Pradjed se nije uspjeo vratiti iz Bolivije, ali mi jesmo: U HRVATSKOJ ĆEMO PODIZATI DJECU Pradjed se nije uspjeo vratiti iz Bolivije, ali mi jesmo: U HRVATSKOJ ĆEMO PODIZATI DJECU
TweetEmailPrint ”Moj pradjed je živio u Čileu, a poslije je išao u Boliviju. Vratili su se dva puta u Hrvatsku, no situacija ni tada... Pradjed se nije uspjeo vratiti iz Bolivije, ali mi jesmo: U HRVATSKOJ ĆEMO PODIZATI DJECU


”Moj pradjed je živio u Čileu, a poslije je išao u Boliviju. Vratili su se dva puta u Hrvatsku, no situacija ni tada nije bila dobra,  pa su nakon toga odlučili živjeti u Boliviji. Mi sada, svojim povratkom, ispunjavamo na neki način njihov san o povratku u Hrvatsku, zaključuje Mauricio Munoz

Dok smo zatrpani vijestima o masovnom iseljavanju te o sve većem broju umrlih, a sve manje rođenih, kao melem na ranu djeluje priča kakvu su nam ponudili mladi potomci Hrvata iz Bolivije, koji su odlučili učiniti ono što njihovim pradjedovima nije uspjelo – vratiti se za stalno u pradomovinu te ovdje pustiti korijenje.

”Živimo u Hrvatskoj već dvije godine. Mauricio je iz Cochabambe a ja sam iz Santa Cruza. U Boliviji imamo dosta prijatelja koji imaju hrvatsko podrijetlo, no oni nisu povezani u jednu veliku zajednicu”, istaknula je Danijela Munoz, dok njezin suprug Mauricio ističe da je pripadnik druge generacije iseljenih Hrvata. Baka mu je iz Postire na Braču.

”Učili smo hrvatski jezik dvije godine kroz program Croaticum na Filozofskom fakultetu. Vratili smo se u pradomovinu jer za nas je Hrvatska zemlja mogućnosti. Ovdje imamo priliku nastaviti studij, živjeti u mirnoj zemlji i raditi bez ograničenja’, ističu simpatični Munozi.

Dodaju potom da je Hrvatska zajednica u Boliviji mala, ali da su posljednjih godina upoznali mnogo mladih zainteresiranih za povratak u Hrvatsku, baš poput njih samih. Glavna zapreka je, kažu, jezik i nedostatak informacija oko toga što im je potrebno ako žele živjeti ovdje.

”Na početku, iskustva su bila teška, ali sada smo vrlo sretni. U Hrvatskoj imamo prijatelje i prijateljice, uživamo u životnom stilu i svemu što nam zemlja daje. Najljepše je bilo volontirati u programu “Eko heritage task force” na otoku Visu. Uživali smo na tom, ali i na drugim prekrasnim hrvatskim otocima. U Hrvatskoj nam se najviše sviđa opušteni stil života, ali ne volimo birokraciju.  Želimo se vratiti jer nam naši roditelji, djedovi i bake često govore o Hrvatskoj, zbog čega se poistovjećujemo s hrvatskom kulturom i životnim stilom. Nismo doživjeli nekakva razočaranja i zasigurno, zasnovati ćemo obitelj u Hrvatskoj!”, zaključuju uglas supružnici Munoz.

Objašnjavaju zatim da su ovo ljeto radili na poslovima pomoćnog kuhara te kao konobar, odnosno konobarica.

”Još uvijek tražimo bilo kakav posao, jer situacija je teška i sada ne možemo raditi kao dizajner ili veterinarka. Za sada živimo u studentskom domu. Daniela ima stipendiju za učenje hrvatskog jezika, a i ja učim hrvatski. Inače sam grafički dizajner, dok je Daniela po struci veterinarka”, napominje Mauricio Munoz.

Pojašnjava da su njegovi pradjed i prabaka zbog siromaštva i gladi otišli s Brača. U to je vrijeme, kaže, bilo jako popularno emigrirati u Južnu Ameriku.

”Moj pradjed je živio u Čileu, a poslije je išao u Boliviju. Vratili su se dva puta u Hrvatsku, no situacija ni tada nije bila dobra,  pa su nakon toga odlučili živjeti u Boliviji. Mi sada, svojim povratkom, ispunjavamo na neki način njihov san o povratku u Hrvatsku, zaključio je Mauricio Munoz vedro svoju priču.