POGLED IZ DIJASPORE: Hrvatske katoličke misije i u ratu su, pa sve do danas, najviše skrbile o Hrvatima u Njemačkoj

Naš suradnik Josef Mayer (koji živi u Njemačkoj) podsjetio se ratne jeseni i zime 1991., dana tuge, patnje, ali i velike hrvatske sloge te međusobnog pomaganja, kao i svega onoga što su Hrvati u Njemačkoj činili za svoje sunarodnjake i za žene koje su pobjegle od rata. Podsjetio je i na ljude koji su prednjačili u pomaganju onima kojima je pomoć bila najpotrebnija

Tekst i foto: Josef Mayer

Hrvatske katoličke misije najveći su podupiratelji hrvatskog naroda u dijaspori. I najzaslužnije su, uz hrvatske dopunske škole, za očuvanje hrvatskog jezika, kulture i baštine. Usudit ću se reći – odmah nakon njih, nalazi se hrvatski nogomet te druge hrvatske kulturne i spotske udruge i njihove kulturne i spotske aktivnosti.

Hrvatska katolička misija (HKM) Waiblingen počela je samostalno djelovati 1982. godine, kada se odvojila od HKM Stuttgart.

Početkom ovoga stoljeća došlo je do novog ustroja u Biskupiji Rottenburg-Stuttgart prema kojem su ranije misije prestale s radom, a nastale su nove hrvatske katoličke zajednice sa svojim pastoralnim vijećem, zasebnim prostorijama i svaka djeluje neovisno o drugoj.

Tako su na području prijašnje HKM Waiblingen ustanovljene dvije hrvatske katoličke zajednice (HKZ):HKZ sveti Nikola Tavelić – Waiblingen, koja je osnovana 2. siječnja 2006., te  HKZ sveti Ante Padovanski – Backnang – osnovana 1. srpnja 2005. godine.

Obje zajednice okupljaju mnoštvo Hrvata katolika, a iz godine u godinu se povećavaju dolaskom novih iseljenika iz Hrvatske. Ono što želim posebno naglasiti, HKZ sveti Nikola Tavelić – Waiblingen je jedna među većim u okolici Baden-Wüttenberga te okuplja uzoran broj svih naraštaja Hrvata katolika i njihove djece.

Ispod ckve St.Antonius nalazi se velika dvorana, tu se oganiziraju razna kulturna i zabavna upiličenja, zabave, plesnjaci, duhovne obnove, školske piredbe i kojekakvi drugi humantarni koncerti i manifestacije.

Vrlo aktivni i poznati po svojim različitim kulturnim i sportskim aktivnostima u 6 ogranaka, tu su i članovi društva HKSU “Zrinski” Waiblingen, koji rado zajednički surađuju s hrvatskim katoličkim zajednicama i sudjeluju u raznim aktivnostima.

Iseljenici sakupljali humanitarnu pomoć

Posebno je to bilo pojačano u onim teškim vremenima obrambenog Domovinskog rata. Inače, udruga je, uz svojih šest ogranaka, poznata po kulturnim i sportskim aktivnostima, posebno po nogometu.

Ima stvari u životu kojih se rado ne sjećamo, no koje su duboko utkane u nas. I dobro ih se sjetiti, makar jednom u godini, kako bi mogli promisliti, možda neke stvari na bolje ispraviti.

U ratnim i poratnim vremenima naši su iseljenici sakupljali humanitarnu pomoć na sve moguće strane i načine. Preko Caritasa, hrvatskih katoličkih misija, hrvatskih zajednica, klubova, udruga i pojedinaca. Slično je bilo u Stuttgartu, Eslingenu, i na cijelom području Baden-Württenberga, u cijeloj Njemačkoj, u Europi i svijetu – gdje god je bilo Hrvata.

Tako je nastala i ova priča, o jednoj izbjeglici, pred Božić 1991. godine.

Ona će nas nas mnoge potsjetiti na one dane kada smo svi zajedno bili osjetljiviji, radno aktivniji ali i složniji. I osobno sam bio sudionik tih događaja. Svake večeri u 19,30 u gradu Waiblingenu mnogo nas se okupljalo u prostoriji Hrvatske katoličke misije, koja je bila premala za toliko ljudi – pretežno hrvatskih iseljenika.  Među nama bile su i hrvatske izbjeglice, ljudi koji su dolazili s nama gledati televiziju.

Tužne vijesti na Hrvatskoj televiziji i tračak nade

Svaki dan sličan program. Tužne vijesti  o domovinskim stradanjima. Strašne slike o ratu u domovini, koje je prikazivala Hrvatska televizija na Prvom programu. Žalost, strah, nevolja i srdžba. U takvoj atmosferi našlo se  ipak, u onim predbožićnim danima 1991. godine, konačno i malo nade.

Bila je to nada izazvana najavama priznanja, te konačno međunarodnim priznanjem Republike Hrvatske kao samostalne i suverene demokratske države. Potvrdile su je u ono vrijeme tek neke zemlje, među njima i Njemačka. Ta priznanja Hrvatske su u onim strašnim vremenima dale nove poticaje i donijele neku vrstu veselja ljudima koji su – nakon toliko stoljeća borbe za svoju državu – tek tada shvatili da im se za Hrvatsku isplatilo boriti.

Fra. Josip Lucić, tadašnji svećenik u crkvi St. Antonius u Waiblingenu,  je napomenuo: ”Nama Hrvatima je to priznanje donijelo hrabrost i nadu. Ovo je veliki poticaj. Ljudi u toj pokrajini tada su – ponosno i s još više elana – krenuli još više  pomagati domovini, osobito preko Caritasa.

No, strah jedne mlade žene ni tada nije isčezao. Ta žena je – možda dva mjeseca prije Božića – zajedno s majkom i sestrom pobjegla iz Hrvatske. Živjela je kod poznatih ljudi u jednom gradiću pokraj Stuttgarta. Željela je da oko nje ne bude javnosti, jer nije htjela pričati o sebi, niti o kraju iz kojega dolazi. Nije to željela zbog oca i svoga brata, koji su – kao i većina muškaraca tada ostali kod kuće. Ostali su kako bi branili svoju domovinu od savezne armije i srpskih agresora.

Kako uopće slaviti Božić daleko od doma i obitelji?

Tjednima su, ta mlada žena i njezina obitelj, u Hrvatskoj živjeli u podrumu. Nitko se nije usudio izaći van, nakon što je jedna žena bila streljana na kućnom pragu, u trenutku kada je izašla po pribor za pletenje. To je pričala izbjegla Hrvatica u Hrvatskoj katoličkoj misiji. Na kraju, kad je bolnica bila granatama totalno uništena, preostao joj je samo bijeg, jer joj je sestra bila u visokoj trudnoći.

‘Nikome nije lako otići iz domovine’, kazala je mlada žena. ‘Nitko neće ovdje ostati’, vjerovala je  ona. Živjela je u nadi sa željom da se što prije vrati u Hrvatsku. Do tada, trebala je u strahu za brata i oca, preživljavati te dane, te se pitala kako će uopće, u takvim okolnostima, slaviti Božić?

Mirko Vidačković, socijalni radnik Waiblingenskog Caritasa (danas su mjesta socijalnog radnika ukinuta iako dolaze novi iseljenici), je tada kazao da je izbjeglica iz Hrvatske bilo oko 1000, od kojih je njih 700 dobilo socijalnu pomoć. Boravak im je produžen od tri do šest mjeseci. Njih oko 300 zadržavalo se kod prijatelja i rodbine. Gotovo 98 posto tih ljudi bilo je smješteno kod hrvatskih obitelji, a bilo ih je i kod Nijemaca. Kod gospodina Petra Wunderlicha živjelo je tada devetero ljudi. Umjesto troje.

Waiblingenskom socijalnom radniku, Hans Seegeru, bili su poznati mnogi slučajevi u kojima su vlasnici kuća prijetili raskidom ugovora redovnim stanarima, zbog prevelikog broja osoba u malim stanovima. Prognaničkim obiteljima nije preostalo ništa drugo nego da se prijave u socijalni ured. Broj Hrvata prijavljenih posljednji tjedan je bio jako povećan.

Od 66 prijavljenih, u posljednjem tjednu taj se broj popeo na 180. Hans Seeger i njegovi kolega iz Inozemnog ureda pokazivali su tada veliko razumijevanje za izbjeglice.

“Kada bi Vi znali, što to nama izbjeglicama znači kada znamo da nismo napušteni, da netko misli na nas,” piše u zahvalnici Ljubice M. “Prije svega topla odjeća. To je bila pomoć od životne važnosti za nas”.

Žena koja je prognana iz Petrinje, te je našla smještaj kod prijatelja u Sisku, kaže ovako:

“U zbjegu su se rodila djeca, koja svoga oca neće nikada vidjeti. Tu se pokapaju starci, borci i izbjegli. Budite u Vašim molitvama s nama i budite sretni što ne morate dijeliti našu sudbinu”, zaključuje Ljubica s pogledom na Božić, koji će ljudi u Hrvatskoj te godine kao blagdan veselja morati provesti sa suzama u očima, bez doma i svojih najmilijih.

Slično je nažalost bilo i sve one daljnje godine, sve do prestanka Domovinskog rata.

Odaziv za pomoć ljudi iz pokrajine Rems-Murr, narodu u nevolji u Hrvatskoj bio je jako velik. Iza toga su stajali “Caritas” i Hrvatska Katolička misija, koje su tada organizirale transporte pomoći: četiri teretna vozila, svako po 20 tona odjeće, živežnih namirnica, lijekova, uključujući oko 60.000 DEM novčane pomoći, koje su tada sakupljene u nedjeljnom misnom slavlju, pretežno namijenjene za kupnju namirnica. Prema sjećanju Fra Josipa Lucića, te su vrijednosti  prolazile i preko milijun maraka.

Važne su bile i mnoge privatne inicijative, koje su u većini slučajeva, željele, uz svoje u obitelji, izravno pomoći pojedinom gradu, ustanovi, bolnici, obitelji  ili pak skupinama umirovljenika kojima je također svega nedostajalo od onoga što čovjeku treba za normalan život.

Možda se netko sjeti i prvog savjetnika tadašnjeg, prjedsjednika Mesića  za sport i kulturu, pokojnog Zdravka Jelenovića i njegove knjige „Pogled iz dijaspore”.