ŠKOLA ŽIVOTA BIVŠEG BESKUĆNIKA: Ulica se može dogoditi svima; zato, nemojte nas sažalijevati! ŠKOLA ŽIVOTA BIVŠEG BESKUĆNIKA: Ulica se može dogoditi svima; zato, nemojte nas sažalijevati!
”Prije sam bio original beskućnik, a sada živim u drvenoj kućici u selu u okolici Zagreba. Kupio sam plinsku peć, krevet, imam i bicikl,... ŠKOLA ŽIVOTA BIVŠEG BESKUĆNIKA: Ulica se može dogoditi svima; zato, nemojte nas sažalijevati!

”Prije sam bio original beskućnik, a sada živim u drvenoj kućici u selu u okolici Zagreba. Kupio sam plinsku peć, krevet, imam i bicikl, motor, kosilicu. Peć je dobra i zimi se ne smrzavam. Vodu nosim s groblja u balonima od 5 do 7 litara, ili s izvora. Okupam se povremeno u kupalištu Dijana u Ilici 8. Za struju imam generator i povremeno ga uključim. A potres? Nisam ga ni osjetio. Kućica se drmala, ali mislio sam da su to djeca iz susjedstva i da ju opet tresu”, pozitivnu energiju širio je čovjek od kojega bi to malo tko očekivao

Razgovor s beskućnicima ili s bivšim beskućnicima ponekad je dragocjena škola života. Predavanja tu drže oni koji su, zbog spleta životnih okolnosti i često ne svojom krivnjom, otklizali preko nevidljive crte siromaštva, a koji nas mogu poučiti da to što se dogodilo njima, može se dogoditi svima.

Prva lekcija glasi otprilike ovako: Ne postoji čvrsta i jasna granica između onih koji i ne znaju da su sretni jer žive ‘normalno’ u krugu obitelji u vlastitoj kući ili kao podstanari te onih drugih koji se noću zavlače u napuštene i vlažne zgradurine, koji zimi spavaju na kolodvoru, a danju ih možete vidjeti kako s hrpom šarenih vrećica razasutih oko sebe sjede usamljeni na kraju tramvajskih kola.

Svakome se može dogoditi da je danas s ove, a sutra s one strane tog nevidljivog i mekanog ruba.

Druga lekcija je da te ljude ne treba sažalijevati i da je pogrešno zaključiti da su svi redom na rubu očaja, nesretni i tužni te da su sami krivi za nevolju koja ih je snašla.

‘Ljudi u selu nisu oholi’

Tako, primjerice, šezdesetogodišnji N. N., koji je dugo bio beskućnik, a koji zadnjih godina sam živi u drvenoj kućici bez struje i vode u okolici Zagreba, ne odaje dojam čovjeka kojem su potonule sve lađe. Baš naprotiv. Podsjetio nas je što je, u stvari, važno u životu.

”Prije sam bio original beskućnik, a onda sam pronašao privremeni posao te kupio malu drvenu kućicu, u skladu sa svojom platežnom moći. Kućicu je dizalica dovezla na zemljište koje su mi u Gradu Zagrebu dali na korištenje. Zemljište se nalazi u jednom selu u okolici Zagreba, veliko je 200 metara kvadratnih, a najam te parcele plaćam 300 kuna godišnje. I sretan sam. Kupio sam plinsku peć, krevet… imam i bicikl, motor, kosilicu… Peć je dobra i zimi se ne smrzavam”, pozitivnu energiju širio je čovjek od kojega bi to malo tko očekivao.

”No, kako živi bez vode i struje? Gdje se kupa? Gdje se hrani i kako mu je bilo za vrijeme potresa i korone te kasnije kada do pučkih kuhinja u nisu vozili  autobusi ni tramvaji ZET-a?”, navalio novinar – kao da bi htio čuti ponešto od čemera i jada, nešto od onoga što je očekivao kada se pripremao za razgovor s beskućnikom.

”Vodu nosim s groblja u balonima od 5 do 7 litara, ili s izvora. Nekad idem autobusom, nekad motorom. Okupam se povremeno u kupalištu Dijana u Ilici 8. Kupanje stoji 15 kuna. Za struju imam generator i povremeno ga uključim. Imam i televizor. A potres? Nisam ga ni osjetio. Kućica se drmala, ali mislio sam da ju to djeca iz susjedstva opet tresu”, dao je do znanja da nemamo razloga, a ni pravo, sažalijevati ga.
Kasnije se pohvalio da ima pristup svim gradskim javnim kuhinjama i svim Caritasima u Zagrebu.

”Ljudi u selu su blagonakloni. Pomažu i oni meni i ja njima. Nekad im nacijepam drva, pomognem u berbi kukuruza. Nisu oholi zato jer ja živim u drvenoj kućici, dok oni imaju velike zidane kuće s uređenim dvorištima. Neka djeca su mi, doduše, par puta provalila u kuću, no popravio sam što su strgali te stavio zakovice da se zidovi bolje drže”, ispričao je bivši beskućnik s kojim smo razgovarali u Centru za pomoć i podršku beskućnicima i osobama u riziku od beskućništva u Branimirovoj 53 u Zagrebu.

Radio u Novogradnji, no onda je firma otišla u stečaj…

I premda već godinama zalazi u pučke kuhinje te u Centar za beskućnike, N. N., u mladosti nije mogao ni sanjati da će ga život tim kvrgavim putem odnesti.

Kao sin jedinac, devedesetih godina naslijedio je obiteljsku kuću u Zagrebu. Kuću je potom prodao te je s novcem otišao u Austriju.

”U rat mi se, za ovakvu državu – punu nepravde, korupcije i pljačke, nije išlo. No, ispostavilo se da život u Austriji nije onakav kakvim sam ga zamišljao, pa sam se nakon nekoliko godina vratio u Hrvatsku. Pronašao sam posao u Novogradnji 1999. godine. U toj firmi radio sam četiri godine, sve dok Novogradnja nije otišla u stečaj, a ja na burzu. U to vrijeme bio sam podstanar. Kasnije sam bio kod tete u Zagrebu. No teta je oštrokondža. Premda nisam neki buntovnik i znam da se pravila moraju poštovati, nisam mogao tako živjeti. Otišao sam. Povremeno sam radio, ali poslodavci su često gledali da nas ne plate, a da nas iskoriste. Bili su to loši obrti. Firme koje bih pronašao na Zavodu za zapošljavanje ipak su bile bolje i sigurnije… Povremeno sam bio podstanar, ali kada posla nije bilo, završio sam na ulici, odnosno u socijalnoj ustanovi u Heinzelovoj”, opisao je svoj lagani pad rođeni Zagrepčanin koji ne pije, ne puši i ne konzumira drogu, koji je u Zagrebu završio srednju tekstilnu školu i koji je 16 godina radio u različitim tvrtkama, no koji je ipak otklizao na cestu.

Pozitivan stav prema životu pomogao mu je da se, bar donekle, iščupa. Za razliku od većine drugih koji, kada jednom završe na ulici, tamo ostaju do kraja.

‘Imam uspone i padove, ali zar tako nije svakome od nas?’

”Ležao sam u socijalnoj ustanovi u Heinzelovoj, kada sam vidio da traže ljude za čišćenje Sljemena. Javio sam se i ubrzo sam čistio grane i lišće u šumi. Taj posao vodili su psiholog i ekonomistica iz Poglavarstva Grada Zagreba. Dosta vremena smo proveli zajedno, pa sam imao vremena ispričati im svoju priču. Svidio sam im se i oni su odlučili pomoći. Grad mi je, na njihovu preporuku, dodijelio zemlju u selu u okolici Zagreba. Nakon dvije godine spokojnog života, 2009. se opet događa loša situacija. Grad Zagreb više nije bio vlasnik te zemlje, već Državna agencija za nekretnine, sa sjedištem u Dežmanovoj. Tamo nisam išao, a i bolje mi je da i ne idem. Nakon promjene vlasništva te parcele, kod mene je dva puta dolazila policija. Nisu našli ništa, pa sam još uvijek na toj zemlji”, ispričao je naš sugovornik, koji ne zna do kada će moći ostati u potleušici koja mu toliko znači.

U međuvremenu, i zdravlje mu se pogoršalo. Hrskavica kičme mu je, kaže, posve istrošena, vid mu je loš, pa gotovo ništa više ne može raditi, a za mirovinu je pet godina premlad.

No, ne žali se. Baš naprotiv: smatra se sretnim jer prima socijalnu pomoć u iznosu od 800 kuna mjesečno, a dostupni su mu i besplatni obroci u pučkim kuhinjama u gradu Zagrebu.

”Kako mi je za Božić i Novu godinu? Ništa posebno. Postoje usponi i padovi u mom životu, ali oni ovise najviše o tome koliko imam. Kada nešto zaradim, bolje je, kada imam manje, lošije živim. Ali zar tako nije svakome od nas?”, retoričkim pitanjem zaključio je svoju priču bivši beskućnik N. N. – koji nas je zamolio da mu ime i fotografiju ne objavljujemo.


HMB: Još su velike predrasude prema onima koji ništa nemaju

Volonteri i zaposlenici Hrvatske mreža za beskućnike, koja pomaže i bivšem beskućniku N. N., s kojim smo razgovarali u njihovim prostorijama, na svojoj FB stranici objavili su i jednu dobru vijest: ponovno su nedavno otvorili stambenu zajednicu za beskućnike, za koju tvrde da je najbolji oblik pomoći mladima koji završe, ili bi mogli završiti na ulici.

No, premda je novac za stanarinu osiguran, mnogi vlasnici stanova su ih odbili – kada su čuli tko bi u stan trebao useliti!

”Nedavno smo nakon 8 mjeseci prekida ponovno uz financijsku potporu Ministarstva za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku otvorili stambenu zajednicu za beskućnike. U SZ će se privremeno smještavati mladi s ulice koji će dobiti primjerenu pomoć i podršku u rješavanju svojih poteškoća i problema, a krajnji je cilj njihovo zapošljavanje i izlazak iz svijeta beskućništva i socijalne izolacije.

Kada smo tražili stan, devet najmodavaca nas je odbilo kada smo rekli tko će biti u stanu. Nažalost, još su uvijek velike predrasude prema onima koji ništa nemaju. Ipak smo uspjeli i zahvaljujemo najmodavcima koji su nam iznajmili prekrasan četverosobni i potpuno opremljen stan, čak i s posuđem, posteljinom, ručnicima itd. te nam poželjeli uspješan rad. I mi se nadamo još boljim rezultatima u odnosu na prethodno trogodišnje razdoblje… ako nam korona ne poremeti planove”, napisali su administratori FB stranice Hrvatske mreže za beskućnike.

FOTO: Pixabay ilustracija; FB stranica Hrvatska mreža za beskućnike

”Zbog korone, krenuo VELIKI VAL BESKUĆNIŠTVA, a državu baš briga što ćemo ostati bez mladih!”

Komentari