u ovakvoj situaciji. Imao sam mali stan u Tijardovićevoj u Prečkom, odmah do shoping centra. Kak’ nemam djece, a on ima, rekao sam da ću im ostavit’ stan. Nagovoril’ me da potpišem da će umjesto mene prodati taj stančić. Imao je valjda dugova. Razne ovrhe i blokade… Prodao je stan, a ja novac nisam ni vidio. Smjestio me u neki stančić u Paljetkovoj. Imao je obavezu brinuti o meni. No, kada mi je osobna, koja glasi na Tijardoviću, istekla, gazda me odbio prijaviti na Paljetkovu! Prije tri godine izbacio me van! Promijenio je bravu, a unutra su ostale sve moje stvari. I suđe i odjeća i nova veš mašina… Išel’ sam na policiju. No, budući da nemam potpisan ugovor, rekli su da ne mogu ništa učiniti. S bratićem, koji je prodao moj stan, nisam potpisao nikakav ugovor. Iskoristio je to što sam mu htio pomoći. Prevaril’ me! Jedan prijatel mi je potom našao ovaj stan i tri godine sam ovdje”, objašnjava nevoljko Igor.

Žali se zatim da ga se u Centru za socijalnu skrb žele riješiti te da bi ga najradije uselili u neku familiju izvan Zagreba. Dali bi im, kaže, 2500 kuna, kako bi oni vodili brigu o njemu.

Živo biće mu najviše nedostaje

”K…. će oni voditi brigu! Čekat će samo da umrem!”, žesti se naš sugovornik, koji je ranije radio kao predstavnik autoprijevozničkih tvrtki te kao autoprijevoznik. Kaže da ga mnogi nisu prijavili, pa nema dovoljno staža za mirovinu.

Sada prima zajamčenu minimalnu naknadu od 920 kuna, 600 kuna doplatka za tuđu pomoć i njegu te 200 kuna pomoći od Grada Zagreba (u Centru za socijalnu skrb tvrde da Igor ima i pravo na naknadu za ugroženog kupca energenata…, no koliki je to iznos – ako ga je uspio dobiti – nismo doznali).

Jednom dnevno mu donose i obrok iz Selske.

”K’o za vrapca”, smije se trpko.

Nekoliko puta tjedno dolazi mu geronto domaćica, a ponekad i medicinska sestra. I premda bi i geronto domaćica i medicinska sestra trebale kod njega u kratko vrijeme učiniti mnogo korisnih poslova, Igor kaže da najviše vremena provedu – razgovarajući.

Pa društveno sam biće, moram s nekim pričati. Živi čovjek mi najviše fali! ‘Molim te, razgovaraj sa mnom’, prvo je što kažem geronto domaćici, kada me upita što mi treba. Tako ona ne stigne učiniti sve ono što bi trebalo. Primjerice, ako nosi oprati veš u obližnji vešeraj, samo na to potroši dva sata. Dok ode do tamo, dok to stavi prati, pa dok se osuši…, prođe svo moje vrijeme. Ne radi mi već dugo veš mašina, a ni bojler, pa kosu perem u sudoperu, u hladnoj vodi. Zato geronto domaćici najčešće rečem: pusti veš, pričaj radije sa mnom”, prepričava nam svoje dvojbe taj rođeni Purger, koji je vlastiti stan izgubio zbog dobrote i naivnosti.

‘Iz ležećeg stava ništa ne možeš riješiti’

”Volio bih izaći van, da vidim malo dnevnoga svjetla, ali bojim se pasti. Netko bi trebao biti uz mene, kada uspijem navući protezu. Samo da me pridrži. U kolicima nekad izađem, ali ne mogu kada je blato. Svu sobu onda zablatim, a i ovako je prljavo i puno miševa. Prava je muka, osim toga, s kolicima prijeći preko pragova. A iz ležećeg stava, ništa ne možeš riješiti. Zovem Jukićevu (Centar za zdravstveno osiguranje), a oni kažu da ne mogu ništa obaviti e-mailom. Traže da dođem tamo. Kažem im da ne mogu, a ovi vele – neka vas netko dovede. Baš njih briga! I u Gradsku upravu bih trebao fizički doći da predam zahtjev za gradski socijalnistan. No, ni do tamo sam ne mogu doći”, tumači emotivno naš sugovornik.

Elektra mu, nastavlja opisivati probleme, šalje opomene i upozorava da će mu isključiti struju. Tvrde da je nabio dugove, a on smatra da je to greška.

”Kažem im da struju ne trošim, da dođu i da se uvjere, ali njih to ne zanima. Iz tvrtke A1 prijete da će mi uzeti telefon, a ja prvo što platim – jest račun za telefon?!. Kažu, međutim, da je netko na moju osobnu iskaznicu zatražio drugi mobitel i napravio dugove. Pitaju kome sam posuđivao osobnu iskaznicu. A ja kažem: Nema kome nisam, jer sam mnoge molio da pokušaju umjesto mene srediti neku papirologiju. Netko je to zloupotrijebio i nabio račune. Pitao sam ove u A1 zar im nije sumnjivo da bih ja, tako siromašan, uzimao drugi mobitel i nabijao si račune, a dobro vide da uvijek pazim da ne napravim veliki trošak. No, nije njih briga za moje probleme”, žali se Igor pa kaže da je ‘gotov’, ako mu uzmu telefon i isključe struju.

Priznaje da ponekad razmišlja o samoubojstvu.

Mračne misli: zbog psa ipak odlučio živjeti

”Prije pet godina poklonio sam pištolj, da ne dođem u napast. Kasnije sam požalio i pitao se: zašto sam ga dao? No, mogu to učiniti i inzulinom. Tri puta si dam istu dozu i to je to”, potonuo je naš sugovornik.

Socijalna radnica, Marina, govori mu da to ni slučajno ne čini! A on odmahuje rukom.

”Ma neću, ne boj se. Kad me stisne, sjetim se svog psa. Što će s njim biti, ako to učinim? Taj pas mi daje volju za život”’, objašnjava dojučerašnji Prečkanac, koji sada leži na zagrebačkim Srednjacima. Psa je, kaže, na par dana dao jednoj prijateljici, da ga cijepi, sredi i malo očisti… Veseli se danu kada će ga opet vidjeti, kada će se njemu, prikovanom ovako uz krevet, netko iskreno veseliti, kada će veseli lavež makar nakratko razbiti čemer i samoću što ga tako silno sada stišću u prsima.

Kaže nam, potkraj razgovora, da jako puno osoba u Zagrebu živi u ‘špelunkama’ poput njegove, a za njih također nitko ne zna i ne pita.

”Na tisuće ljudi u glavnom gradu i danas žive bez struje i bez tople vode. Da mi nije Caritasa i njihove geronto-domaćice te socijalnih radnica poput Marine, ne znam što bih. Zato, prijatelju, pazi na zdravlje! Jebeš novac, zdravlje je puno važnije!”, zaključio je naš sugovornik, od kojega se nije bilo lako odvojiti.

Želio je da još ostanemo. Makar pet minuta. Da ima s kim podijeliti muku…


‘Da mi je bar bojler i veš mašina’

Na pitanje što mu najviše nedostaje i kako bi mu dobri ljudi – koji pročitaju ovu priču – mogli pomoći, odgovara da mu najviše fali ljudsko društvo te sigurnost, odnosno spoznaja da može mirno negdje živjeti, bez straha da će ga gazda izbaciti na cestu.

”Puno bi mi značilo kada bi netko mogao nabaviti veš mašinu koja se otvara odozgo, jer jedino takva – uska s otvorom na vrhu, može stati u ovu, preko, vrlo tijesno kupaonicu. Bio bih jako zahvalan kada bi mi netko nabavio ispravan 50 litarski bojler na struju. Pa da mogu glavu oprati u toploj vodi. Najveća mi je želja, pak, da od Grada Zagreba dobijem kakvu praznu garsonijeru od kojih 25 kvadrata na korištenje. Znam da u Prečkom takvih stančića ima doista puno. Kada bi me smjestili u takav prostor, bio bih im vječno zahvalan. Napokon bih mogao mirno zaspati, zaključuje naš sugovornik, čovjek s visokim invaliditetom koji već godinama živi u uvjetima nedostojnim čovjeka.

U glavnom gradu Hrvatske, 2021., a ne 1771. godine.


Tekst je dio projekta ‘Osvješćujemo probleme najranjivijih skupina i senzibiliziramo javnost‘, koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija – Agencije za elektroničke medije.

FOTO: Snimio: Damir Kramarić

 

Komentari