STARIJI U OCEANU SAMOĆE: ”Zatvaranje je uništilo mnoge ljude i živote; samoća jako boli, no ljubav liječi”

”Muž mi je bio jako dobar čovjek. Da sam s tri svijeće tražila, ne bih boljega našla! No, umro je prije 27 let. Sva njegova dobrota je prešla na sina, koji već dugo živi u Kaliforniji. On mi je glavni pokretač. Ta ljubav mi daje snagu i u 94. godini života”, kaže Verica Gustinčić, koju centar za ravnotežu i kuk više ne služe, pa često pada na pod, no koja i dalje živi sama. ”Spašava me upornost i htijenje. Ako nešto mogu, to je zato jer hoću i jer se ne predajem. Volim ljude i ništa ne gledam crno”, kaže baka Verica pa dodaje da je ljubav jako važna u životu

U nikada dramatičnijem godišnjem izvješću Pučke pravobraniteljice (nedavno objavljenom, za 2020. godinu), posebno je istaknuto da je pandemija u Hrvatskoj najviše ugrozila starije osobe – i to ne samo zbog povećanog rizika od bolesti, već i zbog sve izraženijeg siromaštva.

Javna je tajna, naime, da su mnogi stariji ljudi u Hrvatskoj prisiljeni birati: ili će od mizernih primanja platiti režije (pa neće imati za hranu), ili će jesti, a za režije će ostati dužni (mnogi se zimi niti ne griju jer si grijanje ne mogu priuštiti).

Upravo zbog zabrinjavajuće neimaštine i sve prisutnije bijede, slabe prehrane, nezadovoljavajuće zdravstvene skrbi te očaja izoliranih ljudi, u zadnjih je nekoliko mjeseci, između ostaloga (a ne samo korone), došlo do masovnog umiranja starijih osoba u Republici Hrvatskoj, upozorila je nedavno Jasna Petrović, predsjednica Sindikata umirovljenika Hrvatske, koja je dodala da ‘možemo očekivati da se taj trend umiranja staraca nastavi’.

Sama već 27 godina, korona donijela još veću usamljenost

Treći veliki problem (uz pandemiju i siromaštvo), koji muči sve veći broj starijih ljudi, jest – ubitačna samoća.

Kako sve to na što upozoravaju i Ured pučke pravobraniteljice i Sindikat umirovljenika Hrvatske, izgleda u stvarnosti, pošli smo provjeriti u nekoliko zagrebačkih domaćinstava u kojima žive starije te najčešće vrlo usamljene osobe.

Puno su nam pomogle djelatnice Caritasa Zagrebačke nadbiskupije, koje su nam bile svojevrsni vodič kroz zaboravljeni i dobrim dijelom skriveni svijet osamljenih, nerijetko siromašnih te bolesnih starijih osoba.

Verica Gustinčić (94) sama živi već 27 godina u zgradi na zagrebačkoj Knežiji, od kad joj je, ‘prije 27 let’, suprug preminuo. Samoću je, do prije godina dana, rastjerivala svakodnevnim odlascima u obližnji kafić, gdje se družila sa susjedima i prijateljima, s kojima bi, nakon umirovljenički dugog ispijanja kave, kasnije prošetala lijepim parkom na Knežiji i okolnim ulicama… No, od izbijanja pandemije, i to zadovoljstvo joj je uskraćeno.

”Moj život prolazi u samoći, a samoća jako boli. To mi je glavni problem. Sve je bilo lijepo dok mi je muž bio živ. Zidovi te ne mogu pitati: ‘kako si danas’. Korona mi je jako promijenila život. Mi smo ranije obavezno izlazili van. Pili bi jednu kavu sat i pol vremena. I družili bi se. Sada van ne smijem, a uz to, sve teže i hodam. Korona i izolacija su uništili mnoge ljude, mnoge naravi i živote”, sjetno primjećuje inače vedra i lucidna te vrlo simpatična starica, s kojom smo razgovarali u njezinom stanu prepunom uspomena.

Šest puta bila u Americi i čuvala unuka

Svi zidovi u njezinoj dnevnoj sobi prekriveni su fotografijama dragih joj ljudi – bili oni živi, ili odavno preminuli. Pokazuje nam veliku sliku svoga pokojnog supruga, pokojne majke, sestre, sina Bojana – koji je još osamdesetih godina prošlog stoljeća preselio u okolicu San Francisca te bakinu sreću – unuka kojega je više puta odlazila u Kaliforniju čuvati…

”Stric od mog muža je još 1900. godine otišao u Kaliforniju. Njegovi unuci i druga rodbina došli su nas posjetiti 1985. godine, da vide zemlju u kojoj živi dio njihove familije. U to vrijeme naš Bojan već je ‘diplomirao naftu’ i oni su ga povukli sa sobom u Kaliforniju. Kasnije je promijenio struku, oženio Amerikanku, skrasio se i dobio sina. Šest puta sam bila u Americi i uvijek sam lijepo primljena! Išla sam čuvati unuka. Moja snaha je uvijek bila korektna. No, različite su to mentaliteti. Ona je korektna, a mi trebamo i toplinu, a ne samo korektnost. Moj sin se asimilirao i prilagodio. Financijaš je, no sada nema posla zbog korone. Ipak, koji put mi pošalje novce. Primam 2900 kuna mirovine, što je premalo za život”, ispričala je gospođa Gustinčić.

Geronto domaćica Tatjana joj, kaže, jako puno pomaže. Dolazi jednom tjedno i ostane dva sata. Cijeli stan očisti i opere, posauga… Nezamjenjiva je, tvrdi gospođa Gustinčić. Dolazi joj i žena koja ju jednom tjedno i okupa.

Često padne, ali se brzo oporavlja

”Sama si skuham jednom tjedno, pa hranu zamrznem. Ne mogu stajati na mjestu, pa ne mogu češće kuhati. Operirala sam srednje uho i poremetila centar za ravnotežu, zbog čega često padnem. Ipak, brzo se oporavljam. Operirala sam i kuk prije osam godina, no umjetni zglob se nedavno istrošio. Odjednom se koljeno spustilo i kuk više nije imao veze s nogom. Tresnula sam na pod. Trebala bih ponovno operirati kuk, no kako na operaciju u mojim godinama?”, pita se baka Verica, koja kaže da je, unatoč svim tegobama koje ju sve više muče, vrlo zadovoljna skrblju i pomoći koju ima.

”Muž mi je bio jako dobar čovjek. Da sam sa tri svijeće tražila, ne bih boljega našla! Sva njegova dobrota je prešla na našega sina. On mi je glavni pokretač želja. Ta ljubav me i drži. To mi daje snagu i u 94. godini života. Čujemo se svaku nedjelju. Moj Bojan obavezno nazove i kaže: mama, samo da ti čujem glas. Osim toga, prilagodljiva sam, pa me ljudi prihvaćaju. Spašava me upornost te htijenje. Ako sama nešto mogu učiniti, mogu to zato jer snažno hoću i jer se ne predajem. Jako volim ljude i ništa ne gledam crno. Tako me život formirao”, kaže naša sugovornica, pa dodaje da je ljubav jako važna u životu.

Dok pokazuje veliku fotografiju nasmijanog dječaka na zidu u dnevnoj sobi, govori da joj je unuk sada već odrastao. Nedavno je, kaže, diplomirao biologiju.

Ljudi joj nedostaju, svaki razgovor je ljekovit

”Druge familije ovdje nemam. Muž mi je bio Slovenac, a moja obitelj je porijeklom iz Mađarske”, govori Verica Gustinčić, dok je fotografiram zajedno sa socijalnom radnicom Marinom Soldo, zaposlenicom Caritasa, koja redovito obilazi i pomaže starije i osamljene – na brojnim zagrebačkim adresama.

I kada smo ju htjeli pozdraviti i napustiti, baka Verica, koja nije skrivala da joj naše društvo godi i koja priznaje da joj je, umočenoj u ocean samoće, svaki razgovor uistinu ljekovit, zamolila je da saslušamo još samo jednu, njezinu nevjerojatnu životnu priču…

”Moji su roditelji Mađari. Prije Prvog svjetskog rata živjeli su kod jednog grofa u istočnoj Slavoniji, kao seljaci bezzemljaši. Nakon rata, grofu su uzeli imanje, a moji su trbuhom za kruhom otišli za Beograd, jer je tada istočna Slavonija gravitirala Beogradu, a ne Sjevernoj Hrvatskoj. Rođena sam u Beogradu, odakle smo 1941. morali bježati, jer su bombe padale posvuda i bilo je sve razoreno. Rat smo proveli u izbjeglištvu, svuda pomalo. Primili bi nas ljudi na selu, sakrili od Nijemaca koji su prolazili, a mi bi zauzvrat radili na zemlji sve što treba. U izbjeglištvu sam upoznala i svoga supruga. No, majka mi se nakon rata razboljela. Dobila je karcinom i zbog njenog liječenja smo 1948. godine došli u Zagreb. Tako sam se iznenada rastala od svoje simpatije. Sve se odigralo na brzinu i ja nisam četiri godine znala gdje je on, a on nije imao pojma gdje sam ja”, govori tečno i pokazuje zavidnu memoriju.

Nastavlja kako je te 1952. godine radila kao knjigovođa u velikoj knjižari u Frankopanskoj ulici u Zagrebu, kada je slučajno jedan dan pogledala kroz prozor i na ulici vidjela svoga Ninu!

Svoju životnu priču zapisala i tiskala, da ne zaboravi nešto

”On je već neko vrijeme bio zagrebački dečko, a ja to nisam znala. Istrčala sam i povikala, Nino, jesi to ti? Pa što radiš ovdje? I on se iznenadio da me vidi. Tako smo se, nakon dugih četiri godine, ponovno sastali. Nakon par godina smo se i vjenčali, a 1958. smo dobili i sina. Živjeli smo isprva u Željezničkoj koloniji u Zagrebu, ja sam do mirovine radilia u Privrednoj komori Hrvatske kao knjigovođa… Eto, to vam je moja životna priča, koju sam odlučila i zapisati te tiskati na 11 stranica, da nešto slučajno ne zaboravim. Sada tu priču više ne moram pamtiti, nego ju samo pročitam. Svi koji su ju čuli, kažu da je to nevjerojatna priča”, zaključuje vedro naša sugovornica.

Na odlasku nas moli da zalupimo vrata, da ona ne mora ustajati. Svaki korak joj je, kaže, iz dana u dan sve teži.

Tekst je dio projekta ‘Osvješćujemo probleme najranjivijih skupina i senzibiliziramo javnost‘, koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija – Agencije za elektroničke medije.

FOTO: Snimio: Damir Kramarić