SUDE IM ZBOG ISTINE I glavni mediji napokon graknuli: NOVINARI VIŠE NIŠTA NE SMIJU PISATI! SUDE IM ZBOG ISTINE I glavni mediji napokon graknuli: NOVINARI VIŠE NIŠTA NE SMIJU PISATI!
POZADINA UVOĐENJA CENZURE: Događa se to u zemlji u kojoj je pravosuđe, de facto, odavno odustalo od sankcioniranja ozbiljnog kriminala, gdje mnogi sve češće... SUDE IM ZBOG ISTINE I glavni mediji napokon graknuli: NOVINARI VIŠE NIŠTA NE SMIJU PISATI!

POZADINA UVOĐENJA CENZURE: Događa se to u zemlji u kojoj je pravosuđe, de facto, odavno odustalo od sankcioniranja ozbiljnog kriminala, gdje mnogi sve češće posežu za nasiljem jer su svjesni da pravna država ne djeluje (primjera je bezbroj – od masovne paljevine automobila do premlaćivanja i ubojstava) i gdje su malobrojni – koliko toliko nezavisni mediji – bili posljednja brana sve jačoj bujici korupcije, pljačke, nepravde i nekažnjenog nasilja

Ono što malobrojni novinari – koji još uvijek nisu odustali od pisanja o bitnom, već odavno znaju i bolno osjećaju na svojoj koži, sada su napokon jasno i glasno obznanili i najveći hrvatski izdavači: pravosuđe i politika u Hrvatskoj zadnjih godina rade, de facto, na ukidanju istinskog novinarstva!

Novinari, naime, više gotovo ništa ne smiju napisati, jer zbog gotovo svakog kritički intoniranog teksta (makar napisali istinu!) mogu dobiti tužbu te izgubiti sud, a onda moraju platiti nevjerojatno visoke odštete za duševne boli (jednako visoke kao što se dodjeljuju zbog krivnje za smrt člana obitelji), ili se gase i propadaju.

Pojedini novinari na sudu su, zgroženi mogućnošću da budu drakonski  kažnjeni zbog objavljene istine, izjavljivali da odustaju novinarstva te da će odsad pisati samo o cvijeću u botaničkom vrtu i sličnim temama, ili da će odseliti ih Hrvatske…., no o tome veliki mediji nisu ranije izvještavali.

Tek sada su, napokon, o tom izuzetnom opasnom trendu, koji traje još od 2013. godine – a koji je iz godine u godinu sve drastičniji i sve opasniji, graknuli i oni koji su odavno mogli spriječiti pomor novinarstva.

A sve to događa se u zemlji u kojoj su pravosuđe i politika, prema svemu sudeći, odavno odustali od sankcioniranja ozbiljnog kriminala, gdje mnogi sve češće posežu za nasiljem jer su svjesni da pravna država praktički ne postoji (primjera je bezbroj – od brutalnih premlaćivanja, ubojstava, pucnjava po ulicama do masovnog paljenja automobila) i gdje su malobrojni koliko toliko nezavisni mediji bili posljednja brana sve jačoj bujici korupcije, pljačke, nepravde i nekažnjenog nasilja.

Tek nakon što su dobili mnogo puta žestoko po džepu, prije par dana oglasili su se izdavači te glavni urednici najvećih dnevnih listova – Večernjeg i Jutarnjeg lista, upozoravajući, s razlogom, da će morati staviti ključ u bravu – ako suci nastave tako masovno dosuđivati visoke odštete za duševne boli svima onima koji se nađu uvrijeđeni zbog nekog novinskog napisa, bez obzira je li napisana istina!

Tako je HUP – Udruga novinskih izdavača izrazila u ponedjeljak ‘zabrinutost zbog recentnog niza presuda koje su protiv više medija pred hrvatskim sudovima donesene u parnicama za obeštećenje zbog nanesenih duševnih boli’.

Ugrožavanje ustavnih sloboda

Smatraju ih pravno neutemeljenima i nepravednima, te pozivaju nadležne institucije da pristupe izmjenama zakona koje bi stvorile jasna i predvidljiva pravila na području nakladničke odgovornosti.

“HUP – Udruga novinskih izdavača ovim putem izražava svoju duboku zabrinutost zbog recentnog niza presuda koje su protiv više tiskanih i elektronskih medija pred hrvatskim sudovima donesene u parnicama za obeštećenje zbog nanesenih duševnih boli. Presude smatramo pravno neutemeljenima, odnosno, donesene temeljem preširokog arbitrarnog tumačenja postojećih propisa, te u krajnjem smislu i nepravednima”, stoji u priopćenju te udruge.

Smatraju kako učestalost ovakvih presuda, kao i neujednačenost pravnih standarda na kojima se temelje, s jedne strane predstavljaju ozbiljnu prijetnju ustavnim kategorijama slobode izražavanja i medijskih sloboda, a s druge strane kao generator opće pravne nesigurnosti prijete stabilnom poslovanju novinskih izdavača umanjujući tako i njihovu poduzetničku slobodu, još jednu ustavom definiranu vrijednost.

Udruga novinskih izdavača stoga poziva nadležne državne institucije, resorna ministarstva i Vladu da u što kraćem roku pristupe uvođenju potrebnih zakonskih i drugih potrebnih promjena koje bi stvorile jasna i predvidljiva pravila na području nakladničke odgovornosti, implementirajući pritom stajalište izražena u relevantnim presudama Europskog suda za ljudska prava i ostalih relevantnih međunarodnih tijela.

Osuđeni jer su samo izvijestili s prosvjednog skupa?!

Podsjećaju da je prije nekoliko dana jedan hrvatski satirični portal osuđen zbog satiričnog teksta, pri čemu je sud iznio stav kako se faktografski netočni navodi ne mogu smatrati satirom.

Šira primjena takvog standarda u budućnosti bi, upozoravaju, svaki objavljeni satirični tekst učinila utuživim. Podsjećaju i da je zabilježen slučaj u kojem je tužitelju pravomoćno dosuđena visoka odšteta zbog duševnih boli izazvanog navodima iz autoriziranog intervjua u kojem ga se uopće poimence ne spominje.

Jedan hrvatski portal, pak, osuđen je zbog izvještaja i prenošenja izjava s javno održanog prosvjednog skupa.

Poseban problem su, napominje HUP-Udruga novinskih izdavača, i visine dosuđenih odšteta. Iako odredbe Zakona o obveznim odnosima jasno nalaže da sud pri odlučivanju o visini naknade mora voditi računa o jačini i trajanju duševnih boli, te cilju radi kojega se određuje naknada, u praksi se, ističu, dosuđuju iznimno visoki iznosi odšteta, a zahtjevi za naknadu multipliciraju protiv više medija zbog iste “duševne boli”.

“Ima cijeli niz presuda gdje naknade iznose i više stotina kuna po slovnom znaku objavljenog teksta. U najnotornijem slučaju vođenom protiv jednog lokalnog medija, sud je dodijelio odštetu od 40.000 kuna zbog spornog naslova od samo pet riječi”, napominju. Ne smije se, poručuju iz HUP-Udruge novinskih izdavača, zanemariti ni profil tužitelja. Iako zapadni pravni standardi već desetljećima postavljaju šire granice prihvatljive javne kritike dužnosnika i osoba na javnim funkcijama, u Hrvatskoj upravo raste broj predmeta u kojima su tužitelji visokopozicionirani članovi političke ili pravosudne nomenklature, dodaju u Udruzi izdavača.

Jutarnji list je, pak, prije nekoliko dana, u tekstu Roberta Bajrušija, objavio da će hrvatski mediji 2018. godinu pamtiti po ekstremnom broju, često potpuno bizarnih, osuđujućih presuda zbog klevete i to temeljem tužbi visokih državnih dužnosnika.

”Nikad do sada, čak ni u (po)ratnim devedesetima, nije dosuđivano ovoliko presuda protiv novinara i redakcija, i to, sve češće, suprotnih elementarnoj logici. Situacija je eskalirala do razine u kojoj je zbog sudačkih odluka ugrožen rad brojnih redakcija, a neke presude su tako nelogične da se doslovno mogu ocijeniti udarom na slobodu medija”, piše Jutarnji te navodi niz konkretnih primjera i imena (koje nećemo navoditi – da i nas ne bi tužili zbog duševnih boli!)

Uglavnom, Jutarnji kao primjer navodi i presudu protiv tjednika Lider, koji je, kako ističu, u konkretnom slučaju napisao istinu, no ipak mora platiti tužitelju enormno visoku naknadu za duševne boli.

Novinari sami krivi – pisali o svačijim problemima, samo ne o svojima

”Glavni urednik Miodrag Šajatović kaže da bi učestali sudski postupci protiv medija morali bi izazvati reakciju novinarskih krugova:

“Novinarstvo u sebi uključuje rizik jer uvijek morate računati da će vas netko tužiti zbog mišljenja koje ste iznijeli. Ali, danas je položaj hrvatskih medija kao u poslovici u kojoj postolarova djeca hodaju u najlošijim cipelama, tako su ovdašnji novinari i mediji ukazivanjem na nepravde često utjecali da vlasti mijenjaju nepravedne zakone, a to jedino nisu uradili kada je u pitanju novinarstvo. Jednostavno, zakoni omogućavaju progone novinara. Zato mislim da je kucnuo čas da se novinari i redakcije ujedine i izvrše pritisak da se zakoni izmijene, a bilo bi najbolje ako bi akciju pokrenula Udruga izdavača koja djeluje u sklopu Hrvatske udruge poslodavaca”, drži Šajatović.

Međutim, to je proces, a za to vrijeme sudovi donose presude protiv medija, koje bi u normalnim vremenima završavale u rubrikama tipa “vjerovali ili ne.

Tužbe za sramoćenje – da potaknu cenzuru

Pobornici pravosudnog udara na novinare i redakcije pozivaju se na Kazneni zakon koji je na snazi od 1. siječnja 2013. godine, u kojem su zadržana ranija kaznena djela uvrede i klevete, a uvedeno novo kazneno djelo, sramoćenja. Kada sud procijeni da je novinar nekoga sramotio “putem tiska, radija, televizije, računalnog sustava ili mreže, na javnom skupu ili neki drugi način zbog kojeg je postalo pristupačno većem broju osoba predstavlja kvalificirani oblik tog djela, s kaznom od 360 dnevnih iznosa”.

Dakako, sudovi odlučuju je li činjenična tvrdnja prenesena u javnom interesu ili je li novinar namjeravao povrijediti čast i ugled osoba ili institucija o kojima je pisao. Nogometnim rječnikom, riječ je o slobodnom sudačkom uvjerenju.

U slučaju klevete predviđa se novčana kazna od 500 dnevnih iznosa, a tu se mora raditi o činjeničnoj tvrdnji, a ne o vrijednosnom sudu. Ako netko iznosi vrijednosni sud zbog kojeg se osoba o kojoj se radi osjeća omalovažavano, radit će se o kaznenom djelu uvrede.

Ne tuže onoga tko izjavi, već onoga koji izjavu prenese?!

Tako je u studenom, jedan sudac splitskog Županijskog suda i član DSV-a, od Jutarnjeg lista dobio 50.000 kuna na temelju pravomoćne presude Općinskog suda u Splitu. Radilo se o autoriziranom intervjuu sa saborskim zastupnikom Mosta Nikolom Grmojom u kojem je taj političar izjavio: “Državno sudbeno vijeće je izvor korupcije. Ne mogu nam korumpirani ljudi birati suce”. Grmoja pritom nije naveo ime ni jednog člana DSV-a, no navedeni sudac je podigao privatnu tužbu protiv Jutarnjeg i u njoj ustvrdio da su tvrdnje u intervjuu upravljene baš protiv njega. Uvjeravao je sud da ga je objavljeni tekst u toj mjeri povrijedio da je “par dana koristio lijekove za smirenje” i tražio da mu Jutarnji kao naknadu za pretrpljene duševne boli plati 50.000 kuna.

UKIDANJE NOVINARSTVA: Sada svatko može tužiti i tražiti novac!

Iako je Grmoja na sudu potvrdio da je intervju autorizirao i da iza iznesenih tvrdnji stoji, sud je konstatirao da su iznesene optužbe tako teške i uvredljive da slijedi kazna, ali ne onome tko je to izjavio nego Jutarnjem listu.

Ovaj slučaj otvara pitanje funkcioniranja medija jer ako će se novine kažnjavati zbog autoriziranih intervjua, tada će svatko tko se osjeti prozvanim, moći podignuti tužbu i uzeti novac od izdavača. Po takvoj logici, ministar obrane Damir Krstičević ovih dana bi mogao postati prilično bogat kada bi tužio redakcije koje su objavile ili prenijele intervjue sa stručnjacima koji su doveli u sumnju kupovinu borbenih zrakoplova od Izraela.

U Hrvatskoj je situacija dovedena do paradoksa i sudskom progonu su izloženi mediji koji profesionalno prenesu nečija razmišljanja, a takvo stanje zove se – CENZURA.

Potpuno isto pitanje otvara presuda zbog članka u Lideru jer što je kazna za objavu istinitih podataka nego eklatantan primjer cenzure?

Od bombardiranja sudskim tužbama nisu pošteđene ni najutjecajnije dnevne novine kao što su Jutarnji list i Večernji list. Večernjak se godišnje suočava s tridesetak zahtjeva za naknadu štete zbog duševnih boli i sramoćenja. Situacija je takva da će glavni urednik Dražen Klarić ironično konstatirati kako “i primjeri presuda koje se ovih dana objavljuju potvrđuju da su tužbe protiv medija jedan od rijetkih segmenata pravosuđa koji odlično funkcionira, iznadprosječno ažurno i izrazito učinkovito ako je uloga suda isključivo discipliniranje medija. Hrvatska bi bila vrlo uređena zemlja kad bi pravna država i na navodne pogreške političara, dužnosnika, gospodarstvenika i drugih moćnika s jednakom lakoćom potezala oružje koje ima u svojim rukama”.

Za objavu iste informacije deset tužbi i deset presuda za duševne boli

Odštetni zahtjevi protiv Večernjeg lista iznose 20, 30, 50 tisuća kuna i više, a redakcija je nedavno platila 60.000 za članak objavljen 2014. godine. Klarić smatra da je zabrinjavajuće što neki suci očigledno ne razumiju ulogu medija u demokratskom društvu, a osobito kad je riječ o slobodi govora u političkom diskursu.

Suci na ime neimovinske štete – naknade za duševne boli gotovo nikad ne dosuđuju odštete u iznosima manjim od 50.000 kuna, a oni su izravni udar na egzistenciju dnevnih novina. Osim toga, sudovi u takvim slučajevima uopće ne vode računa o Zakonu o obveznim odnosima koji kaže da sud pri odlučivanju o visini naknade mora voditi računa o jačini i trajanju duševnih boli te cilju radi kojega se određuje naknada.

Ima više slučajeva da suci, ali i drugi “masovni” tužitelji zbog iste informacije koju je objavilo više medija tuže svakog ponaosob. To je način (koji prolazi na sudovima) da za istu duševnu bol koju tvrdi da je pretrpio dobije više novca. Ispada da tužitelju, primjerice, u utorak ujutro duševne boli nanio portal Index, u srijedu popodne s istom informacijom Jutarnji list, a dva sata nakon njega Večernji list. Zakon o obveznim odnosima nalaže da se u takvim slučajevima sve solidarno tuži istom tužbom, no tužitelji to ne čine jer ovako mogu višestruko naplatiti štetu. A to čine zato što mogu. Sudovi im dopuštaju.

Duševnu bol presuđuju isto kao i bol zbog skrivljene smrti?!

“Politika kažnjavanja medija izlazi iz okvira koji se primjenjuju u ostalim slučajevima, višestruko je stroža i nerazmjerna s težinom djela koje su novinari, po ocjeni sudaca, počinili. Pritom se suci ne drže orijentacijskih kriterija koje je usvojio Vrhovni sud pri dodjeli neimovinske štete, nego iznosi ovise o proizvoljnoj ocjeni svakog od sudaca”, upozorit će Goran Ogurlić, glavni urednik Jutarnjeg lista.

Tako se iznosi naknada za duševne boli koje su izazvali novinari kreću u istim rasponima u kojima se dosuđuje neimovinska šteta za duševne boli zbog skrivljene smrti bliske osobe. To bi značilo da je sudac (ime ne navodimo) radi intervjua koji je zastupnik Grmoja dao Jutarnjem listu i kazao “da je DSV izvor korupcije” patio skoro toliko kao da mu je netko usmrtio jednog od roditelja, brata, sestru ili suprugu.

Ogurlić objašnjava da je ovakva sudska praksa protivna članku 38. Ustava RH koji “jamči slobodu mišljenja i izražavanja misli, pri čemu sloboda izražavanja misli obuhvaća osobito slobodu tiska i drugih sredstava priopćavanja”. Ustav izričito navodi da se zabranjuje cenzura, a novinari imaju pravo na slobodu izvještavanja i pristupa informaciji.

U presudama nalažu cenzuru!

“Hrvatski sudovi su, međutim, slobodu izražavanja podredili pravu na čast i ugled. Smatraju da novinari, kada iznose svoje vrijednosne sudove, moraju paziti kako to čine i birati riječi te upotrijebiti samo one kojima će poštovati čast, ugled i dostojanstvo osobe o kojoj pišu. U presudama, dakle, izravno nalažu cenzuru. Osim prema njima samima, suci traže da se biranim riječima novinari izražavaju i o nositeljima druge dvije grane vlasti što u praksi znači da i političari jednako uspješno prolaze na sudovima s tužbama protiv novinara te dobivaju izdašne odštete za duševne boli.

O svrsi tužbi protiv medija puno govori i podatak da gotovo svi uglednici tužbama traže isključivo novac kao naknadu za neimovinsku štetu. Ne tuže za objavu ispravka, Zanima ih samo novac!”, iskustvo je glavnog urednika Jutarnjeg lista.

Europski sud: novinari smiju iznositi čak i uvredljive stavove!

Uostalom, dok hrvatski sudovi olako dosuđuju kazne zbog kleveta, nedavno je Europski sud za ljudska prava zauzeo suprotno stajalište. Sud u Strasbourgu je konstatirao da “novinari i mediji imaju pravo iznositi čak i uvredljive vrijednosne sudove ako za to postoji dostatna činjenična osnova i ako se radi o temama od javnog interesa”.

Ali, ovdašnje suce ne zanima što misle u Strasbourgu, a na udaru više nisu isključivo nacionalni nego sve češće i lokalni mediji.

Izgleda kako se zaustavljanje pravosudne represije pretvara u borbu za opstanak medija u Hrvatskoj. Došlo je vrijeme da se Vlada počne baviti ovom temom jer šutnja znači da podržavaju sve što se događa”, navodi Jutarnji list, a sa zaključkom se nije teško složiti.

Jedino što u tekstu nije izrečeno (a poznato je) jest činjenica da su novinski izdavači i glavni urednici najvećih medija trebali i mogli odavno podignuti veliku halabuku te spriječiti pomor novinarstva u Hrvatskoj, prije nego je taj pomor doveo u pitanje opstanak cijele jedne profesije.

No, urednici i izdavači najvećih medija to su mogli učiniti i do bi učinili – da nisu nesložni i jalni te da ne služe istovremeno različitim interesnim lobijima i moćnicima – kojima odgovara pravni kaos i selektivna sudska represija, kakvi vladaju u Hrvatskoj.


Druga strana medalje

Valja naglasiti da postoji i druga strana medalje, odnosno – smišljeno i namjerno plasiranje neistina u pojedinim medijima. No zbog općeg kaosa, nejednakosti svih pred zakonom, sporosti sudstva te činjenice da iza onih koji smišljeno i najmerno podvaljuju neistine u medijski prostor često stoje neodirljivi moćnici – događa se da se ne odvaja žito od kukolja, odnosno da se nerijetko kažnjavaju novinari i mediji koji iznose istinu, ili samo prenose nečije izjave, izješćuju s javnog skupa…, a ne kažnjavaju se oni koji iz nekog razloga smišljeno i namjerno objavljuju neistine i podvale.

Pravosuđe bi se trebalo pozabaviti ovim drugima, pa to ne bi bilo uvođenje cenzure i ukidanje istinskog novinarstva.

FOTO: Screenshot Youtube snimke i ilustracije

Komentari