‘Pitali su me zašto idem s konja na magarca, tvrdili da ću požaliti…, dobro da ih nisam poslušao!’

Na pitanje zašto se vratio u zemlju iz koje mnogi odlaze van, odgovara da je pogrešna predrasuda da u Njemačkoj teku samo med i mlijeko. Kaže da je u Hrvatskoj život ljepši, a ozračje toplije, i u klimatskom, i u ljudskom smislu. ”Tamo ne sjede dva sata na kavi, kao mi ovdje. U Njemačkoj čovjek ustane da bi išao na posao, a nakon posla odmara za novi radni dan. Za vrijeme korone tamo je bio policijski sat, pa su se ljudi posve izolirali, zbog čega mnogi sada imaju mentalnih problema”, objašnjava Tomislav Marčeta, apsolvent psihologije na Fakultetu hrvatskih studija te povratnik u Zagreb iz okolice Münchena

Razgovarajući s Tomislavom Marčetom, mladim povratnikom iz Njemačke koji u Zagrebu dovršava studij psihologije te koji ističe da mu je odluka o povratku jedna od najboljih u životu…, prisjetio sam se svog školskog kolege koji već desetljećima živi i radi u Njemačkoj, a koji mi je na posljednjem okupljanju naše generacije u Slunju kazao da se i on planira vratiti, zbog čega je nedavno kupio stan u Karlovcu.

”Kad god nazovem svoje i pitam ih što rade, oni vele: evo baš vrtimo pile na ražnju, ili evo nas na kavi, evo pijemo pivu, evo malo feštamo…, a istovremeno se žale kako im je teško. ‘Blago tebi’, kažu mi, ‘ti si u Njemačkoj! Dobro ti je, a ne k’o nama ovdje’. E pa, odlučili moja Vesna i ja vratiti se da i nama bude ‘teško’, k’o i njima”, ispričao mi je  uvijek duhoviti Meho, nešto slično ovome što mi, dok pijemo kavu na osunčanoj terasi kafića u Preradovićevoj u centru Zagreba, govori moj mladi sugovornik, povratnik iz okolice Münchena.

U Zagreb stigao prije pet godina, sam, sa ‘šepavim’ hrvatskim

Tomislav je, brzo se to vidi, vrlo inteligentan, snalažljiv i radišan mladić. U Zagreb je stigao prije pet godina. Sam, bez obitelji, s poprilično šepavim znanjem hrvatskoga… Danas materinjim vlada savršeno tečno. Na pitanja odgovara precizno, govori ono što misli te ne mari puno za stereotipe i prevladavajuće stavove – koji se najčešće kose s njegovim razmišljanjem. Vrlo je, dakle, zreo za svoje godine (25).

”Mnogi su me pitali: zašto ideš s konja na magarca? Čudili se odluci da krenem u kontra smjeru. Jer, dok su tisuće drugih odlazili u Njemačku, ja sam odlučio vratiti se u Zagreb. Govorili su mi da je to korak unatrag, da ću grdno požaliti… No, ne samo da nisam požalio, nego mi je jako drago što ih nisam poslušao. Ovdje se može živjeti sretno i dobro, dva sata dnevno može se piti kava čak i radnim danom, može se lijepo živjeti, a ne samo raditi. Danas osjećam da ovdje pripadam. U ovih pet godina upoznao sam puno ljudi, pronašao prijatelje, a nudi mi se i mnogo poslova”, istaknuo je mladi povratnik.

Najvažnije je ne odustajati

Naglašava kako misli da je najvažnije u životu biti snalažljiv, truditi se, otkriti u čemu je čovjek dobar i potom ne odustajati, a ta pravila podjednako vrijede u Hrvatskoj, kao i u Njemačkoj.

”I sam sam mogao odustati jer mi je na prvoj godini bilo dosta teško. Na Fakultetu sam trebao pisati seminarske radove, morao sam puno učiti, polagati ispite, a hrvatski mi nije bio dobar. No, nisam odustajao. S vremenom sam poboljšao jezik i postalo je sve lakše. Sada sam na petoj godini i ako Bog da na ljeto ću diplomirati. Psiholozi su, nakon pandemije, vro traženi i u Hrvatskoj i u Njemačkoj pa ne sumnjam da ću brzo naći posao u struci”, ističe samouvjereno, pa pojašnjava da se diploma sa Zagrebačkog sveučilišta priznaje i u Njemačkoj te u drugim zemljama EU.

Tomislav je rođen 1997. godine u njemačkom Wiesbadenu, gdje je proveo prve dvije godine života. Njegovi otac i majka su  1999. odlučili vratiti se u Zagreb, grad u kojem su se i upoznali. Tomislavov tata rodom je iz Jajca u BiH, a mama mu je Zagorka. Nakon povratka iz Njemačke, ta mlada obitelj u Zagrebu se nije dugo zadržala. Njegovoj majci, po struci medicinskoj sestri, iz Njemačke je ubrzo stigla dobra poslovna ponuda…

U Bavarskoj završio osnovnu i srednju školu

”Mama je 2002. godine sama otišla u gradić Geretsried pokraj Münchena, a kada je sredila papire došli smo tata i ja. U Bavarskoj sam pošao u školu, kasnije sam završio srednju, a u Hrvatsku sam se vratio u jesen 2018. godine. Na Fakultetu hrvatskih studija bio sam dio prve generacija studenata iz iseljeništva koji su upisali po posebnoj kvoti namijenjenoj dijaspori. Isprva mi je na studiju bilo teško, no ubrzo sam se snašao. Počeo sam raditi razne poslove preko student servisa, davati instrukcije iz njemačkog, pa mi roditelji više nisu trebali slati novac”, opisuje svoj životni put mladi povratnik.

Njegovi su, kaže, još uvijek u Njemačkoj, no i oni se planiraju vratiti.

”Moj mlađi brat sada ima 17 godina, a kada završi srednju školu, trebali bi svi zajedno preseliti se u Zagreb. Tata i mama planiraju  se ponovno ovdje zaposliti, jer su još daleko od mirovine”, tumači Tomislav.

‘Ne postoji običaj druženja kao ovdje’

Na pitanje zašto se je vratio iz bogate i uređene Njemačke, u zemlju iz koje mnogi odlaze van, odgovara da je pogrešna predrasuda da u Njemačkoj teku samo med i mlijeko. Naglašava da je u Hrvatskoj život ljepši, a ozračje toplije – i u klimatskom, i u ljudskom smislu.

”Tamo ne sjede ljudi dva sata na kavi, kao mi ovdje. Pogotovo ne radnim danom. U Njemačkoj svatko plati svoj dio računa. Konobar svakome u društvu za stolom daje poseban račun. I način života je drugačiji. U Njemačkoj čovjek ustane da bi išao na posao, a nakon posla odmara kako bi imao snage za novi radni dan. Ne postoji običaj druženja kao ovdje, pa se ljudi ne upoznaju tako lako. Osim toga, za vrijeme korone tamo je bio policijski sat. Nitko nakon 21 sat nije smio biti na ulici, pa su se ljudi posve izolirali, zbog čega mnogi sada imaju mentalnih problema. Ovdje su se ljudi više družili, pa su manje mentalno stradali. Ovo govorim i kao budući psiholog”, objašnjava student pete godine psihologije na zagrebačkom Fakultetu hrvatskih studija.

Govori zatim da i u Njemačkoj postoje tenzije te problemi, kao i politička korupcija.

Puno stranaca koji se nisu uspjeli integrirati

”Gore je sada jako puno stranaca, masa izbjeglica, koji se nisu uspjeli integrirati. Ljudi koji su došli s Bliskog istoka imaju posve drugačije običaje i kulturu od domaćih stanovnika. Neke političke stranke u Njemačkoj to iskorištavaju kroz jeftini populizam. I tamo ima političkih skandala, kao i ovdje. Pojedini političari dobro su zaradili na maskama koje su za vrijeme pandemije bile obavezne. Građani su morali nositi skuplje maske, a ne obične, jeftine. Nije, dakle, ni u Njemačkoj sve tako savršeno, kao što mnogi misle”, tumači Tomislav Marčeta.

Nadovezuje se riječima da bi na studiju u Njemačkoj on najvjerojatnije bio samo broj, jer je na tamošnjim fakultetima jako puno studenata pa odnosi između studenata, te između profesora i studenata, nisu tako prisni kao u Hrvatskoj.

I ‘gore’ je hrana poskupjela

”Nas je ovdje 45 na godini. Svi se poznamo, profesori nas znaju i ozračje je dosta prisno. Naravno da i u Njemačkoj postoje iznimke. Kompanije koje ne gledaju ljude kao potrošni materijal, i u Njemačkoj bolje posluju. Neki njemački poslodavci znaju da je sretan radnik dobar radnik. No, smeta mi što ljudi misle da je trava zelenija kod drugih. Nije baš tako. Neće vas u Njemačkoj dočekati službeni auto i tajnica na poslu.”

Priznaje potom da su cijene u njemačkim trgovinama u pravilu niže od hrvatskih, premda je njemački standard daleko viši od našeg, jer su i plaće više od hrvatskih. No, najam stanova je, kaže, dosta skuplji, a više su i cijene u kafićima te u restoranima. Kaže da je hrana u zadnje vrijeme i u Njemačkoj poskupjela.

”Imam osjećaj da mnogi u Hrvatskoj ne znaju cijeniti hrvatske prednosti, već ih uzimaju zdravo za gotovo. Tek u tuđini počinju cijeniti ono što su imali ovdje. Fascinantno je da se i domoljublje kod mnogih rodilo u tuđini. Mnogi su tamo postali ponosni Hrvati, dok se ovdje baš i nisu tako osjećali”, primjećuje mladi student.

Psiholozi su traženi i u Hrvatskoj i u Njemačkoj

Objašnjava zatim da Nijemci ne bi ni približno tako strastveno slavili medalju na Svjetskom prvenstvu u nogometu, kao Hrvati, čak ni da su osvojili zlato.

O svom budućem zvanju Tomislav govori gorljivo i sa smiješkom, očito je da voli psihologiju. Objasnio je da psiholozi posao mogu pronaći u tvrtkama koje drže do znanja upravljanja ljudskim resursima, uvijek se, kaže, mogu zaposliti u školi, no on bi najradije otvorio nešto svoje; primjerice tvrtku za psihološko savjetovanje….

”Otvoren sam i za različite druge poslove, jer sam vidio da posla ima”, naglašava Tomislav.

Preko student servisa je, kaže, za vrijeme studija radio vrlo različite poslove: skenirao je karte na pop koncertima, radio je telefonske ankete, između ostalih i za Hrvatski zavod za javno zdravstvo, a davao je i instrukcije iz njemačkog…

”Mislim da su mi dosta pomogle disciplina i radne navike koje sam stekao u Njemačkoj. Onaj tko se trudi i ne odustaje, uvijek će naći posao, kako u Njemačkoj, tako i u Hrvatskoj”, zaključuje Tomislav te dodaje da mu je puno pomoglo i to što je cijelo vrijeme boravka u Hrvatskoj imao bezrezervnu podršku svojih roditelja te brata.

Hrvatska zajednica u Njemačkoj iz dana u dan je sve veća

Tomislav napominje da se u gradiću Geretsriedu pokraj Munchena, gdje njegova obitelj živi već duže od dva desetljeća, zadnjih godina znatno povećala hrvatska zajednica, baš kao što se znatno povećao broj Hrvata u cijeloj Njemačkoj. Sada potomci Hrvata, rođeni ili odrasli u Njemačkoj, i u manjim njemačkim gradovima mogu učiti hrvatski, jer su se nakon ulaska Hrvatske u EU u otvorile brojne škole i tečajevi učenja hrvatskog, dok u njegovo vrijeme baš i nije bilo takvih mogućnosti.

”I u malom Geretsriedu sada postoji hrvatski kafić. U Njemačkoj, u stvari, postoji sve veća zajednica ljudi koji su došli s prostora zapadnog Balkana. Hrvati, Srbi i muslimani se tamo najčešće druže međusobno i uglavnom ne postoje veće trzavice između njih. Naši susjedi u Geretsriedu su, primjerice, muslimani i oni nas zovu k sebi na Bajram, a mi njih ugošćujemo na Božić. U susjedstvu su i Srbi, pa smo mi išli na njihovu slavu, a oni k nama na Božić. Uvijek, naravno, ima izuzetaka, odnosno onih koji se ne žele družiti s pripadnicima drugih nacija, ali u hrvatskoj zajednici u Njemačkoj takvih nema mnogo”, ističe Tomislav Marčeta, povratnik iz Bavarske.

FOTO: Snimio Damir Kramarić