‘U Kanadi ukidaju slobode i dijele ljude; u Hrvatskoj je ipak bolje, zato smo se vratili’
Iseljeništvo i svijetIzdvojeno 5. travnja 2022. Damir Kramarić
”Zemlju su uspjeli podijeliti na one koji podržavaju najstroži lockdown i traže kazne za sve koji se ne žele cijepiti te na one koji misle da bi svatko sam trebao odlučiti želi li primiti cjepivo. Sve je prisutnija represija i agresivnost, poticana od strane vlasti, ali i prihvaćena od strane brojnih građana. Djeci u školi govore da mogu birati hoće li biti muško ili žensko, obiteljske vrijednosti su zatirane, a popularno je biti sam. U takvom društvu ne želimo živjeti”, ističu članovi obitelji hrvatsko talijanskih korijena, koja je iz kanadskog Vancouvera u okolicu Zagreba preselila prije četiri mjeseca
Svi ih, kažu, ovdje gledaju u čudu, govore im da su ‘poludjeli’, jer su iz popularnog kanadskog Vancouvera odlučili trajno doseliti u Zagreb… No, tvrde da znaju i mnogo drugih Kanađana koji bi htjeli iz te bogate sjevernoameričke zemlje preseliti u Hrvatsku.
”U Vancouveru je jako poskupio najam stanova i kuća. Cijene nekretnina odletjele su u nebo pa je život postao vrlo skup. No to nije glavni razlog našeg preseljenja. Kap koja je prelila čašu bilo je drastično oduzimanje ljudskih sloboda uslijed pojave koronavirusa. Tamo je zadnjih godina nastala prava ludnica. Vladajuće strukture su zemlju uspjele podijeliti na one koji podržavaju najstroži mogući lockdown i koji traže kazne za sve koji se ne žele cijepiti te na one koji misle da bi svatko sam trebao odlučiti želi li se cijepiti ili ne”, istaknuli su članovi obitelji Parrotta (hrvatskih, odnosno talijasnkih korijena) koji su u okolicu Zagreba iz Kanade preselili prije otrpilike četiri mjeseca.
Naglašavaju da je u Kanadi sve prisutnija represija i agresivnost, poticana od strane vlasti, ali i prihvaćena od strane brojnih građana.
”Neki prijavljuju one koji se ne pridržavaju mjera, a vlasti ih na to potiču otvarajući vruće linije i pozivajući građane da na te brojeve prijave susjede koji krše mjere. Jednoj vlasnici trgovine nedavno su porazbijali radnju kada su doznali da je donirala vozače kamiona koji su prosvjedovali protiv strogih mjera u Ottawi. U takvom društvu mi jednostavno ne želimo živjeti”, tvrde oni.
Moderno je biti sam, vjernike smatraju nazadnima
Objašnjavaju da se Kanada jako brzo mijenja, da je, prema njihovom mišljenju, postala previše ‘progresivna’, jer sada djeci u školi govore da mogu birati hoće li biti muško ili žensko. Potpuno zanemaruju znanost – kada im to odgovara, upozoravaju oni.
”Stalno govore protiv obitelji i protiv obiteljskih veza. Moderno je biti sam i nezavistan, a smatra se nazadnim biti religiozan te držati do tradicionalnih obiteljskih vrijednosti. Djecu uče da su bijelci privilegirana rasa i da se moramo stalno ispričavati pripadnicima drugih rasa zbog rasizma. Ne znam zašto bi se mi i kome trebali ispričavati, kad su i naši roditelji teško živjeli nakon što su doselili u Kanadu. Nisu bili nimalo privilegirani. Čak naprotiv. U Kanadi je sve prisutnije ispiranje mozga, na što ne želimo pristati. Koronu su iskoristili da bi ukinuli slobode i uveli autoritarni režim. Tragično je što su desetljećima ljudi bježali u zapadne zemlje u potrazi za većom slobodom i ljudskim pravima, a danas imamo obrnuti trend”, ističe, s kiselim osmjehom na licu, Peter Parrotta, čiji preci su iz Italije doselili u Kanadu.
S roditeljima 1972. odselila iz Zagreba
Slaže se s njim njegova supruga Andrea, čiji roditelju su zajedno s njom 1972. godine iz Zagreba preselili u Vancouver. Imala je tada pet godina (u Kanadu su joj rođene dvije sestre).
”I ranije smo razmišljali o preseljenju u Hrvatsku, ali nije bilo lako odlučiti se na taj korak. Eskalacija strogih mjera i restrikcija zbog Covida nas je dodatno požurila. Planirali smo preseliti sada, odnosno prije ljeta, no kada su s početkom prošle jeseni u Kanadi rekli da će uvesti zabrane putovanja avionom i vlakovima za sve koji se nisu cijepili, brže bolje smo otkazali najam kuće, spakirali najnužnije i u žurbi doputovali u Hrvatsku. Smjestili smo se u kući mojih roditelja u Prigorju Brdovečkom kod Zaprešića”, objašnjava gospođa Parrotta, koja jedina u obitelji tečno govori hrvatski, premda svi članovi obitelji posjeduju hrvatsko državljanstvo.
Njihove kćeri Julia (19) i Isabella (22) prvi jezik svoje majke dobrim dijelom razumiju, ali ga ne govore.
U Zagreb je doputovala samo mlađa Julia dok je Isabella odlučila ostati u Vancouveru kako bi završila studij i postala liječnica.
‘Viču na vas ako masku na tren spustite s nosa’
”Ako tamo primijete da ste malo pomaknuli masku s nosa, odmah vam prigovaraju, traže da ju stavite natrag. Svo vrijeme pričaju samo o Covidu. Svi vas pitaju: jesi li se cijepila, iako bi to trebala biti privatna stvar. Ako doznaju da se niste cijepili, ljute se i viču na vas te pitaju: ‘Što nije u redu s tobom?!’ Govore vam da ste sebični. Za Božić smo morali po skrivećki ići do bake i djeda, jer su nas susjedi mogli prijaviti policiji”, priča Julia, ne skrivajući hrvatsko-talijanski temperament.
Njezina majka nastavlja riječima da su vjerovali da će u Hrvatskoj imati više slobode. Prisjeća se potom šoka koji je uslijedio kada su i u Hrvatskoj uvedene obavezne ‘covid propusnice’. No odmah dodaje da se ovdje ljudi pravila ne drže tako striktno kao u Kanadi, niti vas drugi napadaju, ako vam maska sklizne slučajno s nosa…
”U Hrvatskoj je ipak bolje. U Kanadi je previše pravila, koja svi slijepo slijede, ništa ne propitujući. Neovisno mišljenje tamo je u potpunosti izguljeno. Ovdje je više slobode, a manje okrivljavanja onih koji drugačije mise. Ljudi su prirodniji i iskreniji, što nam se sviđa. Sloboda je nešto najbolje što smo imali u zapadnom svijetu, a sada ljudi samo gledaju što će vlada za njih učiniti. Vladi to odgovara, jer su građani sada ovisni o njima”, primjećuje Peter Parrotta.
Zašto u Hrvatskoj djevojke ne igraju nogomet?
Na pitanje što će ovdje raditi, odnosno od čega planiraju živjeti, supružnici sliježu ramenima. Kažu da o tome tek trebaju odlučiti.
”Julija razmišlja o preseljenju i Irsku, kako bi tamo nastavila studirati, zbog engleskog jezika. Ovdje je upisala privatnu školu hrvatskog, a kolege su joj brojni doseljenici. Volontira u konjičkoj udruzi Fala u zagrebačkoj Kustošiji, a htjela bi nastaviti trenirati, odnosno igrati nogomet, jer je u Vancouveru više od deset godina trenirala taj sport, no u Zagrebu i okolici ne uspjeva pronaći niti jedan ženski nogometni klub”, ispričala je mama Andrea.
Julija me u čudu gleda pa pita: ”Zar se djevojke u Hrvatskoj ne bave sportom?”
Kažem da treniraju odbojku, košarku, tenis, rukomet, klizanje…
”Znači sve osim nogometa?!”, brzo je shvatila kako stvari stoje.
Njezin otac naglasio je da bi volio baviti se agrokulturom. Hrana je, kaže, uvijek važna, i uvijek će ju ljudi trebati.
”Radila bih nešto od kuće, on line, ako se može, jer mislim da moj hrvatski ipak nije dovoljno dobar da radim u nekoj hrvatskoj tvrtki”, kaže pak gospođa Parrotta.
Veliki problemi s dobivanjem zdravstvenog osiguranja
Dodaje da će o daljnjim planovima njih troje odlučiti u slijedećih šest mjeseci, do kada planiraju bolje se prilagoditi, učiti hrvatski jezik, dobiti hrvatsko zdravstveno osiguranje te odlučiti što i kako dalje.
”Sve potrebno oko hrvatskog državljanstva smo sredili još u Kanadi i tu nije bilo problema. No, sa zdravstvenim je malo teže. Još to nismo osigurali, jer je vrlo komplicirano. I drugi useljenici se žale da imaju problema s dobivanjem zdravstvenog . Znamo da postoji Ured dobrodošlice u Središnjem državnom uredu za Hrvate izvan RH, koji pomaže povratnicima iz inozemstva. Bili smo u kontaktu s njima i pomogli su nam. Uputili su nas i na web stranice drugih institucija. U početku na tim linkovima postoje upute na engleskom, no kasnije vas šalju na linkove gdje je sve na hrvatskom. Problem je to za one koji ne znaju hrvatski”, ističe Andrea Parrotta, Hrvatica iz Kanade, koja nakon povratka u domovinu pri obilasku različitih institucija nerijetko nailazi na birokratske zavrzlame i zbrku oko pravila.
Kaže da su jedan odgovor često dobivali od jednog, a drugi od drugog službenika. Dodatne probleme stvarala su im nejasna pravila oko korona mjera.
”Nismo znali gdje se smije, a gdje ne smije ući bez covid potvrda, a nitko nam to nije znao objasniti. Zvala sam policiju u Zaprešić i tamo su rekli da nije dovoljan brzi test, već da moramo napraviti PCR testove, da bi mogli posjetiti državne institucije. Zvali smo policiju u Zagreb, a oni su kazali da nam je dovoljan i brzi test. I kome vjerovati? Kada smo htjeli prijaviti prebivalište, morali smo čekati policiju da nas posjeti. Nisu rekli hoće li doći sutradan, za dva dana, ili za dva tjedna. Zvali smo da se raspitamo, no rekli su: ‘nema šefice, zovite kasnije’. Kasnije opet nije bilo šefice, pa su kazali da zovemo sutra. Sutradan su rekli: zovite idući tjedan… Nismo znali je li normalno toliko dugo čekati, ili postoji problem s našom prijavom. U takvim okolnostima nije lako čekati. Vrijeme je svima, pa i nama, vrlo dragocjeno”, objašnjavali su naizmjence Peter i Andrea Parrotta te zaključili da bi sve to moglo biti i bolje organizirano.
Nisu požalili što su preselili
Na pitanje jesu li možda već požalili što su iz Kanade došli u Hrvatsku, uslijedio je duboki uzdah…
”Ima boljih i lošijih dana. No, kada se sve zbroji i oduzme, vjerujemo da smo dobro učinili. Teško je bilo odlučiti se na tako veliku promjenu. Znali smo da će biti teško. Da je bar cijela familija došla, da je tu i naša starija kćer, bilo bi nam lakše. No, i dalje mislimo da je život ovdje bolji i zdraviji nego u Kanadi”, napominju supružnici Parrotta.
Naglašavaju da su u Zagrebu, na druženju u vinoteci Bornstein na Kaptolu (gdje se često okupljaju povratnici iz dijaspore i useljenici), upoznali obitelj hrvatskog podrijetla koja je iz Južne Afrike stigla prije tri godine. Taj susret im je, kažu, bio vrlo dragocjen, jer su s tim ljudima imali o čemu pričati i podijeliti brojna iskustva.
Vjeruju da će s vremenom upoznati i druge povratnike te da će tako iz prve ruke moći dobiti dragocjene savjete i preporuke oko problema i nedoumica koji ih muče, a koje su ‘stariji useljenici’, uglavnom već riješili.
U nekoliko sati druženja s ovom simpatičnom i vrlo neposrednom obitelji stekao sam dojam da se, unatoč poteškoćama na koje ponekad nailaze, uistinu raduju novom životu u Hrvatskoj.
Pandemija i odgovori na nju u nekim državama potiču preseljenje u Hrvatsku, povratak je sve snažniji
Snimio: Damir Kramarić
