‘Spavamo s batinom u ruci, no ništa nam ne fali; ako pokrpamo ove rupe i na zimu će biti dobro’

U mračnu ‘buksu’, udaljenu ni desetak metara od osvijetljene ulice centra Zagreba, ušao sam zajedno s Bornom Lozom, psihologom, Antonijom Franić, pravnicom te Kajom Ljubas, medicinskom sestrom. Njih troje čine mobilni tim udruge Savao. Beskućnicima donose hranu, plahte, pokrivače…, no važnije od svega – razgovaraju s tim ljudima te im daju do znanju da nisu odbačeni… Dečki su nas zamolili da lokaciju ne otkrivamo, jer im kradljivci dolaze u grupama. Zato su štapine strateški razmjestili po svim kutovima hangara. Uz pomoć tih batina, sve pokušaje pljačke dosad su, kažu, uspjeli odbiti

Radio na baterije je ‘zasvirao’, a u mračnom skrovištu prolomilo se oduševljenje. Kao da je otkucala Nova godina. Presretni zbog glazbe koju će od sada moći slušati, Darko i Mladen ponudili su nas vrućom kavom. Tek su je skuhali na plinskoj peći.

Inzistirali su da pogledamo kako su riješili problem nedostatka tekuće vode. Punu plastičnu bocu od pet litara stavili su na umivaonik te probušili rupicu pri dnu. Voda, zbog vakuuma, ne curi sve dok je boca začepljena. Kada odvrnu čep, u laganom mlazu poteče – baš kao iz slavine. Mladen je bio vrlo ponosan na genijalni izum svog ‘cimera’.

”Ovdje već par godina živimo, ili smo živjeli, nas dvojica-trojica. Dugi još prodaje ‘Ulične svjetiljke’ – časopis o beskućništvu i neće se vratiti prije deset sati. Pomažemo jedan drugome koliko možemo. Bilo bi nam puno teže da živimo sami. No, otkad nas posjećuju dobri ljudi iz udruge Savao, za nas nema gladi. Što god zatrebamo, oni donesu. Pogotovo Zvonko. Nema toga što neće učiniti. Rekao sam da mi trebaju čarape, isti dan ih je donio. Tražili smo plinsku bocu i eto Zvonka još istu večer. Napišite da je Zvonko Jambrešić zakon. On je naš anđeo čuvar, čista dobrota kakva se rijetko viđa”, oduševljeno je o predsjedniku Humanitarne udruge Savao pričao Darko, komunikativni zagrebački beskućnik (te povremeni podstanar) koji nas je, zajedno sa svojim višegodišnjim ‘cimerom’ Mladenom, ugostio u napuštenom starom hangaru preuređenom u skrovište.

Budno čuvaju teritorij

Zamolili su da lokaciju ne otkrivamo, jer na ulici stalno vrebaju opasnosti.

”Ovdje je puno bolje nego u starim vagonima na Glavnom kolodvoru. Tamo je bilo jako opasno. Stalno je netko morao dežurati, jer bi nam inače pokrali sve stvari. Opasno je i ovdje. Vidiš da uza zidove imamo debele batine. Dugi spava sa štapom. Moraš čuvati teritorij jer te žele pokrasti. Obično dolaze u grupama. Zadnji puta gađali su nas ciglama. Izletili smo van s batinama u rukama, a oni su počeli bježati. Našem kolegi, beskućniku koji živi sam u susjedstvu, nedavno su ukrali sve svari. Zato je dobro da smo nas trojica zajedno”, objasnili su Darko i Mladen kako funkcionira zakon ulice.

Štapine deblje od drške za lopatu, razmještene strateški po svim kutevima skloništa, potvrđivale su njihove riječi.

U mračnu i grmljem obraslu ‘buksu’, udaljenu ni desetak metara od osvijetljene ulice središta Zagreba, ušao sam zajedno s Bornom Lozom, psihologom, Antonijom Franić, pravnicom te ‘sestrom’ Kajom Ljubas, medicinskom sestrom i fizioterapeutkinjom. Njih troje čine mobilni stručni tim udruge Savao, tim koji od srpnja ove godine sudjeluju u jednogodišnjem projektu ‘Uključimo isključene’ financiranog novcem Fonda za aktivno građanstvo.

U sklopu tog projekta, Borna svakodnevno, a Kaja i Antonija prema potrebi, u periodu od godinu dana obilaze četrdeset zagrebačkih beskućnika te pet vrlo siromašnih obitelji koje su u riziku od beskućništva. Donose im hranu, plahte, pokrivače, alkohol za dezinfekciju…, no važnije od svega – razgovaraju s tim ljudima te im daju do znanju da nisu odbačeni.

”Cilj je, prije svega, popričati s ljudima, vidjeti njihove probleme i poteškoće, upoznati situaciju iznutra. Dolazimo ovdje te na druge lokacije, ali razgovaramo i preko mobitela. Razgovor im jako puno znači. Pomažemo im pri rješavanju administrativnih problema, dobivanju osobnih dokumenata, zdravstvene i socijalne skrbi, pomažemo im tražiti posao ili pronaći podstanarsku sobicu… Postoje ljudi koji su žrtve obiteljskog nasillja, neki su zbog raznih neprilika završili u stambenoj krizi, neki su izgubili posao, a nemaju podršku obitelji… Zajedničko im je da su ostali bez podrške, odnosno bez socijalne mreže. Udruga Savao puno radi na popunjavanju te praznine”, objašnjava Borna Lozo, član udruge Savao, psiholog te voditelj projekta ‘Uključimo isključene’.

Pravo na dom je ljudsko pravo, ali…

Naglašava da je imati dom osnovno ljudsko pravo. Podsjeća da u Hrvatskoj ne postoji institucija koja se sustavno bavi stambenim problemima. Nema, dakle, nikoga tko bi ljudima u nevolji pomogao da u kriznim trenucima pronađu neki smještaj, da ne moraju na cestu.

”Uglavnom su to inteligentni i dragi ljudi. Povremeno rade, skupljaju boce i snalaze se. Donosimo im što zatraže. Nisu zahtjevni i malo im treba. Večeras smo im donijeli čaj i šalice, plahte, kolače koje su ispekle ‘Marijine sestre’ iz Mlinova, vreću praznih boca da se malo zabave te da zarade koju kunu, mali radio na baterije kojeg su tražili…”, nadovezala se časna (i medicinska) sestra Kaja.

Iz prisnog ozračja koje je učas ugrijalo vlažni hangar, očito je da se viđaju često te da su ih Mladen i Darko svim srcem prihvatili.

Htio izvaditi osobnu. zatvorili ga zbog alimentacije

Pri dolasku, Darko je sestri Kaji poljubio ruku. Zavaljen u stolicu i ugrijan kavom, ubrzo je započeo svoju priču.

”Nevolje su krenule kada me je frajer pokupio na cesti i kada sam, sav polomljen, završio u bolnici. Prije toga vozio sam kamion i bio podstanar, no iz bolnice sam izašao pokrpan i na štakama te nisam mogao raditi. Nisam imao za stanarinu, pa sam morao izaći iz stana. Najprije sam bio u vagonima jer me zbog korone nisu htjeli primiti ni sestre u Jukićevoj, niti u prihvatilištu u Kosnici. U veljači ili ožujku 2020. došao sam u ovu buksu. I taman sam se malo sredio te pošao izraditi novu osobnu kako bih išao u podstanare, kada me je policija uhitila jer nisam plaćao alimentaciju. Nisam je mogao plaćati jer sam nakon prometne ostao i bez posla i bez prihoda. No, koga briga! U zatvoru u Lipovici proveo sam osam mjeseci i nakon toga vratio se u ovo sklonište”, lako je i sa smješkom o teškim životnim okolnostima pričao Darko iz zagrebačkog Trnja.

Kazao je da je nakon rastave supruzi ostavio stan, a on je više godina bio podstanar. No, kada su kola krenula nizbrdo, završio je u vlažnom hangaru, zajedno s Mladenom i Dugim.

Stol i madrace našli na krupnom otpadu

”Mi Trnjani uvijek smo se tukli protiv Trešnjevčana, a sada Mladen i ja, Trešnjevčanin i Trnjanin, pomažemo jedan drugome. Nikada ne galamimo, ne radimo probleme, pa nitko i ne zna za nas. Jedan susjed pozvao nas je u stan i dao nam šest stolica i fotelju. Kazao je da je vidio da tu živimo, pa nam je darovao namještaj. Ovaj stol i madrace pronašli smo na krupnom otpadu. Imamo i plinsku peć, koju smo dobili od Udruge Savao i koju zimi palimo da se ugrijemo, tako da nam gotovo ništa ne nedostaje”, zadovoljno je nabrajao Darko.

Priznao je ipak da je i uz upaljenu peć, teško zagrijati stari i vlažni hangar, no pokraj peći je, veli, ipak ugodnije.

Mladen se nadovezao riječima da svaku nedjelju rade ‘generalku’, odnosno temeljito čiste svoju buksu.

”Pogledajte šporet kako je uredan”, pohvalio se.

Ne kukaju i ne žale se

Ni jednom se naši domaćini nisu požalili zbog činjenice da nemaju ni struje, ni vode, ni sanitarnog čvora…, premda su desetljećima živjeli kao i većina ostalih građana.

I Mladen je, baš kao i Darko, do prije nekoliko godina živio ‘normalan’ život, na zagrebačkoj Trešnjevci. Njegovi roditelji bili su zaštićeni najmoprimici. Nakon njihove smrti, nije uspjevao redovito plaćati najam i režije, pa su ga prije četiri godine izbacili na ulicu.

”Samo su rekli da izađem. Nitko nije pitao: ‘gdje ćeš ti sada?’ Početkom studenoga 2018. postao sam beskućnik. Najprije sam spavao u fotelji na Trešnjevačkom placu. Kada su me potjerali, bio sam na Vrbiku, pa na Trnju, i sada sam ovdje. Nemam pravo na socijalnu pomoć, jer mi je od roditelja ostalo neko nasljedstvo. Na jednoj parceli nas je deset nasljednika i to je nemoguće prodati, tako da je to samo uteg oko vrata. Radio sam razne poslova na građevini, na čišćenju, ali sve je to bilo jadno i na crno”, kaže Mladen.

‘Kakva pomoć države? Za državu ne postojim’

Na pitanje jesu li mu, u teškoj nevolji, pomogle institucije Republike Hrvatske i Grada Zagreba, u čudu me gleda.

”Kakva država! Četiri godine nitko za mene nije ni pitao. Nikakvu pomoć nisu mi pružili. Za njih niti ne postojim. Da sam Ukrajinac, smjestili bi me u hotel, platili hranu i pronašli posao. No, budući da sam domaći, nitko i ne pita za mene”, po prvi puta je ogorčenost iz dubine duše istresao jedan od naših domaćina.

Ni njegov višegodišnji cimer (koji ponovno pokušava otići u podstanarstvo) nije imao previše pozitivnih iskustava s institucijama države čiji je građanin. Kada je namjeravao maknuti se s ulice, zbog čega je i pošao u policijsku postaju izvaditi osobnu iskaznicu…, uhitili su ga te poslali u zatvor.

Ispalo je, kaže, da se države treba kloniti i bježati od nje, a ne očekivati pomoć.

”Neki policajci će vam uvijek pomoći. To moram priznati. No sve zavisi na kakvoga naiđeš”, zaključio je Darko, a složio se i Mladen.

Udruga Savao radi posao institucija

Govoreći o predstojećoj zimi, Mladen je kazao da će im biti dobro, samo ako uspiju zatvoriti ‘one dvije rupe’.

”Najlona imamo, a ako što zatreba, donijet će nam dobri ljudi iz udruge Savao. Pomagali su i kada smo bili na Glavnom kolodvoru, pomažu i sada. Dok je tako, ništa ne brinemo”, vedro su zaključili naši domaćini.

Svakog utorka i petka navečer, brojni volonteri udruge Savao dijele, naime, na Glavnom kolodvoru pakete s hranom i druge potrepštine okupljenim beskućnicima i građanima u potrebi. Potrebitih je sve više, pa udruzi treba sve više novca da kupi namirnice za sve njih. No, dobri ljudi im pomažu. Redovito se odazivaju na zamolbe za donacijama, pa Zvonko Jambrešić, predsjednik udruge Savao te inicijator podjele hrane na ulici, te drugi volonteri uvijek imaju dovoljno paketa s hranom za sve prisutne nevoljnike.

Ispada tako da članovi udruge Savao već godinama rade zahtjevan posao države.

A od države – kojoj je dužnost pomagati ljudima u nevolji i koju poreznici obveznici plaćaju da to čini – kao da nema ni traga, ni glasa.

APEL ZA POMOĆ: Sve poskupljuje, sve je više siromašnih pa udruzi Savao treba sve više da nahrani gladne

FOTO: Snimili Damir Kramarić i Borna Lozo

Tekst je dio projekta ‘Upozoravamo na probleme potrebitih i konkretno im pomažemo‘, koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija – Agencije za elektroničke medije