Nema do stare garde: Veliki ZDENKO JELČIĆ blista u svojoj posljednjoj predstavi

Predvorje hotela u Ostendeu je polukružna dvorana ITD-a, Njemačka je Hrvatska, a veliki glumac Minetti je veliki glumac Jelčić..Nakratko spominje i kako su ga protjerali iz Zagreba, te se vratio amaterskom teatru u rodnoj mu Čapljini, te na koncu otišao u pečalbu u Švicarsku…, piše Emil Pakrac

Šezdesetdevetogodišnji Jelčić, najpoznatiji po ulozi komandanta Ljube u “Kapelskim kresovima“, ali i kao dežurni negativac u mnogim filmovima od “Okupacije u 26 slika” do “Kraljeve završnice” vratio se nakon 25-godišnjeg rada u Švicarskoj, u jednom od najboljih europskih kazališta Schauspielehausu u Zurichu,-na mjesto nesreće.

Preveo je i adaptirao dramu “Minetti” Thomasa Bernharda-jednog od najvećih austrijskih i europskih pisaca 20. stoljeća i najvećeg kritičara austrijskog malograđanskog mentaliteta-koji je, nemojmo zaboraviti, izrodio Hitlera; u monodramu “Veliki odlazak” koju je i režirao i izveo.

Bernhard je 1976. napisao spomenutu dramu u čast svom prijatelju i jednom od najvećih njemačkih kazališnih glumaca – Minettiju (1905-1998).

Zdenko Jelčić se također okušao u pisanju, te je izdao dva romana:”U traganju za izgubljenim narcisom” i “Sponzoruša u Parizu“.

U originalu, stari glumac  Minetti, nakon trideset godina izbivanja sa scene u predvorju hotela u Ostendeu čeka direktora kazališta, koji mu je ponudio da još jednom odigra kralja Leara. Novogodišnje je veče, ljudi prolaze, a stari glumac čeka. Direktor nikako ne dolazi, te on počinje slučajnim prolaznicima razlagati svoj život..Sudbina kralja Leara koji je velikodušno razdao sve ponavlja se na velikom glumcu..

U našem slučaju  predvorje hotela u Ostendeu je polukružna dvorana ITD-a, Njemačka je Hrvatska, a veliki glumac Minetti je veliki glumac Jelčić..

I tako Jelčić započinje svoju priču kako se odrekao klasike, iako željno očekuje direktora i kao posljednju dragocjenost nosi masku kralja Leara koju je napravio akademik Zlatko Bourek. Svojim promuklim glasom priča, kako je operirao rak na glasnicama i kako ga je spasila onkologinja koja ga je prepoznala kao velikog glumca kojeg je gledala u Schauspielehausu. Jasno je da nema snage za višesatnog kralja Leara, ali mu se svejedno nada. U međuvremenu priča o mladosti-o angažmanu u dubrovačkom teatru, tada jednom od najboljih kazališta u Jugoslaviji, gdje je glumio velike uloge-od Smerdjakova Dostojevskog do Držićevih velikana. Nakratko spominje i kako su ga protjerali iz Zagreba, te se vratio amaterskom teatru u rodnoj mu Čapljini, te na koncu otišao u pečalbu u Švicarsku..

Govori i kako je gledao velikog francuskog glumca Piccolija-za kojeg je rezervirano jedno od mjesta u kazalištu ako svrati (drugoje rezervirano zaa gospodina direktora), kako glumi Minellija, kojem je ogromnim stasom i nalikovao, u raskošnoj inscenaciji s balerinama, vatrometima, prolaznicima i snijegom…Snijegom koji u završnoj sceni prekriva starog mrtvog glumca na klupi s Learovom maskom..

“Nemojte mučiti duha njegovog,

Nek ide samo. Onaj mrzi na nj,

Što bi još dulje raspinjat ga htio

Na muke ovog svijeta krutog.”

Tada Jelčić stavlja Learovu masku i umire..Slijedi mrak i pljesak..

No, predstavi nije kraj. Jelčić se ustaje i šeretski dobacuje:”Zar ne znate kako mi glumci volimo umirati-na pozornici..”

Tada ponovo stavlja Learovu masku i umire. Svjetla se gase i predstavi je kraj.

“Veliki odlazak” veliko je osvježenje na hrvatskim kazališnim daskama..Nova izvedba je 26.2. u 20 sati u ITD-u.

Svi požurite pogledati je..