Pukovnik Radnić: Pavao Miljavac danas okreće leđa HOS-u, a 1991. ih je PRVE ZVAO U POMOĆ
HrvatskaIzdvojeno 4. svibnja 2020. Promise.hr
”Nakon nekoliko dana na Žumberku, po nas dolazi ekipa iz MUP-a Duga Resa i traže se dragovoljci za odlazak na naše prvo ratište u Dugu Resu te Mejaško selo kod Barilovića. Odlazimo na poziv kriznog stožera Duge Rese na čijem je čelu bio Pavao Miljavac. Za nas dragovoljce HOS-a, status nije bio upitan! Iako smo od prvog dana, od 13. lipnja 1991. na jednom od rukava nosili prišivku HOS-a sa „Za dom spremni“, istovremeno na drugom rukavu bila nam je i prišivka ZNG RH. Na terenu smo sve zlo i dobro dijelili sa pripadnicima MUP-a i ZNG-a, jednako kao što dijelimo i danas. Nikada na terenu nije bilo dvojnog zapovijedanja!”, piše pukovnik HV-a i ratni zapovjednik HOS-a Bogdanovci, Damir Radnić
Damir Radnić, pukovnik HV- i ratni zapovjednik HOS-a Bogdanovci, koji je čak pet puta ranjavan, a koji je u ranu jesen 1991. vodio jedinicu dragovoljaca HOS-a koji su došli braniti Vukovar, podsjetio je predsjednika Hrvatskog generalskog zbora (HGZ), generala Pavla Miljavca, da je upravo on 1991. godine dragovoljce HOS-a zvao u pomoć, a danas to, kako se čini, zaboravlja te okreće leđa HOS-u.
Tekst pukovnika Radnića, objavljen na portalu Za dom.com, ovdje prenosimo u cijelosti, zajedno s nekoliko autentičnih fotografija koje su snimili Radnić i drugi branitelji, a koje najbolje svjedoče o događajima opisanim u tekstu.
”Kratka crtica iz povijesti HOS-a, prije odlaska na ona ratišta po kojima je HOS danas i najpoznatiji. Možda će nekoga zanimati, npr. generala Miljavca, vrhovnog zapovjednika OSRH Milanovića ili predstavnike pojedinih medija i ostalih društvenih pojava i struktura koji napadaju i prozivaju hrvatske branitelje, pripadnike HOS-a i peru ruke od HOS-a (ne)svjesni činjenice da smo im i mi omogućili život u slobodnoj zemlji od koje danas lagodno žive.
Ovo je priča o samim počecima HOS-a koja jasno pokazuje karakter Hrvatskih obrambenih snaga i suradnju sa svim dijelovima sustava Republike Hrvatske s jedinim i isključivim ciljem obrane domovine od velikosrpske agresije!
Ljeto 1991. Prvi obučni kamp HOS-a u Hrvatskoj. U šumi kod Bosiljeva.
Šalje nas Ratni stožer HOS-a iz Šenoine. Paraga i danas pokojni načelnik Ratnog stožera Paradžik.
Moja grupa, zagrebačka, nas pedesetak, okupili smo se na busnom kolodvoru u Zagrebu (sa stražnje strane, tamo gdje je danas ulaz autobusa u novi autobusni kolodvor), po nas dolazi autobus i odvozi nas u lovački dom, u šumu kod Bosiljeva. Tamo nam se kasnije pridružuje još pedesetak dragovoljaca HOS-a s raznih strana Hrvatske ali i iz BiH. Osobito je bila velika skupina dragovoljaca HOS-a iz Goražda i okolice.
Dakle SVU logistiku u tome kampu daje nam MUP, Hrvatska policija iz Karlovca, odnosno Duge Rese. Šatore, dio odora, prehranu, razne vrste naoružanja, osobito specijalnog, streljivo, minsko-eksplozivna sredstva, instruktore po raznim tehnikama i borbenim vještinama.
I sve funkcionira savršeno.
Nakon petnaestak dana u tome kampu, iznenadno, zbog izvanrednih okolnosti, selimo se na Žumberak, u selo Gornja Vas. Tu umalo svi ginemo. Jer je jugo-obavještajna ekipa u to vrijeme radila spačke gdje god je stigla. Pa je tako javljeno u Rakitje (jedinice posebne namjene MUP-a), da je na Žumberak stigla ubačena četnička skupina i da ju treba eliminirati. Pukom srećom ostali smo živi.
Nakon nekoliko dana na Žumberku po nas dolazi ekipa iz MUP-a Duga Resa i traže se dragovoljci za odlazak na naše prvo ratište (i prvo ratište HOS-a uopće). Na Kordun, u Dugu Resu, Mejaško selo kod Barilovića.
Odlazimo na poziv kriznog stožera Duge Rese na čijem je čelu bio Pavao Miljavac, a koji je prije toga sve dogovorio s Paragom, Paradžikom i stožerom HOS-a u Zagrebu!
Odlazi nas pedesetak, a u Mejaškom Selu priključuje nam se još pedesetak dragovoljaca HOS-a iz Rijeke i Senja. Znači tada je na rijeci Korani bilo nas 100-tinjak dragovoljaca HOS-a i otprilike isto toliko pripadnika tamošnjeg ZNG-a, koji su s vremenom postali 2. gardijska brigada GROM.
Pripadnici ZNG-a tada su imali puno srca i svega, osim dovoljno ljudi i naoružanja. Uostalom tako je bilo po cijeloj Hrvatskoj. Takva su bila vremena. Zato je svaka pomoć bila dobrodošla!
Zajedno čuvamo liniju uz rijeku od cca 10 km. Povremeno, opet zajedno sa pripadnicima ZNG-a, odlazimo i na njihove smjene na Banovinu u okolicu Topuskog (Velika Vranovina)!
Tamo imamo i svoje prve ranjenike, koje u karlovačkoj bolnici zbrinjava MUP!
da, za nas dragovoljce HOS-a, status nije bio upitan! Iako smo od prvog dana, od 13. lipnja 1991. na jednom od rukava nosili prišivku HOS-a sa „Za dom spremni“, istovremeno na drugom rukavu bila nam je i prišivka ZNG RH.
Na terenu smo sve zlo i dobro dijelili sa pripadnicima MUP-a i ZNG-a, jednako kao što dijelimo i danas. Nikada na terenu nije bilo dvojnog zapovijedanja! Danas opet dijelimo sudbinu sa našim suborcima iz rata, pripadnicima MUP-a i ZNG-a, doduše danas su to najčešće pogrebi naših suboraca iz 1991., a povremeno to su obilježavanja raznih godišnjica određenih ratnih događanja ili nastanka postrojbi.
Naš status bio je upitan samo za razne političke probisvijete i dezertere koji su na nama nastojali sebi stvarati karijere, kako nekad, tako i danas.
Ne, gospodo, to neće moći! Povijest se ne piše dekretima. Ona se stvara!
O detaljima će biti više u knjizi na kojoj radim već neko vrijeme…
Poginuli dragovoljci HOS-a koji su branili Dugu Resu (Mejaško Selo):
Milan Špoljarević poginuo u „Oluji“ kod Jasenovca, Miroslav Martinovski poginuo 1991. kod Jasenovca, Jean-Michel Nicolier ubijen na Ovčari, Pavao Spudić Dado ubijen na Ovčari, Tihomir Tomašić Tihica ubijen na Ovčari, Željko Herceg Đero ubijen na Ovčari, Robert Šilić Rora poginuo u Vukovaru, Mladen Amstrong Grof poginuo u Vukovaru, Zdravko Špalj Papundek poginuo u Bogdanovcima.
Neka im je vječna slava i hvala!”, piše Damir Radnić.
FOTO: arthiva Damir Radnića; portal Za dom.com
