”Mrav koji je umro od srčane kapi” Atomskog skloništa, jako je razljutio komandanta srpskog logora ”Mrav koji je umro od srčane kapi” Atomskog skloništa, jako je razljutio komandanta srpskog logora
Vukovarski branitelj opisao muke, ali i rijetke trenutke ljudskosti u zarobljeništvu

”Mrav koji je umro od srčane kapi” Atomskog skloništa, jako je razljutio komandanta srpskog logora

HrvatskaIzdvojeno 17. studenoga 2020. Promise.hr

TweetEmailPrint ”Većina je u logoru bila nasilna. Ali sjećam se dvojice koji su bili ljudi. Među njima je bio, to želim da napišete, Momčilo Đorđević.... ”Mrav koji je umro od srčane kapi” Atomskog skloništa, jako je razljutio komandanta srpskog logora


”Većina je u logoru bila nasilna. Ali sjećam se dvojice koji su bili ljudi. Među njima je bio, to želim da napišete, Momčilo Đorđević. Dao bi mi vode, nekad hrane, nije me tukao, pitao je kako sam. Bilo je ljudi među njima, ali, nažalost, bili su u manjini. I nije se smjelo znati da nam pomažu. Tražio sam Đorđevića, raspitivao se, ali neki su rekli da je poginuo, drugi da je nestao. Ako ovo čita, neka mi se javi. Želim da se zna i da bude zapisano da je taj čovjek bio – čovjek. Pomagao mi je dok sam bio u samici, mogao me je tući, mlatiti, ali nije bio takav tip. Dao bi mi vode, izvodio me u šetnju ”, ispričao je vukovarski branitelj Mladen Novak Mrakan, koji je nakon pada Vukovar gotovo godinu dana proveo u srbijanskim logorima

Vukovarac Mladen Novak Mrakan kao 23-godišnjak se priključio Hrvatskoj vojsci, tadašnjoj gardi. Ranjavan je, zarobljen, mučen. Prošao je strahote koje običan čovjek teško može i zamisliti. Neki njegovi suborci nikad se nisu vratili iz srpskih logora, neki su nestali u Vukovaru. Rane nikada, kaže Mrakan, neće zacijeljeti do kraja. Nije ni čudo, jer u zarobljeničkim logorima u Srbiji je proveo gotovo godinu dana!

Veliku priču o Mrakanu objavila je Slobodna Dalmacija, odnosno novinar Saša Jadrijević Tomas, pod naslovom: ”Bio sam zarobljen i mučen, ne spavam 30 godina. Ali ne pada mi na pamet ići u Kolonu sjećanja” Ovdje prenosimo dio teksta, odnosno Mladenove doživljaje iz samice te jednu anegdotu.

 Jesu li svi u logoru bili nasilni?

– Većina. Ali sjećam se dvojice koji su bili ljudi. Među njima je bio, to želim da napišete, Momčilo Đorđević. Dao bi mi vode, nekad hrane, nije me tukao, pitao je kako sam. Bilo je ljudi među njima, ali, nažalost, bili su u manjini. I nije se smjelo znati da nam pomažu.

Jeste li pokušali doći do Đorđevića?

– Da, već godinama. Tražio sam, raspitivao se, ali neki su rekli da je poginuo, drugi da je nestao. Ako ovo čita, neka mi se javi. Iako ne znam koliko će mu ovo pomoći ako se pročita u Srbiji. Ali želim da se zna i da bude zapisano da je taj čovjek bio – čovjek. Pomagao mi je dok sam bio u samici, mogao me je tući, mlatiti, ali nije bio takav tip. Dao bi mi vode, izvodio me u šetnju koliko je mogao. Sjećam se i jednog drugog policajca čije ime ne znam. Njega su specijalno slali u samicu da me tuče.

A onda mi je rekao da to ne može, da to nije njegov rat i da ga se j..e i za srpskog i za hrvatskog predsjednika.

Protiv poštenih Srba nemam ništa. Neki od njih su s nama branili Hrvatsku. Znam da je njima u logorima bilo najgore. Zamislite, Srbin pa branio Hrvatsku i onda dospio u ruke sunarodnjacima. Za njih su imali poseban tretman.

Zašto su vas bacili u samicu?

– Jer sam bio zapovjednik mitraljeskog voda. Kad su ubili Blagu Zadru, mi smo žestoko uzvratili, pa su me dijelom i zbog toga zatvorili na četiri mjeseca u samicu. Dolazili bi noću i mlatili bi. Ne bih mogao ni spavati od jauka iz drugih ćelija. Bilo je hladno, prašnjavo, smrdljivo…

Dolazili bi kad ih je bilo volja, povremeno bi bili pijani i onda su se iživljavali. Dovodili su i druge ljude s ratišta koji su u ratu izgubili suborce pa su se iskaljivali na nama.

Malo bi to koji čovjek izdržao.

– Preživjeli smo samo zahvaljujući Crvenom križu, koji je napravio popis zarobljenika. Mogli su nas tući i izgladnjivati tek toliko da ne umremo. Dobro su pazili da ne prijeđu tu granicu između života i smrti. Ali laže onaj koji kaže da nije pomišljao na samoubojstvo.

U pripremi za razgovor spomenuli ste mi jednog čovjeka – Boksera?

– Taj je lomio kosti svojim šakama. Zato su ga zvali Bokser. Došao je red i na mene. On je uvijek imao neku uvertiru, neki kviz s pitanjima. Ako biste prošli, ne bi vas tukao, ako biste pali, bili biste gotovi. Ne moram ni govoriti da je većina padala.

Došao je do mene, rekao je da izgledam kao vojvoda jer sam imao bradu i dugu kosu. Pitao me je znam li pjevati “Od Topole od Topole, pa do Ravne Gore”. Rekao sam: “Ne.” “Znaš li ‘Oj vojvodo Sinđeliću”?” “Ne znam ni to”, kažem mu. Na to će on: “Mamu ti jebem ustašku, znaš li ‘Ustani, bane’?” Koliko mi nije bilo do života, rekao sam: “Znam.” Razrogačio je oči i rekao mi da otpjevam cijelu pjesmu, a ako ne budem znao svaki stih, da će me prebiti. I sad vi zamislite tu situaciju, ja usred logora pjevam “Ustani, bane Jelačiću”…

Bilo me je strah, drhtao sam, mislio sam kad otpjevam, gotovo je, ubit će me. I završim ja s pjevanjem. Čekam sudbinu. Lola je znao sve riječi te naše domoljubne pjesme. On me pogleda, stane nekoliko sekundi i gleda me… Približi se i ponudi mi cigaretu. Mislio sam da će mi slomiti ruke kad pružim ruku… Ali nije. Nije me pipnuo.

Samo je rekao: “Mamu ti jebem ustašku, ti baš imaš muda.” I poslije je dolazio do mene, htio je pričati, ispovijedao se. Druge je tukao, a sa mnom je pričao. Čudno je to bilo, čudno…

Imate li neku anegdotu iz logora?

– Imam ih više, ali ova mi je najdraža. Iz samica smo preko Crvenog križa mogli slati pisma svojim obiteljima, ali, naravno, Srbi su sve te poruke pregledavali. I uvijek je to bilo “mama, tata, volim vas, sve je dobro”… Ali jedan dan mi je bilo dosta svega i htio sam napisati drugačije pismo.

Napisao sam poruku u kojoj je bila pjesma “Najveći mrav u mom vrtu” od Atomskog skloništa. A ta pjesma ide ovako: “Najveći mrav u mom vrtu umro je od srčane kapi. Svi mravi tuguju, isplakaše sada suza već dvje, tri kapi…”

Nedugo nakon što sam predao pismo zovu me da dođem, dolazi neki komandant i pita jesam li ja Novak. Kažem da jesam.

A razgovor je tekao ovako nekako:

Komandant: Ma kome ti pišeš ovo?

Ja: Pišem mami Ljubici i tati Stjepanu.

Komandant: Lažeš, ovo su neke šifre. Kako mravi mogu da plaču? Govori kakve su ove šifre!!!

Ja: Ma mami i tati pišem. Stvarno.

Komandant: Jesi ti lud, mrav pa da umre od srčane kapi! Razbit ću te, lupat ću ti glavom o radijator.

Ja: To vam je pjesma od benda Atomsko sklonište.

Komandant: Eto vidiš, sklonište, i to – atomsko! Vidiš da su šifre. Priznaj, priznaj…

Ja: To vam je bend, hrvatski, rock i to…

I onda je netko bio dovoljno pametan da zna da govorim istinu, šapnuo je ovome panju i tek me je tada ostavio na miru. Čak je na kraju pismo poslao roditeljima.

I što kada su roditelji dobili poruku?

– Mislili su da sam propuhao. Da sam gotov. I oni su se pitali kakvi mravi, kakav plač mrava. Kad sam sve to ispričao Brunu Langeru iz Atomskog skloništa, on je pao na guzicu, satima se smijao. Ali, eto, i takve su mi stvari spašavale um i duh.

Kako su roditelji podnijeli vaše logorovanje?

– Nikako. Morali su doći na razmjenu da se uvjere da sam to ja. Maneken od 69 kila, izrazbijan, polomljen, usukan.

A što je s onim pivom, pečenim krumpirom…?

– Kad sam došao u Zagreb, prijatelji su mi dali ključ sobe hotela “Laguna”, gdje su bili smješteni Vukovarci. Došao sam u restoran. Sjeo sam. Pitaju me što ću.

Kažem: “Najveći mogući oval pečenog krumpira, dvije glavice luka i pivo.” Kaže čovjek: “Molim?!” Ponovim: “Želim samo krumpire, luk i pivo.” Čovjek ode, a za dvije minute evo jednog uglađenog gospodina. Mislim, sad će me ovaj čiko ovako smrdljivog, jadnog izbaciti van. Predstavi se, kaže da je šef smjene.

Upita me: “Da li nešto nije u redu s našom kuhinjom?” Ja kažem: “Ne.” A on meni da nikad ovakvu narudžbu nisu imali. I onda ja njemu ukratko ispričam odakle dolazim i zašto sam naručio krumpir. On je ostao šokiran, sjeo je pokraj mene, uzdahnuo i rekao mi da mogu jesti što god želim, da će mi vola donijeti ako zatražim. Ali ja sam samo htio krumpir. Toliko sam ga bio željan. Ni dandanas se ne mogu najesti krumpira”, prenosi Slobodna Dalmacija.

FOTO: Preslika slobodnadalmacija.hr; privatna arhiva Mladena Novaka

Komentari