Pola stoljeća u Zagrebu, a još bez osobne: ‘Snajke danas uživaju, ne moraju svekru i svekrvi prati noge’

”Zima će, a nemamo prozor. Unuk navalio da kupim bombone, a ja kažem: Nema para za bombone! Naljutio se i bacio čašu. Pravo u prozor! Vidiš, vreća je umjesto stakla”, pokazala je Hanka na razbijeno okno. ”Išla sam u Petrinjsku, a tamo redovi! Gužva velika. I počnem da se gušim. Pa tlak, pa šećer… I zaplačem. Suze cure, a ljudi gledaju. Poslije su rekli da su zagubili papire i da treba opet da ih skupim?! I da platim 800 kuna. Otkud mi tolike pare?’, pitala se baka brojne unučadi koja je još kao djevojčica s Kosova doselila u Zagreb, a koja kao da se pomirila s tim da za života neće ishoditi hrvatske dokumente. Iako bi s osobnom iskaznicom mogla dobiti socijalnu pomoć

Tijekom obilaska sve brojnijih siromašnih, bolesnih i starijih korisnika socijalne pomoći Caritasa, put nas je prošli tjedan nanio i u dom životopisne romske obitelji čiji pojedini članovi, ni četrdespet godina nakon doseljenja u Zagreb, nemaju osobnu iskaznicu pa onda ni pravo na zajamčeni minimalni dohodak i druga prava.

Naša domaćica Hanka (podaci poznati uredništvu), u glavni je grad Hrvatske zajedno sa suprugom doselila još 70-tih godina prošlog stoljeća iz okolice Prištine. Imala je tada 15, a njen suprug 14 godina. Za razliku od muža, nikada nije išla u školu, a to je, prema svemu sudeći, glavni razlog zbog kojeg do danas nije uspjela izvaditi osobnu iskaznicu. To, ali i činjenica da je vađenje osobnih dokumenata siromašnima – preskupo!

Ni Hankina snaha, koja je u Zagrebu rodila troje djece a prije toga se vjenčala za hrvatskog državljanina, još nema osobnu, zbog čega su i njoj i malenima uskraćena brojna prava.

Izrada osobnog dokumenta u postaji u Petrinjskoj stoji za njih, kažu, oko 800 kuna. Otkud im, pitaju se, tolike pare? Sliježu ramenima, pa se okreću vedrijim temama.

‘Sada je onako kako snajka hoće’

”Snajke ovdje uživaju! Ne moraju prati noge svekrvu i svekrvi, kao što sam ja morala kada sam se s 15 udala na Kosovu. Ne trebaju se dizati u pet, prati, kuhati i slušati svekrvu. Moja svekrva je bila opasna. Dobivala sam i batine. Kaže, peglaj! A ja s petnaest ne znam da peglam. Samo mašem peglom tamo-amo. I dobila sam svoje. A sada je onako kako snajka hoće. Ona meni govori što da radim, a ne ja njoj! Ma nisam ja opasna, kao moja svekrva”, ispričala nam je, vedro i spontano, naša domaćica ubrzo nakon što smo ušli u pomalo trošnu prizemnicu u zapadnom dijelu grada, gdje živi zajedno sa suprugom, sinom, snahom te s troje unučadi.

No, ljubaznu domaćicu nismo odmah zatekli u svojoj kući. Bila je u susjednoj, u istom dvorištu, kod druge snahe.

”Zvala me: dođi majko da popiješ kavu! Vidiš da imam dobru snajku. Volim ja obje svoje snajke. A ti si Jadranka dobro, hvala Bogu?”, vrlo neposredna je naša sugovornica, dok se obraća socijalnoj radnici Caritasa, koja redovito obilazi potrebite korisnike na području grada Zagreba.

Hankina snaha, ona ‘koja radi sve po svom’, za to vrijeme šutke se smješkala, držeći bebu u naručju.

Doselila je, kaže, iz Srbije, a rođena je u Njemačkoj. U Hrvatskoj nema nikakva primanja, jer nije (još) ishodila papire.

‘U dečka nisam smjela gledati’

”Došla je zbog mog sina”, pohvalila se Hanka.

Mlada žena nasmiješila se i kimnula. Objasnila je da su se ona i D. upoznali preko Facebooka.

”Prije nije bilo tako, da su se gledali dečko i cura. Morao je biti netko stariji. U dečka nisam smjela gledati, a ni on u mene. Roditelji su sve dogovorili. Nas ništa nisu ni pitali”, ubacila se svekrva u razgovor.

A ljubav?

”Nisam znala što je ljubav, ni što je muškarac. Ali, ipak je tada bilo bolje. Imali smo više poštovanja i sramote. Prije niste smjeli izaći van, bez da pitate majku. I sada je tako na Kosovu. Ali ne i ovdje”, uspoređivala je različite običaje baka brojne unučadi.

Njezin suprug ishodio je, za razliku od Hanke, hrvatsku domovnicu i osobnu iskaznicu pa sada ima pravo na 1200 kuna invalidske mirovine. Psihički se, kaže Hanka, razbolio tijekom i nakon Domovinskog rata. Bio je na bojištima kod Osijeka i Vinkovaca, veli njegova supruga, i tumači da je nakon rata ‘to’ s njim i krenulo. Trenutno je na liječenju u psihijatrijskoj bolnici.

”Bio je Kajtazi ovdje, pa me pita: Zašto Hanka ne ideš u Petrinjsku srediti papire? Kako ćeš kada umreš, gdje će te staviti u grob? A ja mu kažem: Ne čujem ništa kada umrem! Onda radi sa mnom što hoćeš”, smije se naša domaćica.

Kajtazi im uveo struju i vodu

Potvrđuje da im je saborski zastupnik, koji predstavlja romsku manjinu, puno pomogao. Na njegovu inicijativu uvedena je struja i voda u njihovu kuću. Kada je vidio da krov prokišnjava, dao je novac da i to poprave!

”Bila je jesen, baš kao sada. Padala je kiša i stavila sam lonac na pod. Pita on: Hanka, što je ovo? Evo ti pare pa kupi crijep i nađi majstora”, opisala je razgovor sa saborskim zastupnikom koji, prema svemu sudeći, itekako zdušno zastupa one koje u hrvatskom parlamentu predstavlja.

Socijalna radnica Caritasa ponudila je da će našoj domaćici ispuniti formulare (jer ona ne zna čitati i pisati), ali je napomenula da sama treba prikupiti dokumente za izradu osobne iskaznice. Objasnila joj je da nakon toga može u nadležnom centru za socijalnu skrb ishoditi ‘tuđu njegu i pomoć’, zajamčenu minimalnu naknadu te druga prava. Upozorila ju je da sluša savjeta liječnika te da što prije ode u bolnicu operirati tumor, kojega su joj liječnici otkrili za prošlog, dosta davnog pregleda.

”Ma išla sam već u Petrinjsku da napravim osobnu… Ali, ja dođem, a tamo redovi! Gužva velika. I počnem da se gušim. Pa tlak, pa šećer… I zaplačem. Suze cure i neće da stanu, a ljudi gledaju. Poslije su rekli da su zagubili moje papire i da treba opet da ih skupim?! I da platim 800 kuna. A otkud mi tolike pare?’, pitala se, ponovno, majka sedmero sada odrasle djece, koja kao da se pomirila s činjenicom da za života, premda gotovo pola stoljeća živi u Hrvatskoj, neće ishoditi hrvatske dokumente.

Susjed Hrvat im godinama donosio vodu

Operirala je nedavno na Svetom duhu tumor na grlu. Od njega nije mogla  gutati, ni disati. Snaha joj je, kaže, vadila komad kruha iz grla, da se ne uguši. Sada je, veli, dobro.

”Strah me opet ići u bolnicu, a izgubila sam i dokumentaciju koju mi je doktor prošli puta dao. Više me boli čir na želucu. Što ću operirati tumor, ako me ne boli?”, objašnjavala je izmučena žena. Potom se prisjetila da joj je liječnik kazao da tumor iz dana u dan raste i da je zato važno operirati ga što prije. No, njoj je, veli, sada svejedno…

Bodrila ju je socijalna radnica primjećujući da ima veliku obitelj te prekrasne unuke, da nije usamljena poput tolikih drugih starijih ljudi u našem gradu, o čijim sudbinama smo također pisali…

Hanka odvraća da bi voljela nekad biti sama. Da odmori malo. Ipak obećava da će pokušati prikupiti liječničku dokumentaciju te da će otići liječniku.

Na pitanje, jesu li imali u Zagrebu problema na nacionalnoj osnovi, odlučno odmahuje glavom. Nikada, kaže. Naglašava da im je najviše u životu pomogao njihov prvi susjed, po nacionalnosti Hrvat.

Taj dobri čovjek nam je godinama donosio vodu, dok vode nismo imali. Najmanje pet boca svaki dan! A voda je život. Bez kruha se može, ali bez vode – nikako. Šećerni sam bolesnik pa sam stalno žedna. Vodu stalno nalijevam u sebe. Susjedu smo jako zahvalni. Sva naša djeca su išla ovdje u školu i nikada nije bilo problema”, uvjerava nas naša domaćica.

I maleni izvirio, onaj što voli bombone…

Potvrđuje da redovito odlaze u Caritas u Gajnicama po hranu i odjeću, a na pitanje što im još u kući treba, odgovara: ‘šporet, kuhinja, krevet, stol, stolice… i drva za ogrjev, ako ima.”

”Zima će, a nemamo staklo na prozoru. Unuk navalio da kupim bombone, a ja kažem: Nema para za bombone! Naljutio se i bacio čašu. Pravo u prozor! Vidiš, vreća je umjesto stakla”, pokazala je na razbijeno okno u kuhinji.

Rastajemo se uz zaključak da ćemo se raspitati tko bi im mogao pomoći platiti troškove izrade osobnih iskaznica, jer bi s osobnim dokumentima imale pravo na zakonom zajamčeni minimalni dohodak i druga prava koja pripadaju hrvatskim državljanima.

Socijalna radnica napomenula je da će im Caritas darovati stol, stolice i krevet, a za kuhinju i električni šporet će se još raspitati.

Na rastanku, i svekrva i snaha srdačno nas pozdravljaju. I maleni je, u međuvremenu, izvirio iz sobe. Onaj što voli bombone. Gleda znatiželjno, ali ne progovara.

”Slabo govori hrvatski”, objašnjava njegova majka te obećaje da će se potruditi naučiti ga jezik. Jer za koju godinu trebat će krenuti u školu…

FOTO: Snimio Damir Kramarić

Tekst je dio projekta ‘Osvješćujemo probleme najranjivijih skupina i senzibiliziramo javnost‘, koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija – Agencije za elektroničke medije