‘Silver’ traži socijalizatore pasa: ti će psi TJEŠITI usamljene, voditi slijepe, SPAŠAVATI oboljele od epilepsije…

”Pozitivan utjecaj pasa posebno je vidljiv kod djece – tinejdžera. Kada su ‘najkiseliji’, pošaljem im Frku, ili malu Nushu, da im daju pusu. Nakon toga, ne mogu ostati namrgođeni. Psi koji pomažu osobama koje boluju od epilepsije, naučeni su da se postave tako da se osoba ne ozlijedi ako padne, te da pozvone na posebno zvono i alarmiraju drugog člana obitelji”, ističe socijalizatorica pasa, Marinela Cočev Vlajčević. ”Ti psi pružaju i psihoterapeutski učinak. Skuže kada si tužan, pa te gurkaju njuškom sve dok se ne oraspoložiš”, dodala je njezina kolegica, Ilonka Smontara

Otprilike svaki četvrti stanovnik Hrvatske je osoba s invaliditetom, ili dijete s teškoćama u razvoju, odnosno član njihove obitelji koji im svakodnevno pomaže; no unatoč tolikoj brojnosti, najpotrebitiji su i dalje kod nas ‘gurnuti u zapećak’ te su često socijalno isključeni.

Jedan od najvećih problema s kojima se susreću mnogi pripadnici te ‘velike manjine’ je nepostojanje uvjeta za samostalan život.

Upravo zato su, između ostaloga, tako brojni zahtjevi prema Centru za rehabilitaciju Silver – jedinoj ustanovi socijalne skrbi u Hrvatskoj koja školuje i priprema pse za ulogu pomagača osoba s invaliditetom i djece s teškoćama te koja u rehabilitaciju tih osoba uključuje rad s psima pomagačima i terapijskim psima.

”Potražnja za psima pomagačima je enormna. Do prije par godina na dodjelu psa čekalo se od tri do četiri godine, a sada se čeka oko godinu dana”, istaknula je nedavno u razgovoru za Promise.hr Sandra Ševerdija, koordinatorica za socijalizaciju pasa Centra za rehabilitaciju Silver te je naglasila da mnogi s psom dobiju i dugo žuđenu samostalnost.

I premda danas imaju znatno više volontera nego ranije, u Centru Silver i dalje trebaju socijalizatore.

Umjesto kupovanja poklona, za Božić odlučili volontirati

”Psića je sve više, pa Silver treba nove volontere. Pozivamo, stoga, ljude da se prijave. Uvjereni smo da neće požaliti” naglasila je Marinela Cočev Vlajčević, iskusna volonterka – senior socijalizatorica pasa Centra za rehabilitaciju Silver, koja je od siječnja 2019. do danas u svom domu u Samoboru, zajedno sa svojom obitelji, socijalizirala ili čuvala čak 16 pasa, odnosno štenaca Centra Silver, a koja toplo preporuča i drugima da iskuse to dragocjeno i humano te, kako ističe, vrlo lijepo i zabavno iskustvo.

Dok pokazuje fotografije neodoljivih psića koji su tijekom godina prošle kroz njihov dom, gospođa Cočev Vlajčević napominje da je njezina obitelj, unatoč uloženom trudu, vremenu i energiji, od tih labradora puno više dobila, nego što im je pružila.

”Kada na kraju socijalizacije vidite koliko taj pas, s kojim ste 14 mjeseci živjeli i radili, znači korisniku, presretni ste i srce vam je veliko kao kuća. To je i razlog zbog kojega se na koncu možete odvojiti od psa s kojim ste se zbližili i kojega je cijela obitelj zavoljela”, objašnjava socijalizatorica pasa Centra Silver. Kaže da je njihova priča započela za Božić 2018. godine, kada su odlučili da će, umjesto da jedni drugima kupuju poklone, pokloniti svoje vrijeme onima kojim je pomoć potrebna. I prijavili su se za volontiranje.

”Nas svo četvero odlučili smo sudjelovati, dakle i naši blizanci – Ana i Niko, suprug Vito i ja. Pripomogao je i naš kućni ljubimac – srednja šnaucerica Leda. Ispunili smo prijavu koja se nalazi na web stranici Centra za rehabitaciju Silver, i čekali. Ubrzo su nas zvali iz Silvera te smo dogovorili sastanak kod nas doma. Tako je ova sretna priča započela”, naglašava gospođa Cočev Vlajčević, koja je nakon razgovora za Promise.hr, na ulicama Donjeg i Gornjeg grada te u tunelu Grič, zajedno sa senior socijalizatoricom Mirnom vodila školicu za socijalizatore pasa i buduće pse pomagače (koordinatorica socijalizatora pasa bila je na godišnjem, pa su je dvije senior socijalizatorice taj dan zamijenile).

Pse vodili u kino, kod liječnika, u crkvu, banku, na plažu…

”Početkom 2019. dobili smo štene od dva mjeseca starosti, zajedno s opremom za psa – koju čine kavez (box) za psa, zdjelica, povodci, dekica, igračke, hrana te upute oko veterinarskih usluga. Sve troškove snosio je Centar Silver, a mi smo bili uključeni u grupu koju čine svi volonteri socijalizatori tog legla. Koordinatorica socijalizatora pasa bila nam je na raspolaganju 24 sata dnevno pa nije bilo teško krenuti u tu priču”, započinje živo Marinela Cočev Vlajčević.

Postepeno su, dodaje, štene vodili na različita mjesta, kako bi što bolje upoznalo okruženje u kojem ljudi žive.

”Prema Zakonu o korištenju psa pomagača, psa u programu socijalizacije možemo voditi na sva javna mjesta, dakle i na posao, i u trgovine prehrambenih namirnica, u restorane, kafiće, kod liječnika, na koncerte, u kino, kazalište, na plažu, u crkve, u banku, u poštu, u tramvaje, vlakove i autobuse… Pas pomagač u programu socijalizacije nosi crveni prsluk, a njegov socijalizator ima službenu iskaznicu. Tako nas svi mogu prepoznati i tako se legitimiramo”, objašnjava socijalizatorica iz Samobora.

Dodaje da danas na socijalizaciji imaju već trećeg psa – dva i pol mjeseca staru Nushu, koja trenutno uči osnove poslušnosti.

Mala Nusha već zna sjesti i čekati

”Naučila je slijediti upute: ‘sjedi’, ‘lezi’, ‘čekaj’, a naučila je i piškiti vani. Učimo je hodati na opuštenom povodcu te da se odaziva na naš poziv. Sve temeljimo na pozitivnom pristupu pa ju nagrađujemo keksićem za dobro ponašanje. Zato je već sada poslušna i dobra. Pas brzo shvati da će biti nagrađen ako radi ono što od nje(ga) tražimo”, tumači Marinela Cočev Vlajčević, u čijem domu su, prije Nushe, radost svakodnevno unosili Frka i Rocky, psi koji su, uz pomoć ove obitelji, ranije završili program socijalizacije.

”Naš prvi pas, Rocky, sada je vrijedan pomagač dječaku s teškoćama u razvoju u zagrebačkom naselju Prečko. Frka je pak otputovala u Veliku Britaniju gdje će biti mama budućih pasa pomagača. Psi koji su na socijalizaciji redovito dolaze sa mnom na posao i nitko mi oko toga ne radi probleme. Čak štoviše – na hodnicima su već tako popularni da me svi uvijek pitaju: a gdje je pas, ako slučajno nije uz mene.  Rocky i Frka dolazili su i na nastavu u Osnovnu školu Samobor, koju pohađaju naša djeca, u glazbenu školu, na nogomet i atletiku. Djeca su naučila voditi brigu o psima. Igraju s njima i igrice koje su i predradnje za uspješnog psa pomagača. Tako, primjerice, igra skrivača pomaže da pas nađe korisnika ako ga i ne vidi, igra vuci/pusti, koji psi obožavaju, kasnije služi za otvaranje vrata. Igra ‘donesi igračku’ pomaže da pas kasnije donosi ključeve, daljinski, mobitel i slično. Svakodnevnim ponavljanjem igrica psi se uče poslušnosti i povezanosti s čovjekom. Tako mu čovjek postaje najbolji i najzabavniji prijatelj”, tumači iskusna senior socijalizatorica.

Rocky je jedini smio hrkati na nastavi

Prisjetila se, zatim, brojnih anegdota, smijeha te veselja koje su Rocxy i Frka unosili u razred njezine djece.

”Uz suglasnost svih roditelja, naši blizanci su u petom razredu dovodili Rockya na nastavu. Svoj djeci to je bilo vrlo zabavno te su na odmoru svi hodali za psom. U razredu bi se Rocky izvrrnuo na leđa i drijemao, a povremeno bi i zahrkao. Pas je djecu nasmijavao, ali i poticao na rad, pa ni razrednica nije imala ništa protiv. Kazala je da jedino Rockyu ne zamjera što drijema na nastavi. Jednom prilikom učenici su ju molili da ranije završi s nastavom, no ona je odbila. U tom trenutku Rocky, koji je bio vezan za ‘nogu’ njezina stola, odvukao je stol sve do vrata. Razrednica je tada završila sat, a djeci je kazala da na tome zahvale Rockyu”, prisjetila se smijeha i zabave tijekom socijalizacije tog psa majka dvoje blizanaca.

Opisala je i one manje zabavne trenutke – kada su bili prisiljeni pojedincima, koji nisu upoznati sa Zakonom, objašnjavati zbog čega ih trebaju pustiti s psom u javni prostor.

”Ali Vi gospođo niste slijepi!”

”Ponekad su ljudi susretljivi pa sve prođe dobro, no nekad se moramo okrenuti i svratiti drugi put, dok Centar Silver u međuvremenu ne izvijesti ustanovu o našim pravima. Jednom prilikom mi je prodavačica u dućanu rekla: ‘Pas može s korisnikom, ali vi gospođo niste slijepi’?! Ponekad imamo problema s psima koje vlasnici vode bez povodca – ‘jer su dobri’. Nedavno sam šetala s Frkom centrom Samobora, gdje je obavezno vođenja psa na povodcu, kada smo vidjeli belgijskog ovčara bez povodca. Odmaknula sam se u stranu, koliko sam mogla, te zamolila čovjeka da pridrži psa dok prođemo. Čovjek mi je odgovorio: ‘Kakav ste vi trener ako ne možete naučiti psa vodiča za slijepe da nesmetano prođe psa bez povodca koji prilazi?’. Kazala sam da nisam trener nego socijalizator volonter koji pokušava pridonijeti da pas postane pomagač te pomogne osobi s teškoćama. Dodala sam da pas nije robot koji može potpuno ignorirati kada ga pas bez povodca njuška. Mislim da mu je kasnije bilo neugodno”, opisuje probleme koje na ulici sreću socijalizatori pasa, a na kakve bi kasnije mogla naići i osoba s invaliditetom s psom pomagačem.

Prisjetila se potom i druge skupine ljudi, onih koji im prigovaraju jer su, tako bar tvrde, zabrinuti da krše prava pasa i da psi pate zato što rade.

Pas nauči staviti glavu u krilo osobe koju tješi

”Prošlo ljeto jedna gospođa je bila jako zabrinuta jer smo psa doveli na plažu. Tvrdila je da je to patnja za psa, iako je vidjela da je u hladu, da ima svježu vodu te da se redovito rashlađuje plivanjem, koje labradori itekako vole”, prisjetila se socijalizatorica kojoj su se, baš kao i drugim volonterima, ti prekrasni i dobroćudni psi itekako zavukli pod kožu. Naglasila je da zabrinuta gospođa nije bila u pravu, jer pas voli ‘raditi’ i tako zadovoljiti čovjeka.

”Često se pitamo socijaliziramo li mi pse, ili oni socijaliziraju nas. Ponekad, kad nisi dobre volje i kada ti se ništa ne da, a obaveze te gone, jednostavno ustaneš i veselo pozoveš psa na izlazak… Zbog prirode tog posla, trebaš biti vedar i veseo, pa te ljutnja sama od sebe prođe. Pozitivan utjecaj pasa posebno je vidljiv kod djece – tinejdžera. Kada su ‘najkiseliji’, pošaljem im Frku, ili malu Nushu, da im daju pusu. Nakon toga, ne mogu ostati namrgođeni niti ravnodušni”, tumači socijalizatorica pasa.

Kaže da se pas pomagač ponekad koristi i za utjehu te za smirenje djece s teškoćama, ili osoba s invaliditetom.

”Pas koji će trebati utješiti korisnika, nauči se da stavi glavu u krilo toj osobi te da ju gleda mirno i umiljato. Psi koji pomažu osobama s invaliditetom koje boluju od epilepsije, naučeni su da se postave tako da se osoba ne ozlijedi ako dobije napad, potom da pozvone na posebno zvono ako se to dogodi ili da laju i tako alarmiraju drugog člana obitelji”, nevjerojatne sposobnosti pasa pomagača opisala je gospođa Cočev Vlajčević.

Korisno pogotovo obiteljiima s djecom

Na kraju je naglasila da je posao socijalizatora pasa izuzetno koristan za razvoj djece, koja se tako nauče da imaju obavezu prema psu, shvate da svoje vrijeme mogu i korisnije iskoristiti te postaju odgovornija. Pomaže, veli, i kućnim ljubimcima, koji uz psa na socijalizaciji lako usvoje nova pravila te postaju mirnija i poslušnija.

”Svima bih preporučila da se okušaju kao volonteri socijalizatori pasa Centra Sivler”, zaključuje Marinela Cočev Vlajčević.

Dok smo razgovor privodili kraju, naša sugovornica na ulici je primijetila svoju kolegicu u šetnji s dva psa s crvenim prslucima na leđima. Brzo ih je dozvala.

Socijalizatorica pasa, Ilonka Smontara, rado je također podijelila svoja iskustva.

Mala Nara je svog uzora Henrya slijedila u stopu

”Od 2016. volontiram kao socijalizator pasa Centra Silver ili kao ‘teta čuvalica’ pasa. Plačem i ja, naravno, kada se rastajemo, ali u kontaktu sam s korisnicima koji su dobili te pomagače, a ponekad se i nađemo, pa opet vidim pse koje sam 14 mjeseci socijalizirala”, kaže Ilonka, koja radi kao voditeljica u uredu jedne IT tvrtke u Zagrebu, no koja tvrdi da joj posao ne predstavlja prepreku za socijaliziranje pasa.

‘Njena’ dva labradora, veliki Henry te mala Nara, desetak minuta strpljivo su pozirali pred kamerom te mirno čekali da njihova socijalizatorica završi razgovor s novinarom. Nara je Henrya svo vrijeme slijedila u stopu; kada bi on sjeo i ona bi mirno sjedila, kada bi se podignuo, krenula bi za svojim velikom uzorom.

”Prošećem ih svako jutro od šest do sedam, pa odem na posao. Oko podne u stan mi dođe prijateljica, koja ih izvede u šetnju, jer mala Nara ne bi mogla duže izdržati. Poslije posla, oko 17, opet ih izvedem van. S psima uživam i neobično mi je kada sam na ulici bez njih. Oni meni daju puno više, nego ja njima. Osim što volontiram, to mi je i hobi. To vam je poput drugog posla s punim radnim vremenom, u kojem istinski uživate. Ti psi pružaju, naime, i psihoterapeutski učinak. Skuže kada si tužan, pa te gurkaju njuškom sve dok se ne oraspoložiš”, ispričala je mlada socijalizatorica pasa te je potom Naru i Henrya povela doma, na večeru.

FOTO: Arhiva obitelji Vlajčević; snimio Damir Kramarić

Tekst je dio projekta ‘Osvješćujemo probleme najranjivijih skupina i senzibiliziramo javnost‘, koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija – Agencije za elektroničke medije.