SAMOĆA U ZAGREBU: Mnogi ni djecu ne viđaju; ljudi su se otuđili, no neki smisao pronalaze u pomaganju SAMOĆA U ZAGREBU: Mnogi ni djecu ne viđaju; ljudi su se otuđili, no neki smisao pronalaze u pomaganju
TweetEmailPrint ”Mnogi korisnici Caritasove pomoći su bolesni, a primanja su im niska. Puno je onih koji nemaju kontakte s članovima svojih obitelji. Mnogi imaju... SAMOĆA U ZAGREBU: Mnogi ni djecu ne viđaju; ljudi su se otuđili, no neki smisao pronalaze u pomaganju


”Mnogi korisnici Caritasove pomoći su bolesni, a primanja su im niska. Puno je onih koji nemaju kontakte s članovima svojih obitelji. Mnogi imaju djecu, ali su odnosi s njima narušeni, pa se ne viđaju i ne čuju. Nekima je neugodno o tome govoriti. Ljudi su se otuđili jedni od drugih, no još uvijek ima onih koji žele pomoći”, napominje Jadranka Bosnar, voditeljica Caritasove Socijalne službe. Ivan K. jedan je od njih. Unatoč ovrhama na računu, kroničnoj besparici te narušenom zdravlju, taj umirovljeni hrvatski branitelj sav se posvetio pomaganju potrebitim susjedama koje zbog svojih godina i bolesti više i ne mogu izlaziti iz svojih stanova. Zato valjda i jest tako vedar i pozitivan, unatoč svim nevoljama koje ga pritišću

Djelatnice Socijalne službe Caritasa Zagrebačke nadbiskupije od travnja gotovo svakodnevno obilaze potrebite Caritasove korisnike starije od 65 godina – kako bi vidjele kako im još, u otežanim okolnostima zbog pandemije te potresa, mogu pomoći  – uz ovo što već pružaju. Prvenstveno je, kažu, smisao posjete susret i blizina, odnosno pružanje podrške korisniku.

Gospođu Jadranku Bosnar, voditeljicu Caritasove Socijalne službe, novinar ovog portala upitao je može li im se pridružiti u obilasku, kako bi široj javnosti približio ljudske sudbine iz te velike, a siromaštvom i bolestima vrlo ugrožene skupine.

Ubrzo smo se zajedno penjali drvenim i betonskim stubama u stoljećima starim te nešto mlađim zagrebačkim zgra dama i kućama.

”Do sada smo uspjeli obići sedamdesetak korisnika starije  životne dobi. Mnogi od njih su bolesni, a primanja su im niska pa često nemaju dovoljno sredstava za zdravstvene, stambene i druge životne potrebe. Također nemaju dovoljno informacija o socijalnim pravima koja mogu ostvariti, te im se redovito pruža i savjetodavna pomoć. Uvjerili smo se, također, da je mnogima samoća veliki problem. Puno je onih koji nemaju kontakte s članovima svoje obitelji. Mnogi imaju djecu, ali su odnosi s njima narušeni, pa se ne viđaju i ne čuju. Nekima je neugodno o tome govoriti te traže opravdanja za svoje najmilije. Doznajemo, osim toga, da ni susjedski odnosi više nisu prisni i bliski kakvi su nekoć bili. Ljudi su se otuđili jedni od drugih, međutim još uvijek ima onih koji žele pomoći”, napominje Jadranka Bosnar s kojom sam nekoliko dana zaredom obilazio starije i potrebite građane Zagreba.

I Ivan K. (69), umirovljeni hrvatski branitelj koji sam živi u potresom oštećenom gradskom stanu, odnosno u 120 godina staroj kući, bio je radostan kada smo ga posjetili. Taj druželjubivi Slavonac, koji od sredine osamdesetih živi u Zagrebu (supruga mu je umrla 2005. godine), također je primijetio da se ljudi rijetko danas posjećuju i druže.

”Nakon rata, puno toga se promijenilo. Nekada smo redovito išli na kavu kod susjede iznad, ili je ona dolazila k nama… Danas su takvi običaji gotovo iščezli”, primjećuje Ivan.

Godinama primao svega 800 kuna i došao pod udar ovrha

Dodaje potom da je on, unatoč svemu, sretan čovjek jer ima krov nad glavom pa makar i popucao od potresa, i jer je nedavno uspio napokon ishoditi braniteljsku mirovinu – u iznosu od 2.800 kuna.

Sve donedavno mjesečno je primao svega 800 kuna zajamčene minimalne naknade pa je godinama bio pod ovrhama i bez osnovnih uvjeta za život. Prije par godina je proglasio osobni bankrot, da bi tek nedavno, unatoč višegodišnjem ratnom putu te PTSP-u i drugim bolestima, ostvario pravo na braniteljsku mirovinu.

Ovrhe mu i danas sjedaju na račun, no s mirovinom ipak uspijeva plaćati režije i najam gradskoga stana u iznosu od 1.100 kuna. Dobro mu dođu i pomoć u hrani, odjeći i obući, higijenskim potrepštinama i pomoć u podmirivanju troškova stanovanja od Caritasa te povremene nadnice koje zaradi koseći travu, ili radeći sitne popravke u susjedstvu.

Zanimljivo je da – premda i sam pritisnut oskudicom i bolestima –  Ivan redovito pomaže onima kojima je pomoć još potrebnija nego njemu.

”Susjedi na trećem katu, koja ima 82 godine i koju bole kukovi, redovito nosim što joj treba. Sama se više ne može uspinjati tako visoko. Zgrada je izgrađena 1901. godine, kada su se kuće gradile s visokim etažama, pa je strop visok čak 4,20 metara. Zbog toga je penjanje do trećeg kata iznimno naporno. Susjeda povremeno kuha, pa dio obroka da meni. Tako se pomažemo. Imam i jednu baku u centru grada koju redovito obilazim i donosim što joj treba”, kaže naš sugovornik.

‘Zašto branitelji umiru mladi? Dotuče ih nepravda’

Ivan je umirovljeni hrvatski branitelj, koji je zajedno s mnogim drugim Zagrepčanima, pripadnicima 101. susedgradske brigade, početkom 1991. otišao braniti Osijek, gdje je puno njegovih prijatelja poginulo.

Kasnije se borio i na gospićkom ratištu te na Velebitu.

”Nedavno smo išli u Osijek, odnosno u Vladislavce, Hrastin, Dopsin… – sela južno od Osijeka gdje smo bili smješteni, kako bi položili vijence na spomenik poginulim suborcima. Tog 19. lipnja 1991. najviše ih je palo. U zimu i proljeće te godine došli smo iz Zagreba u slavonsku ravnicu samo s puškama, bez opreme, odjeće i teškog naoružanja. A tukli su nas svakodnevno tenkovima i teškom artiljerijom. Svijetlilo je kao da je svaku noć Nova godina”, navodi naš sugovornik.

Kaže potom da se i on sve rjeđe druži sa svojim dečkima iz HVIDR-e, jer su mnogi u međuvremenu umrli pa ih je sve manje na zajedničkim okupljanjima.

”Zašto su nas toliki ‘napustili’ već u četrdesetima i pedesetima? Mnoge tišti nepravda. Kada tome pridodate PTSP, druge bolesti te razne ovisnosti…, to su jedni od razloga preranih odlazaka”, mirno i bez srdžbe govori Ivan, koji i sam boluje od PTSP-a, a preživio je i infarkt te ima dva stenta na srcu.

Mora van iz stana, a zamjenski smještaj ne postoji

Dnevno, kaže, pije šest i pol tableta i relativno je dobro. Malo ga muči pomisao da će uskoro morati iseliti, kako bi se 120 godina stara i u potresu oštećena zgrada statički ojačala. Ni Grad ni država mu ne mogu, tvrdi, osigurati zamjenski smještaj, već se sam mora snaći, odnosno sam si treba platiti podstanarstvo – dok budu trajali opsežni radovi u njihovoj zgradi. U isto vrijeme, najam stana i dalje mora plaćati, iako u njemu mjesecima neće živjeti.

U mladosti je 18 godina proveo radeći kao električar na teretnim brodovima, kojima je oplovio svijet.

Pogriješio je, kaže, što u to vrijeme nije uplaćivao mirovinski staž, zbog čega dugo nije mogao ostvariti mirovinu i zbog čega su mu primanja danas dosta niska.

”Nakon prvog potresa, došli su moji dečki iz HVIDR-e pa smo zajednički čistili nered i krpali pukotine. Samo iz ovog stana iznijeli smo 46 velikih vreća šute. Onda znate koliko su zidovi popucali. I kada smo ih koliko toliko obnovili, dogodio se novi potres. Sada su opet puni pukotina”, pokazuje brojna oštećenja u jednoj, pa u drugoj sobi.

Žali se potom da su stanovnici Zagreba na neki način zapostavljeni, kada je riječ o pomoći stradalima u potresu.

Dva sata provedena u domu Ivana K. prošla su vrlo brzo jer naš je domaćin, unatoč zdravstvenim i drugim tegobama, vrlo opušten, ugodan i pozitivan sugovornik. Najdojmljivije kod njega je to što, unatoč vlastitim problemima, s velikim žarom i predanošću svakodnevno pomaže drugima u potrebi.

I o tome je puno duže i gorljivije govorio, nego o sebi i vlastitim problemima.

FOTO: Snimio Damir Kramarić

Tekst je dio projekta ‘Osvješćujemo probleme najranjivijih skupina i senzibiliziramo javnost‘, koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija – Agencije za elektroničke medije.