‘To što sam bio SPREMAN UMRIJETI za HRVATSKU, pomoglo mi je kasnije u svemu’ ‘To što sam bio SPREMAN UMRIJETI za HRVATSKU, pomoglo mi je kasnije u svemu’
FILM O KIKAŠU-DOGAĐAJ GODINE KOJEG SU MEDIJI PREŠUTJELI:

‘To što sam bio SPREMAN UMRIJETI za HRVATSKU, pomoglo mi je kasnije u svemu’

Poveznica 15. studenoga 2016. D.K.

TweetEmailPrint ‘Dok sam ležao pretučen, imao sam nadnaravnu snagu čovjeka koji se pomirio sa smrću. I baš dok su me agenti KOS-a tamburali i... ‘To što sam bio SPREMAN UMRIJETI za HRVATSKU, pomoglo mi je kasnije u svemu’


‘Dok sam ležao pretučen, imao sam nadnaravnu snagu čovjeka koji se pomirio sa smrću. I baš dok su me agenti KOS-a tamburali i slomili mi rebra, bio sam jači nego ikad. Istog trena vjera u Boga i svjetlost u svom punom sjaju je bila ispred mene, ne mogu je objasniti. Mučenjem su me htjeli prisiliti da potpišem da sam sve radio po nalogu Tuđmana, no nisam potpisao jer bi tako potpisao smrt Hrvatskoj’, ispričao je Anton Kikaš

kikas-zarobljenO jednom velikom događaju već danima s radošću i sa strašću pričaju gotovo svi koji su mu nazočili, no hrvatski mediji gotovo da i nisu zabilježili ta zbivanja te sav ushit i oduševljenje koji ga prate. Riječ je o velikom odazivu tisuća ljudi na projekcije i vrlo emotivnim reakcijama na film Jakova SedlaraNisam se bojao umrijeti – domoljubna misija Antona Kikaša 1991.’

U deset gradova Hrvatske i Hercegovine u kojima je proteklih dana prikazan Sedlarov film, ljudi su stajali u redu kako bi se slikali s Kikašem, stisnuli mu ruku i čestitali mu na svemu što je učinio za Hrvatsku. On je strpljivo pozirao, smiješio se i za svakoga našao lijepu riječ. I uopće se nije umarao. Kao da mu je taj doček godio, za razliku od onoga od prije četvrt stoljeća, kada je 31. kolovoza 1991. boeingom 707 Uganda Airlinesa doletio iz Južne Afrike, iz Botswane s 19 tona oružja za obranu Hrvatske i prisilno bio prizemljen pod pratnjom jugoslavenskih MIG-ova, a potom uhićen, premlaćen, ispitivan i nakon tri mjeseca zatvora, 25. studenoga na Svetu Katu razmijenjen, zbog čega taj dan slavi kao svoj drugi rođendan.

O tome je Sedlar snimio film u kojem, pored domaćih glumaca Alića, Despota, Gračića i drugih, glumi i veliko ime Armand Assante. Legendarni engleski glumac Sir Derek Jacobi interpretira tekst u engleskoj verziji filma, a glumac Andrej Dojkić je odlično utjelovio Kikaša.

Film donosi dosad nepoznate detalje i dokumente o nabavi oružja za Hrvatsku u trenutku kad je ona napadnuta, a rat nije proglašen, kad se hrvatska država tek rađa, a Milošević joj silom, uz pomoć odane mu jugovojske i srpskih terorista priječi izlazak”, objavila je, među rijetkima, Slobodna Dalmacija, koja je u ponedjeljak 14. studenoga donijela i vrlo dojmljivi veliki intervju s hrvatskim domoljubom i junakom – Antonom Kikašem.

”Prošlo je 25 godina od dana kada ste doletjeli s avionom punim oružja za obranu Hrvatske, za MUP i ZNG. Biste li to opet ponovili da ste današnje pameti? Je li to bila mladenačka avantura?

– Ne bih se složio s vama. U to vrijeme 1991. godine već sam imao bogato poslovno iskustvo ne samo u Kanadi nego i internacionalno. Radio sam poslove u Maroku, na karipskim otocima u Trinidadu, projektirao cestu u čuvenom svetištu Meka u Saudijskoj Arabiji, promovirao nogometne utakmice u Los Angelesu i drugdje. Dovoz oružja, dar hrvatske zajednice Toronta, za mene je bio jedan ozbiljan pothvat, ali iznad svega domoljubni patriotski doprinos domovini, napadnutoj od agresora.

Nemam ni jednog trenutka dvojbe. Kad bi, ne daj Bože, sutra zatrebalo, kad bi hrvatska država i njen teritorij bili ugroženi, opet bih to učinio. Nema veće ljubavi od pomoći domovini kad je tako brutalno napadnuta. Ni dva sata nakon povratka u Kanadu nakon zatočeništva, jedan me novinar na tiskovnoj konferenciji upitao to isto pitanje. Na trenutak me iznenadio, a onda sam mu odgovorio: “Ne daj bože, kad bi moja nova domovina Kanada bila napadnuta od stranog agresora kao moja Hrvatska, ja bih za Kanadu učinio isto što i za svoju domovinu Hrvatsku.” Tek su s tom mojom izjavom Kanađani dobili pravu sliku o mojoj akciji dopreme oružja i mom domoljublju.

Kad ste zarobljeni, što ste prvo pomislili: što će biti s oružjem, hoću li ikad više vidjeti svoju majku, svoju djevojku, što vam je prošlo kroz glavu?

– Sjećam se kao da je danas bilo. Kada se avion zaustavio na kraju piste koju je kontrolirala jugovojska, ugledao sam velik broj vojnika i cijevi uperene prema kabini pilota. A ja sam sjedio iza pilota. Jedan je vojnik vikao pilotu: “Open the Window” – otvori prozor. Kada je pilot otvorio prozor, prvo što sam čuo bio je jezik koji sam prepoznao kao jezik naših istočnih susjeda. Dva vojnika su se počela međusobno svađati koji će nas prvi ukokati. Istog trenutka sam shvatio da je došao kraj mojemu životu i pomirio sam se sa smrću. I bio spreman umrijeti.

Upravo ta spoznaja da sam bio spreman umrijeti, pomogla mi je kasnije u svemu što se događalo, pogotovo kad su me par sati nakon toga mučili. I dok sam ležao pretučen, imao sam nadnaravnu snagu čovjeka koji se pomirio sa smrću. I baš dok su me tamburali i slomili mi rebra, bio sam jači nego ikad. Istog trena vjera u Boga i svjetlost u svom punom sjaju je bila ispred mene, ne mogu je objasniti. Upravo zbog tog sjećanja film se i zove tako.

Jeste li se tada sjetili Gospe Međugorske jer ste Vi iz toga kraja?

– Ne mogu se sjetiti detalja, ali dok sam silazio niz stepenice aviona, mislio sam da će me netko upucati već tada i bio sam spreman umrijeti. Bio sam spreman na taj metak. Odmah po silasku kada sam dotaknu hrvatsko tlo, vojnik me je dočekao sa šest bombi na prsima i remenom municije oko vrata. Uhvatio me je, zavrnuo ruku i gurao me prema oficiru koji je uperio pušku u moja prsa i tražio mi pasoš. Nisam se plašio. Očito je to bilo stanje polušoka u kojem više nisam bio gospodar svoga tijela, ni misli. Prepustite se i samo čekate što će sljedeće biti.

Jeste li u tom trenu pomislili: Bože, da mi je još jednom vidjeti majku, djevojku ili nekoga svoga bližnjega?

– Kroz moje misli su prolazila sjećanja na cijeli život, na roditelje, na mladost, ali to je bio kaos misli u kojima tražite nešto što ne postoji. Spontano se vraćaju ta sjećanja. Ali ipak mi je najdublje ostao u sjećanju osjećaj da sam spreman umrijeti za domovinu. Ako trebam mrijeti, spreman sam. To sam stalno ponavljao. Isto tako, govorio sam sam sebi: Bože, ako je došao kraj, spreman sam umrijeti. Iznad svega Bog je bio taj u mojim mislima i riječima. Jer mi je Bog blizak od rane mladosti. Mati me je za ruku sa tri moje sestre i bratom vodila u crkvu otkako znam za sebe, sa 10 godina sam ministrirao, odrastao sam u tom ozračju i, naravno, kad sam došao u Kanadu, nastavio sam tako živjeti.kikas-u-bujici

Kad ste se uključili u hrvatsku zajednicu?

– Odmah po dolasku uključio sam se u hrvatsku zajednicu u Torontu. Sjećam se 1971. godine i hrvatskog proljeća, bio sam član Međudruštvenog odbora u Torontu. Kad god je trebalo nešto izmjeriti za crkvu ili projektirati, to bih rado napravio. Pogotovo na Hrvatskom franjevačkom središtu u Norvalu. To je jedno veliko imanje kupljeno 1976.. Prvi koji je na tom imanju nešto napravio bio sam ja.

Poslao sam svoju terensku geodetsku ekipu da sve izmjeri. A već 1982. godine isprojektirao sam i izgrađeno je pet nogometnih igrališta, asfaltirana ulazna cesta s glavne prometnice za koju smo jedva dobili dozvolu i 500 parkirališta. Na Županijskom vijeću glasanje je bilo 12:11 za dozvolu. Nova velebna crkva Kraljica Mira izgrađena je prije osam godina s 200 novih parkirališta. Uzelo mi je nekoliko godina i studija da dobijem građevinsku dozvolu za gradnju crkve, jer su prvi susjedi bili veliki farmeri i protivili se gradnji crkve.

Ja i fra Stipe Pandžić smo bili toliko angažirani oko dobivanja dozvole da mi je supruga u jednom trenutku rekla: “Moraš se odlučiti, fratri ili ja i obitelj.” I gradsku vodu sam doveo na to imanje. Fratri su se tu mijenjali, ne znam im broja, samo sam ja ostao tu, evo, punih 40 godina.

Priča se da ste tamo skrivali generala Gotovinu kad ga je Haag tražio?

– Bilo je tih priča, znam za njih. Međutim, to je bila samo priča. Znam da je bilo i onih iz tajnih službi koji su kucali na vrata, ali zaludu su ga tražili kod nas.

Kada su Vas mučili i slomili rebra, nisu Vam slomili i duh. Je li istina da su Vam u Beogradu na ispitivanju nudili slobodu samo da sve svalite na Tuđmana?

– U tome uopće nema dvojbe, to i film pokazuje. Dvije glavne točke na kojima su inzistirali bile su da priznam da na mojoj farmi u okolici Toronta par stotina mladih Hrvata Kanađana vježba za rušenje Jugoslavije. Inzistirali su da priznam i da sam sve radio po direktivi Tuđmana. Iako sam bio u grogiranom stanju dok su me ispitivali jer su me prije toga pretukli na mrtvo ime, bio sam svjestan, ako potpišem da na mojoj farmi vježba više stotina Hrvata, ja potpisujem sebi smrt. A ako potpišem da sam sve radio po naputcima Tuđmana, ja potpisujem smrt Hrvatskoj. Preko njega bi bila optužena Hrvatska. I u takvom stanju kad su mi dvaput dovodili liječnika, ipak sam bio toliko svjestan i razborit da to ne potpišem.

Ispitivala su me dva agenta KOS-a od kojih je jedan bio Mustafa Čandić, kasnije glavni svjedok protiv Miloševića u Haagu koji se pohvalio kako je ispitivao i Kikaša i tako smo došli do njega i njegove izjave u filmu. Ispitivali su me i, naravno, snimali ispitivanje. Onda su me odveli kod viših oficira KOS-a koji su sastavili zapisnik i tražili da ga potpišem s te dvije optužbe. Odbio sam. Još na ispitivanju sam im rekao: Ja to priznati neću, jer to nije istina, a vi me možete ubiti ili objesiti. Volio bih imati tu audiosnimku”, istaknuo je Anton Kikaš u velikom i vrlo zanimljivom intervjuu za Slobodnu Dalmaciju.

Cijeli intervju možete pročitati OVDJE.

Komentari