Mjesecima bili ZATVORENI i mnogi su ‘pukli’! Za beskućnike nema cjepiva, pa nisu smjeli izvan Prihvatilišta Mjesecima bili ZATVORENI i mnogi su ‘pukli’! Za beskućnike nema cjepiva, pa nisu smjeli izvan Prihvatilišta
TweetEmailPrint ”Svi mi ovdje jako smo osjećajni. Svima su potrebni zagrljaji, a kada toga nema i kada te zatvore tako dugo, onda dolazi do... Mjesecima bili ZATVORENI i mnogi su ‘pukli’! Za beskućnike nema cjepiva, pa nisu smjeli izvan Prihvatilišta


”Svi mi ovdje jako smo osjećajni. Svima su potrebni zagrljaji, a kada toga nema i kada te zatvore tako dugo, onda dolazi do psihičkog sloma. Još samo fali da nam struju puste u žicu”, ogorčena je bila Snježana Marković (54), koja je u Zagrebu završila Trgovačku školu, potom radila kao trgovkinja, zasnovala obitelj, no koja je prije dvije godine izgubila posao, nakon čega su i ona i nevjenčani suprug završili u Prihvatilištu za beskućnike u Velikoj Kosnici  ”Ovdje bi korisnici trebali ostati maksimalno šest mjeseci do godinu dana, no najčešće ostaju godinama. Centri za socijalnu skrb bi im trebali pronaći novi smještaj ili im dati zajamčenu minimalnu naknadu.., no to u praksi ne funkcionira”, tumače socijalne radnice. Ističu da su godine nerješavanja problema rezultirale takvim neredom. Sustav socijalne skrbi, kažu, ne funkcionira uopće

Koliko je sloboda neprocjenjiva, shvatimo obično tek kada nam ju oduzmu. Cijena slobode tako je naglo skočila i među onima koji gotovo sve svoje dragocjenosti mogu strpati u jednu vreću. Riječ je o  zagrebačkim beskućnicima smještenim u Prihvatilište Crvenog križa u Velikoj Kosnici, koji od sredine listopada (prošle godine), zbog ograničenja koja su im nametnuli Stožer i HZJZ, do prije par dana nisu smjeli, praktički, izaći iz svoje žice.

Njihovo inače sasvim pristojno utočište, od jesenas je tako postalo svojevrsni zatvor. Dozvolu za ulaz i kratki posjet, novinar Promise.hr ipak je nekako uspio dobiti od Petra Penave, ravnatelja Gradskog društva Crvenog križa Zagreb.

‘Kuću na kraju grada’, kako je mnogi korisnici zovu, nije teško pronaći. Dovoljno je upamtiti: prva nastamba iza Domovinskog mosta, odmah iza table koja govori da Zagreb tu prestaje. I eto vas.

‘Da su nam rekli da ćemo biti beskućnici, rekli bi im da su poludjeli’

”Već pet mjeseci smo zatočeni ovdje i ludimo već! Moraš po cijele dane šetati u krug jer nemaš gdje, a ne možeš samo ležati. Neki od nas ‘pukli su’ prošli vikend i završili na psihijatriji. Znate, svi mi ovdje jako smo osjećajni. Svima su potrebni zagrljaji, a kada toga nema i kada te zatvore tako dugo, onda dolazi do psihičkog pucanja. Još samo nedostaje da nam struju puste u žicu”, punu vreću frustracije istresla je pred novinara Snježana Marković (54), rođena Zagrepčanka, koja je sredinom osamdesetih završila srednju trgovačku školu, koja je potom radila kao trgovkinja te konobarica, koja je zasnovala obitelj, imala i dom i sina, no preko noći je ostala na cesti, a sin, koji je rođen s cerebralnom paralizom, joj je u međuvremenu umro od zapletaja crijeva.

Prije dvije godine utočište je pronašla u Velikoj Kosnici.

”Moj nevjenčani suprug i ja godinama smo radili i pristojno zarađivali, živjeli smo u unajmljenom stanu i da nam je prije pet godina netko rekao da ćemo postati beskućnici – rekli bi da je poludio. No, u kratko vrijeme oboje smo ostali bez posla. Pet mjeseci smo se nekako krpali, no dalje više nije išlo. Prijatelj nam je tada rekao za Prihvatilište u Kosnici. Jedan dan, došli smo ovdje, no portir je kazao da nas ne smije pustiti. Srećom, dobar je čovjek, pa je savjetovao da sami pozovemo policiju. Po prvi puta, sami sebe smo prijavili i uz pomoć policije ušli u prihvatilište. Od tada smo ovdje”, objasnila je sugovornica vrlo živih očiju.

”Misle valjda da bi mi sve zarazili’

Pucnula je potom prstima, želeći dočarati kako malo je potrebno da čovjek sklizne tu gdje su oni završili.

”Ostaneš li bez posla, čime ćeš platiti stanarinu? I tko će te zaposliti u 55. godini života?”, tumači ono što i ne treba posebno objašnjavati.

Hvali potom socijalne radnice i drugo osoblje u Prihvatilištu. Govori da im je bilo relativno dobro, sve dok im, zbog pandemije, nisu zabranili izlazak, odnosno uskratili mogućnost da vani zarade koju kunu – pa da se mogu osjećati kao ljudi.

”U domovima za starije, ljudi su se cijepili, pa sada mogu van. No, za nas nema cjepiva, pa moramo i dalje biti u zatvoru. Kuća smo na kraju grada i nitko i ne pita za nas! Nitko se ovdje, od početka pandemije, nije zarazio koronom. Unatoč tome, misle, valjda, da smo najopasniji na svijetu i da bi sve oko sebe zarazili, kada bi nas pustili da izađemo iz Prihvatilišta”, govori s gorčinom.

Objašnjava da im je teško mjesecima biti bez kune u džepu.

Socijalna radnica: I mi bi ‘pukle’ na njihovom mjestu

”Ni za cigarete nemaš, ni za kavu, ni za donji veš… Dobila sam upalu, pa su mi trebali antibiotici, no s čim da ih platim? Kupile su mi ih svojim novcem socijalne radnice. No slijedeći put, kada sam ponovno dobila upalu, kazale su da ne mogu one svaki puta za mene kupovati lijek. Ja ih razumijem. Problem je u tome što nikako da mi izdaju osobnu iskaznicu, pa da dobijem zajamčenu minimalnu pomoć od 100 kuna mjesečno, odnosno od tri puta po 400 kuna godišnje. Pokušavam to izboriti, ali socijalne radnice u Centru za socijalni skrb Maskimir samo mi otežavaju, umjesto da mi pomognu. Rekle su da im donesem papire iz banke, da vide imam li novca na računu?! A kako ću u banku kada nemam osobnu iskaznicu? I što bih ovdje radila, da imam novca? Čemu uopće služe ti OIB-i, kada ih ni za što ne koriste i kada sve podatke i sve papire čovjek sam mora izvaditi”, ljuti se s razlogom Snježana pa dodaje da su socijalne radnice vani oličenje bešćutne birokracije, za razliku od njihovih susretljivih kolegica – socijalnih radnica iz Prihvatilišta u Kosnici.

Većinu Snježaninih navoda potvrđuju kasnije Danijela Vidić i Andrea Kozar Pasanec, socijalne radnice koje već deset, odnosno jedanaest godina rade u Prihvatilištu za beskućnike Gradskog društva Crvenog križa Zagreb, u Velikoj Kosnici.

”Doista nije pravedno da naši korisnici, za razliku od osoba smještenih u domove za starije, već mjesecima ne smiju izlaziti van. Zamislite ljude bez dijagnoze zatvorene tako dugo… A sada zamislite kako je korisnicima Prihvatilišta, od kojih je većina s nekom dijagnozom… Zatvoreni su već gotovo pola godine. Jedni boluju od depresije, drugi od poremećaja ličnosti, treći od shizofrenije… Vjerujem da bi i mi ‘pukli’, da nakon radnog vremena ne odlazimo doma. A oni su od sredine desetog mjeseca stalno zatvoreni. Zato i jest burno u zadnje vrijeme. Bilo je agresije i prema van i prema sebi, od pojedinih osoba, zbog čega često moramo zvati hitnu pomoć”, kaže Danijela Vidić.

Mogu izaći, ali onda više ne smiju ući!

Objašnjava zatim da je veliki problem u tome što neki koji su ranije pronašli posao, više ne smiju odlaziti raditi, odnosno ići izvan kruga prihvatilišta – upravo zbog epidemioloških mjera koje je propisao HZJZ.

”Mogu oni izaći, ali se više ne smiju vratiti. Srce nam se trgalo kada jednu našu korisnicu nismo smjeli pustiti unutra, jer je otišla raditi. Inače je vrlo draga osoba, no jako joj je teško biti bez ijedne kune. Naučila je snalaziti se i bitna joj je sloboda. Napustila je Kosnicu i sada pita kada bi se mogla vratiti, odnosno kada će ukinuti zabranu izlaska iz prihvatilišta. Ova pandemija je pokazala da mnogi naši korisnici itekako cijene svoju slobodu, da im je sloboda jako bitna. Mnogi radije odlaze van na hladnoću, gdje su slobodni, nego da ostanu zatvoreni, uz osiguranu hranu i smještaj. Zato je ove zime u Prihvatištu puno manje korisnika nego inače”, objašnjavaju naizmjence socijalne radnice Danijela i Andrea.

Dodaju potom da postoji naznaka da će HZJZ ipak promijeniti ovu odluku te da će korisnici Prihvatilišta ipak moći izlaziti van…, no kažu da se ne žele istrčati s tom najavom, već da čekaju formalnu potvrdu (naknadno je ta potvrda i došla te je korisnicima Prihvatilišta, na njihovu radost, dozvoljeno da izlaze i potom se vrate u svoje utočište).

Tumače zatim da beskućnici uglavnom traže posao portira, skladištara, čistačice…, odnosno jednostavnije poslove, da se ne vidi da većina njih ne funkcionira uvijek najbolje.

Čim su čuli da su beskućnici, dali im otkaz, iako su dobro radili

”Bilo je slučajeva da su ljudi bili izvrsni na poslu, no čim su poslodavci saznali da je riječ o beskućnicima, odmah su im dali otkaz! Misle valjda da će ih pokrasti, što je posve kriva predrasuda. Često i u Prihvatilište zovu da saznaju nešto o njima. Pitaju: ‘Piju li, kradu li…?’ Kažemo im da nije u redu da nas ispituju, jer takva pitanja sigurno ne postavljaju članovima obitelji ili ukućanima drugih svojih zaposlenika. Ima i poslodavaca koji zovu samo da bi dobili jeftinu radnu snagu. Takvi često ljudima i ne plate. Neki traže žene i kažu: ‘Ništa im neće faliti’. Valjda im trebaju za prostituciju. Ima i oglasa u kojima udovac traži zensku osobu. Kaže, situiran sam i treba mi žena… Ali pod uvjetom da ne puši, da je ovakva, a da nije onakva… Kažemo im da traže negdje drugdje”, opisale su neobična iskustva dvije socijalne radnice, koje zajedno s jednom psihologinjom te s medicinskom sestrom svakodnevno vode brigu o – u ovom trenutku – 93 korisnika prihvatilišta.

Osim njih, o korisnicima 24 sata dnevno brinu i portiri, a tu si i spremačice.

”Sva sreća da i njih imamo, jer ovdje svi sve moraju raditi. Tako nekad čovjeku treba promijeniti pelene, nekad treba očistiti izmet posvuda po sobi… Psihički bolesni bi trebali biti negdje drugdje, no budući da u takvim ustanovama nema mjesta, oni su godinama tu kod nas. I starije osobe, koje bi trebali biti smještene u domove za starije, kao i fizički bolesni, često su ovdje, a ne u domu ili u bolnici. Ovdje bi po zakonu korisnici trebali ostati maksimalno od šest mjeseci do godinu dana, no najčešće ostaju godinama! Centri za socijalnu skrb bi korisnicima trebali naći novi smještaj ili im dati zajamčenu minimalnu naknadu, no to u praksi ne funkcionira”, tumače naše sugovornice.

Naglašavaju potom da su godine nerješavanja problema rezultirale takvim neredom. Sustav socijalne skrbi, kažu, ne funkcionira uopće.

Silom su ih s kolodvora htjeli smjestiti u Kosnicu?!

”Mnogi su došli u Zagreb, iako ovdje nemaju nigdje nikoga i nemaju gdje biti. No došli su zbog pučke kuhinje. Da se najedu! Nije rješenje da njih sedamdeset svaku noć ulazi u prazne vagone pa tamo spavaju, kao što nije rješenje niti da te nesretnike policija usred zime tjera van na hladnoću. Zagrebu nedostaje prenoćište, dakle mjesto gdje bi ti ljudi mogli prespavati, pa ujutro otići svatko svojim putem”, smatraju Danijela Vidić i Andrea Kozar Pasanec, iskusne socijalne radnice Prihvatilišta za beskućnike zagrebačkog Crvenog križa.

Prepričavaju potom kako su sredinom prosinca prošle godine, usred velikog hladnog vala, dobile upute da naprave mjesta za mnogo novih korisnika koje će, rečeno im je, autobusi svaku večer dovoziti sa zagrebačkog Glavnog kolodvora u Prihvatilište u Kosnicu. One su ispraznile cijeli jedan paviljon, očekujući pune autobuse ljudi u nevolji. No, došla je samo jedna žena i jedan muškarac!

Toliko ljudi s psihičkim problemima – tempirana bomba

”Čuli su da će, zbog epidemioloških mjera, nakon što dođu u Kosnicu morati biti u izolaciji i zato su izbjegavali doći. Zbog toga je, uostalom, ove zime bilo neuobičajeno malo korisnika u Kosnici. Mnogi su otišli kako im ne bi ograničili kretanje. A mnogi od ovih koji su ostali, iz dana u dan sve teže podnose izolaciju. Toliko ljudi s psihičkim tegobama zatvorenih zajedno na jednom mjestu prava su tempirana bomba! Prošli vikend bilo je agresivnih ispada i prema van i prema sebi. Portiri su zvali hitnu, no hitna nije htjela doći bez policije, a policija dugo nije dolazila…. Srećom, došla je naša kolegica, kako bi smirila korisnicu te kako policija prema njoj ne bi bila gruba. Korisnici samo u nas imaju povjerenje, jer ih dobro poznajemo”, riječ po riječ, isprva rezervirano, a potom sve otvorenije, opisuju brdo problema s kojima se hrvaju.

Objašnjavaju potom da su sve sobe u Prihvatilištu četverokrevetne, da svaka ima televizor, da korisnici mogu koristi vešeraj te da se ne moraju buditi na doručak, ako to ne žele… No, kažu i da mnogi korisnici ne mogu, zbog psihičkih tegoba, biti u sobi s nekim. Mnogi u moraju biti sami. Zajedno mogu smjestiti maksimalno dva ili tri korisnika, ali samo ako se dobro slažu.

”Moramo istaknuti da smo i očekivale da će se ispadi dogoditi, jer vidjele smo po ponašanju, odnosno po promjenama ponašanja korisnika, da napetost raste. To u centrima za socijalnu skrb ne vide, jer ne poznaju te ljude”, naglašava Danijela Vidić, pa dodaje da su za nju, bez obzira na sve, svi njihovi korisnici gospoda i gospođe, iako joj korisnici često govore da oni nisu nikakva gospoda.

Gay-evi vrbuju mlade dečke pred pučkim kuhinjama

U razgovoru s nekolicinom njih, kasnije, u dvorištu ispred blagavaonice, uvjerio sam se da je doista riječ mahom o toplim i ugodnim, nerijetko vrlo inteligentnim ljudima.

”Trebate fotografiju čovjeka koji se očajnički drži za ogradu, jer ne smije van iz prihvatilišta?”, upitao je mlad čovjek, koji se kasnije predstavio kao ‘dečko s Trešnjevke’.

”Trebam upravo to. Kako ste samo pogodili”, upitao sam.

”Pa gledam i ja filmove, a svašta sam u životu prošao”, kaže on.

Pa pođe do ograde gdje strpljivo pozira za fotografiranje – kakvo je sam predložio.

Isprva ne želi puno o sebi, no pomalo se otvara.

”Osoba sam s psihičkim invaliditetom i nitko me neće zaposliti. Imao sam problema s psihoticima, s alkoholom, dugo sam bio na ulici”.

Na pitanje, ima li obitelj, odgovara da ga je obitelj i dovela do očajnog stanja.

”Iz očaja i depresije sam pio. Meni nitko nije davao šansu da ću preživjeti, pa sam ih zeznuo. Bio sam prvi za otpis, a jedini preživio! Bio sam po psihijatrijama, u zatvoru, živio u ruševinama…, gledao kako gay-evi vrbuju mlade dečke pred pučkim kuhinjama u gradu. Svega vam ima na ulici”, ispričao je taj Trešnjevčanin (41).

Naš razgovor pozorno je pratio još jedan korisnik Prihvatilišta.

”Vjerujte, nema normalnijeg čovjeka od njega. On vam je osoba s najvećim srcem ovdje. Svakome bi pomogao”, dobacio je, slušajući naš razgovor, te se predstavio: Vjekoslav Arlović, također korisnik Prihvatilišta za beskućnike.

Socijalna radnica, Danijela Vidić, kasnije je potvrdila da je Vjekoslav rekao istinu.

Unatoč svoj njihovoj muci, riječ je o ugodnim i dragim ljudima

Na razgovor je malo kasnije pristao i Ivan Žuljević (72), koji je već odavno trebao biti smješten u dom za starije, no koji kaže da mu je dobro i u Prihvatilištu za beskućnike.

”Nema mjesta u domovima, no meni ni ovdje ništa ne fali. Trebaš biti pristojan i onda namaš problema”, kaže on dok razgovaramo u ležernije namještenoj sobi u kojoj korisnike po potrebi prima psihologinja.

Gospodin Žuljević potom pojašnjava da je prije nekoliko godina zamrznuo mirovinu jer su ga neki prevaranti nagovorili da im bude direktor u firmi.

”Pristao sam, no oni mi nisu plaćali, ili bi platili samo tisuću kuna s vremena na vrijeme. Tužio sam ih, nakon čega su mi prijetili smrću. Dobio sam i policijsku zaštitu. U to vrijeme familija me izbacila iz stana, jer nisam plaćao režije. Učinili su to moj nećak i njegova djeca, koje sam primio u stan, kada im je majka umrla… No, nema veze, dobro mi je i ovdje. Jedino mi smeta što ne mogu izaći van, popiti kavu, prošetati”, ispričao je Ivan Žuljević, koji je ranije, kako kaže, radio kao zaštitar u Bilić-Eriću te na drugim poslovima.

Drugi korisnici Prihvatilišta nisu isprva htjeli razgovarati s novinarom, ali su, s vremenom, neki prilazili i pokazivali sve više povjerenja prema uljezu kojega prvi puta vide.

Kada sam odlazio iz Velike Kosnice, korisnici Prihvatilišta kazali su da će uskoro ručak. Pozvali su me da ostanem. Hrana je, kažu, uglavnom dobra…

Dok malo kasnije vozim prema gradu, razmišljam kada sam zadnji puta na zadatku upoznao ovako drage i ugodne ljude. Ni uz puno truda, ne mogu se prisjetiti…

(Korisnicima Prihvatilišta kasnije je – nakon dolaska novinara koji je odlučio pisati o dugotrajnom zatočeništvu – dozvoljeno da izlaze van i da se mogu vratiti u Prihvatilište. Tu dobru vijest saznali smo naknadno – op. a.).


Ovaj tekst dio je projekta ‘Osvješćujemo probleme najranjivijih skupina i senzibiliziramo javnost‘, koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija – Agencije za elektroničke medije.

FOTO: Snimio: Damir Kramarić