U KATOLIČKIM MISIJAMA POTVRĐUJU: Mnogi – koji su doselili u Njemačku – na rubu su gladi, no srame se vratiti U KATOLIČKIM MISIJAMA POTVRĐUJU: Mnogi – koji su doselili u Njemačku – na rubu su gladi, no srame se vratiti
I naši izvori tvrde (slično kao i izvori Večernjeg) da su im pojedini svećenici u Njemačkoj pričali o Hrvatima koji ih dolaze moliti za... U KATOLIČKIM MISIJAMA POTVRĐUJU: Mnogi – koji su doselili u Njemačku – na rubu su gladi, no srame se vratiti

I naši izvori tvrde (slično kao i izvori Večernjeg) da su im pojedini svećenici u Njemačkoj pričali o Hrvatima koji ih dolaze moliti za pomoć, koji od njih traže da im pronađu posao, ili jeftiniji stan…, koji su u Njemačkoj nesretni jer žive nerijetko u sobama s krevetima na kat, s više ‘cimera’, kojima se dani svode na rad i spavanje, jer jedino tako mogu preživjeti uz vrlo visoke stanarine

”Sudeći po broju onih koji u posljednja dva-tri mjeseca dolaze u hrvatska diplomatska predstavništva i hrvatske katoličke misije u Njemačkoj tražiti pomoć oko pronalaska posla ili stana, ili pak traže novčanu pomoć za povratak u Hrvatsku jer se nisu najbolje snašli u Njemačkoj, izgleda da je val iseljavanja u Njemačku zaustavljen ili je bitno smanjen u odnosu na prije.

Prošle godine mediji su bili puni pozitivnih priča onih koji su uspjeli u novom životu u Njemačkoj. Tek bi tu i tamo pročitali nešto o onima koji se nisu snašli i koji su bili primorani posuđivati novac za povratak u Hrvatsku ili BiH. Da takvih ni danas nije malo, potvrdit će i u većini konzulata i katoličkih misija u Njemačkoj, koji su uglavnom bili “odredište za pomoć” onima koji se nisu snašli ili su zapali u svojevrsno dužničko ropstvo”, piše Večernji list u broju od srijede 16. siječnja, te tako potvrđuje ono o čemu se u hrvatskim iseljeničkim krugovima u Njemačkoj već neko vrijeme govori, no o čemu hrvatski mediji do sada nisu izvještavali.

”Premda ni u konzulatima ni u katoličkim misijama ne žele iznositi njihove priče ni imena, “od usta do usta” dolaze informacije o prevarenim radnicima i njihovim obiteljima koje, zbog neisplate plaća, žive na rubu siromaštva. Takvi su uglavnom oni koji su stihijski došli u Njemačku jer su odlazak iz Hrvatske shvatili kao “modu”.

Platili najamninu unaprijed pa izgubili posao

U dotad nepoznatu zemlju stigli su kao grlom u jagode. Najprije su pristali raditi prve poslove koji su im bili ponuđeni, potom su unajmili stan čiju su najamninu morali platiti (uglavnom od svoje ušteđevine) tri mjeseca unaprijed. Nakon prve plaće, koja im je isplaćena redovno, uslijedilo je neplaćanje dviju plaća i gašenje tvrtke za koju su radili. Nakon pronalaženja novog posla i ponavljanja sličnog scenarija, našli su se u velikim problemima.

Obijali su tada vrata mnogih institucija, među kojima i ured za Fair Mobilität iz Berlina, koji pomaže ljudima iz zemalja srednje i istočne Europe. Oni su mnoge zbrinuli tako da su im našli novi, siguran posao, no nisu svima pomogli jer mnogi u nevolji ne znaju ni kome se obratiti pa tako najviše “obijaju pragove” naših konzulata i misija

Bez obzira na to što to nekima izgleda nestvarno, u slične probleme zapadali su i oni nepromišljeni koji su, nakon prve tri plaće, svoje platne liste odnijeli prodavaču automobila i kupili skuplji auto ili druge skupocjene stvari za osobne potrebe (telefoni, laptopi…). Takvi se i danas muče i jedva spajaju kraj s krajem.

U većini slučajeva oni koji nisu uspjeli u Njemačkoj to neće priznati. Zbog osjećaja srama ne vraćaju se u domovinu misleći da će isplivati iz problema i onda se s nešto ušteđevine vratiti doma.

Srame se priznati neuspjeh

U najvećim su problemima oni koji su prodali obiteljske kuće i djedovinu da bi otišli u Njemačku, odakle se sada nemaju kamo vratiti. Po uzoru na Poljsku, Češku i Slovačku, i Hrvatska bi morala što prije osmisliti plan povratka svojih useljenika koji su nedavno ili već prije otišli u Njemačku.

Središnji državni ured za Hrvate izvan Hrvatske ima, doduše, neke programe za privlačenje iseljenika, no oni su koncentrirani na područje Amerike (Sjeverne i Južne) i Australije, gdje se putem programa Croaticum privlači potomke iseljenika da uče hrvatski jezik i zatraže državljanstvo.

U Središnjem uredu potvrđuju da im je poznato da se velik broj ljudi koji su u Njemačkoj upali u nevolje iz kojih se teško izvući obraća hrvatskim katoličkim misijama kao i to da je riječ o skupini koja je Hrvatskoj itekako zanimljiva.

Upozoravaju, međutim, da ni imena ni broj tih ljudi nemaju, a bez toga im se država teško može obratiti ili osmisliti neke konkretne programe koji bi im pomogli.

A tim ljudima, koji se mahom srame priznati neuspjeh i vratiti se u domovinu, itekako bi pomogla kampanja koja bi im pokazala da nisu jedini i da nema smisla da zbog vlastite pogrešne procjene i dalje upropaštavaju sebe.

– Vjerojatno među njima ima i onih koji se nadaju da je sadašnja situacija privremena, ali i maksimalno tvrdoglavih kojima ni pod koju cijenu ne pada na pamet priznati neuspjeh, no sigurno ima i onih koji realno sagledavaju situaciju, a njima bi bilo lakše da im se kaže da nisu sami, da na žalost ima još onih koji su donijeli krive odluke i da to nije smak svijeta – kaže psihologinja Mirjana Nazor‘, čija izjava je prenesena u tekstu Stipe Puđe i Ive Boban Valečić, tekstu koji je izazvao velik interes te brojne komentare čitatelja Večernjeg lista.

Po osmorica ponekad spavaju u jednoj sobi

Valja napomenuti da je slične informacije, o mnogim iseljenicima iz Hrvatske koji muku muče u Njemačkoj, dobio i portal Promise.hr od osoba koje su često u kontaktu s hrvatskim svećenicima iz hrvatskih katoličkih misija u Njemačkoj.

I naši izvori tvrde da su im pojedini hrvatski svećenici pričali o mnogim Hrvatima koji koji ih dolaze moliti za pomoć, koji od njih traže da im pronađu posao, ili jeftiniji stan…, kojima u Njemačkoj nije dobro jer žive, nerijetko, u sobama s krevetima na kat, s više ‘cimera’, jer jedino tako mogu sa skromnim primanjima preživjeti u zemlji u kojoj su stanarine vrlo skupe.

Nisu rijetki ni oni, prenosi jedno od iskustava naš izvor, koji teško susprežu plač kada govore o svojim iskustvima u Njemačkoj, koji su iznimno nesretni zbog načina života u kojem se sve svodi na rad i spavanje u sobi s više ljudi. No, mnogi od njih ne žele se vratiti u Hrvatsku, jer ih je sram, jer misle da bi tako priznali da u Njemačkoj nisu uspjeli…

Ne znači to, nipošto, da je svim iseljenicima loše. Naprotiv, mnogo je i onih koji su se uspjeli snaći, koji ne žale što su odselili u Njemačku i koji se ne misle vratiti (što je i potvrdilo istraživanje koje je u Njemačkoj proveo doc. dr. Tado Jurić sa suradnicima, a čiji rezultati su objavljeni u knjizi ‘Iseljavanje Hrvata u Njemačku: Gubimo li Hrvatsku?

No, stvaranje javnog mnijenja prema kojem iz Hrvatske treba što prije i bez puno razmišljanja iseliti, dovelo je i do mnogih pogrešnih, nedovoljno promišljenih i nepripremljenih odluka o iseljavanju.
A posljedice takvih pogrešaka nerijetko su dosta traumatične.

 

Komentari