U Vukovaru s časnim braniteljem, pravoslavcem, koji se odriče Pupovčevog etno biznisa U Vukovaru s časnim braniteljem, pravoslavcem, koji se odriče Pupovčevog etno biznisa
Brišem suzu hineći da me svrbi oko pa krišom gledam oko sebe i vidim da nas je priličan broj sa „svrbećim očima“… Bogu fala... U Vukovaru s časnim braniteljem, pravoslavcem, koji se odriče Pupovčevog etno biznisa

Brišem suzu hineći da me svrbi oko pa krišom gledam oko sebe i vidim da nas je priličan broj sa „svrbećim očima“… Bogu fala i tom malenom divu Leopoldu. Okupilo nas je ono što je utkano u hrvatsko nacionalno biće, a što su lijepo izrekli hrvatski političari koji su također životima branili Lijepu našu, govoreći o „vjeri u Boga i hrvatskoj slozi“. O ovim današnjim političarima neću reći ništa, da ne remetim taj predivan osjećaj zajedništva i tihoga ponosa, piše Mislav Benčević

mislav benčevićU prošlu sam nedjelju bio u Vukovaru! Kad god dođem u taj grad svih gradova, osjećam se kao roditelj koji uđe noću u dječju sobu provjeriti je li sve u redu pa, ne paleći svjetlo, tiho proviri i jednako tako obzirno zatvori vrata i zahvali Bogu što je sve u najboljem redu.

To, kakvo je stanje u gradu heroju neću potezati, i zbog mačke i zbog njena repa, ali da, u  tom našem Alamu žive heroji koji su u ratu pokazali pravo lice, smogli su snage, vratili se u svoj nepokoreni grad i sad, u miru, nastavljaju rasti nebu pod oblake. Jedan od heroja obrane Vukovara, kojeg sam susreo, je častan čovjek, pravoslavac, hrvatski domoljub koji je proživio i preživio i koncentracijske srbijanske logore, nakon što je zajedno sa suborcima stotinjak dana odolijevao onima koji su napadali, razarali, rušili i palili, Predrag Mišić Peđa počastio me svojim društvom, a ja njega tek – kavom.

Peđa je, osim svega po čemu ga svi smatramo herojem, kod mene izazvao poseban respekt stoga što je svoja herojska djela nastavio i u miru. On se, naime, javno distancirao od Pupovčeva „core businessa“ – Peđa misli da je nužnost i najnormalnija stvar da čitavo hrvatsko pučanstvo dijeli sudbinu naroda čiji je sastavni dio i koji je sav jednako ugrožen, ali samo i isključivo radom, a zapravo neradom svih dosadašnjih hrvatskih političara budući da ovaj, od dragoga Boga darovan komadić zemlje i nešto više mora, nisu uspjeli oploditi na dobro svih nas, već samo za svoje osobne pohlepne „veličine“. O svemu navedenom razgovarao je Peđa i s našom predsjednicom, a na razgovor poziva i sve hrvatske domoljube, ne želeći nikakav tzv. „srpsko-ugroženi status“ koji pothranjuje etnobiznismen  i njegovi satirični pobočnici koji nisu gadljivi na hrvatske kune! Peđa, kapa do poda, a srce mi tuče baš kao zlatan sat, napisa dobri blagi Tadija!

U četvrtak sam, baš na dan kad je iz Padove pristiglo neraspadnuto tijelo našega drugog hrvatskog sveca, malena čovjeka, diva duhom i vjerom, sv. Leopolda Bogdana Mandića, na poziv prijatelja-branitelja, onih koje uvijek stavljam „na čelo braniteljske populacije“, radi se naravno o vukovarskim preživjelim herojima, konkretno, dvojice Damira – Markuša Kutine i Plavšića, bio u sesvetskom učilištu i nazočio uprizorenju prve braniteljske – domoljubne glazbeno-scenske predstave – Bitka za Vukovar – Kako smo branili grad i Hrvatsku?, koju su režirali i u čijoj izvedbi sudjeluju upravo hrvatski branitelji. Predstava je dosad izvedena u 50-ak gradova, izazvala je veliku pozornost i oduševljenje publike svih dobnih uzrasta u Domovini i iseljeništvu. Šapnut ću vam jer je sramota, rekli bi neki, ovo reći na glas – plakao sam, plakao i plakao – ne onako jecajući i naričući, već onako muški – suze su mi tekle u tišini, suze radosnice, a prepuna dvorana i ja, naravno, pjevala je, pljeskala, skandirala i osjećao sam se kao da sam ušetao u kakav Vremeplov koji me vratio u Dane ponosa i slave… Zahvaljujem Damirima, svim vrijednim braniteljima koji i u miru pokazuju što smo i od čega mi Hrvati satkani i odgovaram onima kojima to ne razumiju i, vjerujem, nikad to im neće ni biti jasno, zašto sam ponosan što sam Hrvat – sve po ključu onog sjajnog bećarca – svoje volim, tuđe poštivam! Da, bio je s nama, u prvom redu i u svom tom veselju i ovacijama dočekan ministar, dr. Zlatko Hasanbegović! Skidam kapu, ministre! A srce tuče, sve brže, rastući sve više…

Da ove, opisane, suze radosnice ne bi bile jedine ovih dana, vraćam se već spomenutom našem malešnom divu, sv. Leopoldu! Naime, ponovno je, Bogu hvala, na barem nekoliko dana naš hrvatski narod bio jedinstven, a dugo već neviđenu gužvu na zagrebačkim ulicama nije prouzročila neka svjetska zvijezda, političar ili sportaš – ne, ne – okupilo nas je ono što je, po meni, utkano u hrvatsko nacionalno biće, a što su tako onomad lijepo izrekli hrvatski političari koji su također životima branili Lijepu našu, govoreći o „vjeri u Boga i hrvatskoj slozi“. O ovim današnjim političarima neću reći ništa, da ne remetim taj predivan osjećaj zajedništva i tihoga ponosa koji u konačnici poluči ono što sam već pokušao opisati kao „muško plakanje“, ako to uopće postoji, a ako ne, eto da i ja u životu štogod patentiram! Dakle – petak, crkva sv. Leopolda Bogdana Mandića u zagrebačkoj Dubravi, sv. misa u 9 sati, predslavi je pomoćni biskup zagrebački Mijo Gorski, u koncelebraciji 20-tak svećenika, tisuće ljudi, što u crkvi, dvorištu i posvud uokolo u čitavom kvartu, zagrebačkoj Gornjoj Dubravi – osjećam se kao da sam u Međugorju, Mariji Bistrici, Lourdesu, Fatimi… pjeva se, moli i u zraku se osjeti moć zajedništva, ponos čistoće brojnih nakana i moć brojnih srdaca koja u istom ritmu tuku, a meni suze klize niz obraz, nekako više desni, no lijevi. Brišem suzu hineći da me svrbi oko pa krišom gledam oko sebe i vidim da nas je priličan broj sa „svrbećim očima“… Bogu fala i tom malenom divu Leopoldu – da, baš, srce mi je veliko k`o slon, a sad već prijeti iskočiti mi iz grudi, baš kao kakav zlatan sat… Ah, taj Tadija, i on nas itekako ujedinjuje!


Svi stavovi objavljeni u kolumnama autora različitih svjetonazora, koje objavljujemo od 1. siječnja 2016. godine, nisu nužno i stavovi portala Promise.hr.

Komentari