SAMOĆA U TUĐINI Probali u Njemačkoj, radili i spavali, radili i spavali i VRATILI SE!
Iseljeništvo i svijet 28. studenoga 2016. D.K.
‘Naši ljudi nisu upoznati sa situacijom tamo, možda je nekad u Njemačkoj bilo puno bolje, ali sada velik broj naših ljudi, pogotovo onih koji rade na baušteli, a takvih je najviše, živi u neljudskim uvjetima. Ovdje je Amerika, samo puno naših ljudi to još ne vidi, poručuje Tomislav koji se vratio u Posušje
Hercegovački kraj od davnina je poznat po odlascima na privremeni rad, a najnoviji val iseljavanja počeo je ulaskom Hrvatske u Europsku uniju. Najčešće odrediše je Njemačka u kojoj, prema pričama mnogih, teku med i mlijeko.
No, Tomislav, Mario, Ivica i dvojica Ivana iz Posušja koji su probali život izvan BiH, vratili su se u rodni kraj te savjetuju da se dobro promisli prije napuštanja svojih domova.
Mario Čutura u Njemačku je otišao zbog, kako kaže, financijskih poteškoća, nadajući se kako će za kratko vrijeme radom u ovoj zemlji riješiti svoje probleme. Jer takve priče kruže po Hercegovini. Međutim, vrlo brzo uvjerio se da su priče jedno, a stvarnost nešto potpuno drugo. Uspio je izdržati godinu dana, financijski problemi su i danas tu te nije siguran da bi opet napravio isto.
“Otišao sam u Njemačku zbog financijskih poteškoća. Naime, bio sam jamac za kredit i zbog određenih komplikacija sam ga morao vraćati. U Njemačkoj sam izdržao godinu dana, bilo je teško jer mi je obitelj ostala ovdje. Kako je vrijeme prolazilo shvatio sam da se ne može vratiti kredit za godinu dana, nego je za to potrebno mnogo više jer nisu ni u Njemačkoj uvjeti kao što su bili ili kao što se to priča. Gorak je to kruh”, priča Mario za Večernji list BiH, čiju priču je prenio Fenix magazin
Ističe kako se to može vidjeti iz mnogih priča naših ljudi koji rade u Njemačkoj.
“Ja sam život tamo iskusio na vlastitoj koži, tako da ne bih nikome poželio da ode iz nekakvoga inata u Njemačku. Treba dobro razmisliti prije te odluke”, navodi Mario koji je radio u Njemačkoj na baušteli.
Radi se, kako ističe i po 9 do 10 sati po svim vremenskim uvjetima. Poslije toga dolaziš u stan koji je prazan ili pun nekih nepoznatih ljudi čije su misli također uz obitelji. Nešto se večera, ode se na spavanje i ujutro opet na bauštelu. Na pitanje kakva je zarada, Mario kaže kako to ovisi o tome radiš li “na papire” ili “na crno”.
“Nije to ni neki novac, ako te poslodavac prijavi na puni iznos, satnica je znatno niža. Kad se radi ‘na crno’, nešto se može zaraditi, ali tada si na meti financijske policije i brojnih drugih institucija”, priča Mario. “I troškovi su ondje veliki. Oni koji dođu s obitelji u startu imaju ogromne troškove, a oni koji dođu sami, a obitelj ostave kući, teško mogu osigurati i sebi i njima pristojan život. Evo, ovdje u Posušju radim poslove na mikseru i zaradim plaću koja mi je sasvim dovoljna za život i vraćanje kredita. Umorim se, ali sam svaku večer kući sa svojima”, završava svoju priču Mario.
Njegov sumještanin Tomislav Bešlić u Njemačkoj je uspio izdržati pola godine te se ne misli nikada više tamo vratiti. “Nigdje se ne živi bolje nego u Hercegovini. Ovdje se s malo može puno toga, a tamo, u Njemačkoj, tamo je naš čovjek i gladan i žedan”, kaže Tomislav koji se po povratku odlučio baviti vinogradarstvom i poljoprivredom. I on je, kao i Mario, radio na baušteli. “Skup je tamo život, nije to kako se ovdje misli. Ako hoćeš da ti nešto ostane sa strane i da pošalješ kući svojima, onda si ti tamo i gladan i žedan. Živjeti tamo i hraniti se kvalitetno te u isto vrijeme prehranjivati obitelj u Hercegovini je nemoguće, barem ako radiš na baušteli gdje sam ja radio”, kaže Tomislav. Ljeti se, kaže, radi i po 10 do 12 sati, ali je tada i nešto bolja zarada, dok se zimi radi kraće pa je i zarada manja, a uvjeti rada lošiji. Posao se mora završiti u danom roku, nije bitno pada li kiša, snijeg, je li temperatura u minusu ili 40 stupnjeva u plusu…“
Naši ljudi nisu upoznati sa situacijom tamo, možda je nekad u Njemačkoj bilo puno bolje, ali sada velik broj naših ljudi, pogotovo onih koji rade na baušteli, a takvih je najviše, živi u neljudskim uvjetima”, priča Tomislav koji kaže kako nije požalio što je otišao u Njemačku jer se sam uvjerio kako to nije tako kao što se priča te je počeo više cijeniti rodni kraj.
“Ovdje je Amerika, samo puno naših ljudi to još ne vidi”, poručuje Tomislav.
Kako na kamenu ima kruha, potvrđuju i priče Ivice Bešlića i Ivana Landeke koji su se na rodnu grudu vratili iz Zagreba. Obojica imaju članove obitelji u Njemačkoj, međutim, njima nije padalo na pamet ići u tuđinu, nego baš suprotno, vratiti se u Posušje. Obojica su bila zaposlenici Ministarstva obrane RH, prošla su rat, Ivica se oženio i zasnovao obitelj u Zagrebu gdje je imao svoj stan , a žena posao.
“Otišao sam u Hrvatsku 1990. gdje sam se uključio u hrvatsku policiju, prošao sam sva ratišta u RH. Nakon rata sam radio aktivno u Hrvatskoj vojsci, kasnije sam umirovljen. Supruga je imala posao u Zagrebu, imali smo svoj stan. Nakon što smo dobili djecu, odlučili smo se dovršiti kuću u Posušju u cilju da nam to bude vikendica. Budući da sam godinu dana, dok se ta kuća pravila, bio intenzivno u Posušju, uvidio sam da se i ovdje može lijepo živjeti od vlastitog rada. Razgovarao sam sa suprugom koja je pristala napustiti posao i doći živjeti u Hercegovinu”, priča Ivica koji se počeo baviti proizvodnjom zdrave hrane i sadnjom smilja, od čega se može lijepo živjeti.
Za razliku od Ivice, Ivan Landeka se iz Zagreba vratio sam te je obitelj zasnovao baš u Posušju. “Nakon završetka vojne karijere shvatio sam da i u Posušju ima kruha. Tu sam zasnovao obitelj. Imam četvero djece. Počeo sam se baviti pčelarstvom i sada imam ukupno 140 košnica. Zasadio sam smilje, vodio sam kulturno-umjetničko društvo”, priča Ivan ističući kako Posušje, ali i cijela Hercegovina imaju velik potencijal.”
“ Ima života i u Posušju i preporuka je mladima da pokušaju ovdje. Za odlazak u Njemačku im nikada nije kasno. Smatram da svatko tko ovdje radi osam sati kao u Njemačkoj može živjeti od svoga rada. Problem je što smo mi ovdje navikli provesti pola radnog vremena na radnom mjestu, a pola u kafiću gdje se potroši ono što se zaradi”, kaže Ivan te ističe kako među Posušacima koji odlaze u Njemačku kruži jedna preporuka koja najbolje opisuje kako je tamo. “Preporuka onima koji idu u Njemačku – ponesi spavaćicu i radno odijelo. Drugo ti ništa tamo i ne treba”, zaključuje Ivan.
A svoju priču o odlasku u Njemačku, životu tamo, povratku u Posušje i pokretanju posla ispričao je i Ivan Čutura. Ovaj dvadesetosmogodišnjak je u Njemačku otišao najviše iz radoznalosti, želje za promjenom i upoznavanjem novih kultura. Prije odlaska radio je u jednoj tvrtci u Posušju u računovodstvu.
“ Kako je tada bio val odlazaka u Njemačku, odlučio sam i ja pokušati. Ondje imam rodicu koja mi je pomogla pronaći posao i snaći se u početku. Radio sam u tvrtci koja se bavi kloniranjem biljaka. Tu sam počeo najprije raditi u laboratoriju, da bi nakon nekog vremena postao voditelj smjene, a zatim zamjenik voditelja laboratorija. Uz to sam vikendom radio dodatne poslove u restoranima”, počinje svoju priču Ivan. Kaže kako primanja ovise o tome koji se poslovi obavljaju i u kojim dijelovima Njemačke.
“Obično je sjeverna Njemačka po primanjima slabija u odnosu na južni dio, tako da oni koji odlaze tamo uglavnom znaju koji će ih poslovi zapasti. Riječ je o baušteli, restoranima i sl. Posao u struci teško je dobiti iako vjerojatno i to neki uspiju”, nastavlja Ivan. Kaže kako je on imao dobra primanja te da je vikendom radio uglavnom iz dosade jer nije imao društvo.
“Nije to kao kod nas, ako hoćeš s nekim na kavu, trebaš se dogovori mjesec dana ranije. Može svatko otići u Njemačku – kupiš kartu i odeš, ali nismo svi isti, ako jedan uspije, ne mora značiti da će i taj drugi kojeg on povuče. Nije laka stvar i mala odluka reći – idem u Njemačku, treba puno toga posložiti u glavi i biti spreman na svakakve udarce života jer ovdje se ostavlja sve, obitelj, prijatelji. Uvijek srce vuče ovamo”, kaže Ivan, dodajući kako je dvije godine koje je proveo u Njemačkoj stalno razmišljao je li to trebao napraviti.
Kaže i kako je potpuno pogrešna percepcija o zaradi u Njemačkoj. “Imao sam osjećaj da ljudi misle da je ondje novac na grani pa kad kome i koliko treba dođe i uzme. No, stvarnost je znatno drugačije. Radni dan u restoranu ili baušteli je dulji od 12 sati za nekakvu plaću u restoranu od 900 do 1100 eura plus napojnica. Stanarina je skupa. Ja sam stan plaćao 800 eura, dok su oni na periferiji oko 300 do 500 eura. Hrana je nešto jeftinija nego kod nas, ali zato su izlazak u kafić, večera u restoranu, konzumiranje cigareta, alkohola, piva višestruko skuplji”, priča Ivan.
Dodaje da poznaje mnogo ljudi koji su izdržali samo jedan dan u Njemačkoj, a ima i onih koji budu mjesec dana i vrate se jer uvide da im je u Hercegovini puno lakše. On se vratio na nagovor prijatelja. “Nije me trebao ni nagovarati, bilo je dovoljno da me Petar nazove i predloži mi poslovnu ideju. Za nekoliko dana sam već bio u Posušju. Krenuli smo s osnivanjem tvrtke koja se bavi veleprodajom pića. Trenutačno zapošljava troje ljudi s tendencijom širenja. “Cilj nam je pomoći ljudima ostati i raditi u Posušju jer ovdje se s 1000 KM živi puno lagodnije nego tamo s 1500 eura”, navodi Ivan.
