MJESECIMA NE IZLAZI VAN: ‘Samoća je teška; svi su dani tužni, a nedjelja pogotovo’

”Suprug je preminuo 2007. i od tada živim sama. Kada sam se, ranije, nedjeljama vraćala iz posjeta sinovima u prazan stan, uvijek sam se osjećala turobno. Od prošlog ljeta ne mogu više izlaziti, jer sam pala i kuk mi je dodatno stradao”, objašnjava sugovornica koja živi na četvrtom katu zgrade bez lifta u Maksimiru i koja u obližnji park može svratiti – samo pogledom kroz prozor. ”Jako mi je teško. Ne mogu shvatiti svećenike koji nas ne žele posjetiti, jer bi se i mi – koji smo teško pokretni – htjeli češće ispovjediti i pričestiti”, požalila se N. K. na ono što muči i mnoge njezine susjede, koji su stariji od nje, a također su usamljeni i teško pokretni

Zbog vrlo nepovoljnih demografskih trendova te iseljavanja mladih, Republika Hrvatska u sve većoj mjeri postaje zemlja starijih ljudi. Žalosno je da je, u takvim okolnostima, čak svaka treća starija osoba u riziku od siromaštva, odnosno – čak svaka druga starija osoba koja živi sama (podaci Državnog zavoda za statistiku)!

O problemima starijih, pučka pravobraniteljica RH govorit će u travnju na online zasjedanju Radne skupine Ujedinjenih naroda za starenje.

Naglasit će, kako navode na svojim službenim stranicama, da su glavni problemi s kojima se stariji u Hrvatskoj suočavaju, uz siromaštvo, duge liste čekanja u zdravstvu, nerazvijena mreža javnog prijevoza u ruralnim područjima, nedostatak podrške kroz socijalne usluge, te – izoliranost, odnosno isključenost iz društva te usamljenost mnogih starijih ljudi.

Djelatnice Caritasa obilaze bolesne i same

I djelatnice Caritasa Zagrebačke nadbiskupije, s kojima je novinar Promise.hr obišao mnoge potrebite osobe u Zagrebu, upozoravaju na sve veći broj siromašnih, socijalno izoliranih te vrlo usamljenih. Zbog svega navedenog, djelatnice Caritasa nastoje redovito obilaziti bolesne, potrebite i – same.

Zajedno s Marinom Soldo, socijalnom radnicom Caritasa, gore potpisani novinar posjetio je tako prošli tjedan N. K. (86), zagrebačku umirovljenicu koja zbog visokog invaliditeta te otežanog kretanja, od srpnja prošle godine uopće nije napuštala ‘svoja četiri zida’.

”Suprug je, nažalost, preminuo 2007. i od tada živim sama. Samoća je teška. Svi su dani tužni, a nedjelja pogotovo. Kada sam se, ranije, nedjeljama vraćala iz posjeta sinovima i unucima, u prazan stan, uvijek sam se osjećala turobno. Sada, pak, ne mogu više izlaziti, jer sam prošlo ljeto pala i kuk mi je dodatno stradao. Imam tešku osteoporozu, kralježnicu sam dva puta operirala i jako teško se krećem, pa ne mogu više sići dolje”, objašnjava naša sugovornica, koja živi na četvrtom katu zgrade bez lifta i koja u obližnji park sada može svratiti – samo pogledom kroz prozor.

”Jako mi je teško. Ne mogu shvatiti svećenike koji nas ne žele posjetiti, jer bi se i mi – koji smo teško pokretni – htjeli češće ispovijediti i pričestiti. Svećenik je bio jednom i nikada više. A ovdje sam jedna od najmlađih. Susjed ima 99, a susjeda 88 ili 89 godina. I oni bi htjeli da ih svećenik posjeti, da mogu uplatiti svetu misu, jer sami ne mogu do crkve”, istaknula je N. K. te dodala da joj i fizioterapeut nerijetko otkaže ranije dogovoreni posjet i terapiju koja joj nužno treba.

Sin i snaha donose joj namirnice

Naša sugovornica od 2017. koristi usluge Caritasove pomoći u kući. To joj, priznaje, jako puno znači, a jako ju je razveselio i nedavni posjet dvojice svećenika, u društvu ravnateljice Caritasa Zagrebačke nadbiskupije te gerontodomaćice. Posjetili su je povodom Dana bolesnika, kada su se korisnici Caritasovih usluga mogli u svom domu ispovijediti, pričestiti, te po potrebi dobiti i bolesničko pomazanje.

”Redovito mi dolazi geronto domaćica. Ona počisti stan i napravi što treba, a usput malo i popričamo. U nabavku hrane i potrepština najčešće odlazi moj stariji sin, a dolazi mi i njegova supruga te mi donese povrće, voće, svježe skuhanu ili smznutu hranu. Bog ih blagoslovio, i sina i nevjestu. I unuci me ponekad posjete, mada njima treba vremena da se probude, da se spreme i da dođu. Unuka sam prošli put zvala ujutro, a došao je tek navečer, oko 18 sati”, sa smješkom priča gospođa N. K.

Primjećujemo da je sretna što ima djecu i unuke koji ju redovito posjećuju te napominjemo da pojedine starije osobe, koje smo obišli, nemaju kontakte ni s vlastitom djecom, iako žive u istom gradu. Vrlo su usamljeni, premda imaju obitelj, a o tome nerado pričaju.

”Znam neke koji odlaze roditeljima u starački dom samo da bi od njih tražili novac. Jako smo se otuđili jedni od drugih. Mnogi mladi danas ne znaju ni razgovarati, jer su stalno na mobitelima i na računalima. Ne poznaju ni vlastiti jezik, a da ne pričam koliko ih ne poštuje starije”, uzdahnula je naša domaćica, da bi se odmah potom javila na telefon sinu, koji ju je pitao što joj treba donijeti s tržnice.

Malo kasnije na četvrti kat donio joj je vrećicu srdela, kruh i druge potrepštine. Na odlasku, petnaestak minuta kasnije, ponio je prazno posuđe i smeće.

Ima potrebu nekome se požaliti, s nekim popričati

Njegova majka srdila se potom na hrvatsko zdravstvo, na liječnike koje ne može dobiti na telefon, na fizioterapeuticu koja skraćuje terapiju kod nje, samo kako bi se kasnije mogla posvetiti pacijentima iz privatne prakse, na toliko raširenu pljačku i sve brojnije podjele u Hrvatskoj…

Jasno je da ima potrebu nekome se požaliti.

Prije odlaska pitamo ju što je, prema njenom mišljenju, najvažnije u životu.

”Bez ljubavi nema ništa”, nasmješila se napokon te primijetila da je, u razgovoru sa socijalnom radnicom i novinarom, bitno skratila vrijeme te lako dočekala podne.

”Eh, da tako lako proleti barem svaki dan”, uzdahnula je na rastanku.

FOTO: Snimio Damir Kramarić