”U hostelu nam je stoput bolje nego u Cvjetnom; svi su ovdje ljubazni, a LJUDSKOST nam najviše i treba”

”Tamo smo nosili pinklece u sobe, a ovdje u restoranu dobijemo vruću juhu, ukusne cušpajze, meso, kolače… Kuhari nas pitaju: Je li sve u redu, trebamo li još nešto? Za sve njih imam samo riječi hvale. Dočekali su nas iskreno toplo i srdačno, a to nam je najviše trebalo. I voditelj hostela, gospodin Pušić, vrlo je ljubazan. Takva susretljivost puno nam znači. Odmah i tijesna soba postaje prostranija, ugođaj vedriji, a mi radosniji”, ispričala nam je Ljudmila Iveković (78),  razgovorljiva gospođa koju smo susreli na izlazu iz restorana hostela Arena, a koja je pošla u svoj – do jučer – posve razrušeni stan u Gajevoj ulici…

I preostali privremeni stanari studentskog doma Cvjetno naselje, čiji su stanovi stradali u razornom potresu 22. ožujka ove godine, preselili su danas (ponedjeljak 14. rujna) iz studentskog doma u hostel Arena Zagreb – u Remetincu.

Opet privremeno. No, drugog izbora tih 124-vero ljudi nisu imali. Njihovi stanovi i dalje su neuseljivi, a zamjenske stanove u najam – od grada ili države – nisu dobili. I premda ti ljudi nisu sretni što će njihovi životi, zbog sporosti obnove, i dalje biti na čekanju (opet ne znaju do kada će ostati…) osmjehe na lice danas su im izmamili susretljivi djelatnici hostela – koji će im sljedećih mjeseci biti domaćini u njihovom novom privremenom domu.

Topli obrok i srdačno osoblje učinili razliku

”Ovdje nam je stoput bolje nego na Cvjetnom. Tamo smo nosili pinklece u sobe, a ovdje u restoranu dobijemo vruću juhu, ukusne cušpajze, meso, kolače… Kuhari i osoblje stalno nas pitaju je li sve u redu, trebamo li još nešto. Za sve njih imam samo riječi hvale. Dočekali su nas uz ljudski pristup, a to nam je najviše trebalo. I voditelj hostela, gospodin Pušić, vrlo je ljubazan, kuhari, recepcionari također. Takva srdačnost i susretljivost puno nam znače. Odmah i tijesna soba postaje prostranija, ugođaj je vedriji, a mi radosniji”, ispričala nam je Ljudmila Iveković (78), vedra i razgovoljiva gospođa s velikim šeširom na glavi, koju smo susreli na izlazu iz restorana hostela Arena.

Stan gospođe Iveković, u Gajevoj 28, teško je stradao u razornom potresu 22. ožujka te je ona još isti dan, na nagovor statičara koji joj nisu dozvolili da ostane u opasno ruševnom zdanju, preselila u studentski dom Cvjetno.

”Na prvi pogled, zgrada nije izgledala teško uzdrmana. Statičari nisu ni namjeravali ući u moj stan. Bili su u žurbi, a mislili su da stanovi nisu urušeni. Zamolila sam ih da dođu pogledati. Bila sam uplakana i u šoku, pa su se smilovali.

Ostanak u stanu bio bi opasan

”A joj!”, rekli su čim su ušli. Kazali su: ‘Gospođo, vi odmah morate van’. Vidjeli su srušene zidove, cigle razasute na sve strane. Zid je visio iznad mene, noge su mi bile prikliještene. Ipak, nisam htjela otići. Danas mi je krivo što sam im toliko otežavala. Na kraju su me uvjerili da bi ostanak bio opasan pa sam se taksijem istu večer odvezla u dom na Cvjetno. Evo, sada sam ovdje. Smjestili su me u dvokrevetnu sobu. Imam cimericu i odmah smo se skompale. Upravo sam krenula u svoj stan u Gajevu, gdje svakodnevno odlazim i pomalo nosim stvari. Moj dobri nećak sve je popravio. Osim dimnjaka. Zato i mogu otići svaki dan tamo, odmoriti nekoliko sati pa se uvečer vratim ovdje. Nadam se da ću se do zime trajno vratiti. Čim dobijemo dimnjak, preselit ću. Jedva čekam, jer doma je ipak doma”, ispričala nam je Ljudmila Iveković.

Objasnila je potom da bez dimnjaka nema tople vode, ne može ni kuhati, a nema ni grijanja.

”Da mi nije nećaka, ne bih još mogla u stan. On je doveo prijatelje i nanovo su zazidali zidove, sve uredili. Muž mi je umro, a djece nismo imali, no taj moj nećak, Nenad Trohar, jako je dobar. I inače mi puno pomaže, iako ima troje djece o kojima sam brine. Sama, od svoje mirovine, ne bih mogla platiti obnovu. A znate koliko mi znači što mogu, bar na nekoliko sati, doći doma? Uzbuđena sam i sada, jer sam pošla u centar, prema Gajevoj. Kada otvorim vrata i udahnem miris doma, uvijek malo legnem i zaspem po vuru, vuru i pol, a sve od sreće i zadovoljstva te mira koji me ispune”, ispričala nam je gospođa Iveković, prije nego je pošla na autobus za centar grada, kako bi i to popodne provela u svojih 43 kvadrata.

Njena je zgrada, kazala je, stara čak 170 godina. Prije nekoliko godina je obnovljena te i danas izvana izgleda vrlo lijepo. No, iznutra je urušena, kao i većina starih kuća u Donjem gradu.

Poznati susjedi gradili u potkrovlju – gdje nisu smjeli

”Gradili su stanove u potkrovlju, iako u tako staroj zgradi to nisu smjeli učiniti. Podovi su drveni i tavan nije bio predviđen za građenje. No, gospodin Sapunar i gospođa Šarunić su izgradili stanove i zbog toga je, vjerojatno, kuća toliko i stradala. S druge strane, da nije gospođe Šarunić, zgrada vjerojatno ne bi bila ni obnovljena. Kako god, samo se nadam da će ubrzo popraviti dimnjak pa da se mogu vratiti u svoje”, zaključila je privremena stanarka hostela Arena koju ćete, ako je slučajno sretnete, prepoznati po velikom slamnatom šeširu na glavi, srdačnom osmjehu te prijateljskom pogledu.

U nekoliko sati provedenih u Remetinečkom Gaju i potpisnik ovih redaka se uvjerio da je osoblje hostela Arena, koji djeluje u sklopu Zagrebačkog holdinga, vrlo prijateljski raspoloženo te da hoće pomoći. Stanarima, ali i novinarima.

Voditelj Pušić: Hostel je mobiliziran

”Hostel je sada mobiliziran, što znači da nije više za iznajmljivanje. Stradalnici potresa smješteni su u jednokrevetne, dvokrevetne i trokrevetne sobe. Sobe imaju tuš i WC, a sada i hladnjake. Ljudi ne kuhaju u sobama, već se hrane u restoranu gdje su im osigurani doručak, ručak i večera. Kaži da su zadovoljni uvjetima koje su ovdje zatekli. U to se možete i sami uvjeriti”, rekao nam je Anđelko Pušić, voditelj hostela Arena.

Gospodin Pušić uveo nas je u hostel, pokazao prostrani restoran te predložio da ispred blagovaonice pričekamo stanare i zamolimo ih za kratki razgovor…

Uz njegovu pomoć, to smo i učinili. I drugi stanari, istaknuli su da su vrlo zadovoljni ljubaznošću osoblja te iznimno ukusnom hranom u restoranu. Kažu da su ih domaćini ugodno iznenadili te dodaju da se zbog toga u hostelu na rubu grada osjećaju puno ugodnije nego u studentskom domu u gradskom središtu, gdje su proveli posljednjih pola godine.

Kazali su da su u brojnim državnim i gradskim institucijama, koje su obilazili zadnjih mjeseci, doživjeli brojne neugodne situacije, susretali osorne i neljubazne djelatnice…, tako da su ih srdačnost i dobrodošlica u hostelu izuzetno ugodno iznenadili.

”To vam je kao da vas, nakon duge studeni, odjednom ogrije sunce”, ukratko su objasnili.

FOTO: Damir Kramarić