Upoznajte Tomicu, BESKUĆNIKA kojemu možemo POZAVIDJETI NA BOGATSTVU

‘Nemojmo željeti biti bolji od drugih već se trudimo danas biti bolji nego što smo bili jučer’, poručuje dojučerašnji beskućnik Tomica, koji je u životu naučio cijeniti sve što ima. A to malo što ima, vrijedi neizmjerno puno. Samo on zna koliko se namučio da do toga dođe

”Sve u životu vrijedi upravo onoliko koliko si se namučio da do toga dođeš”, stoji, između ostaloga, na Facebook stranici Uličnih svjetiljki, prvog hrvatskog časopisa za beskućnike i druge siromašne i obespravljene osobe.

Dovoljno da vas privuku u svoj svijet.

Kad tamo, veliko čudo: i časopis i ljudi koji ga prodaju na ulici, a na koje ste sigurno naišli ako niste jedan od onih koji uvijek gleda samo svoja posla, prepuni su radosnih priča na tužne teme, obdareni srećom pokraj loših sudbina, blagoslovljeni nesebičnošću u sebičnom svijetu, bogati duhom uz neopisivu neimaštinu!

Časopis koji piše o beskućnicima, o odbačenima, o ljudima bez doma, našim susjedima bez posla i obitelji, onima koji su socijalno isključeni, pršti, naime, optimizmom, životnošću i ljubavlju, pa mu sve druge – puno bogatije i blještavije novine i časopisi – na tome mogu itekako pozavidjeti.

Ulične svjetiljke nedavno su predstavile Tomicu Novaka, zagrebačkog prodavača, koji je mjesecima živio na ulici i kojemu je projekt Uličnih svjetiljki pomogao da preživi.

Tomica je, kaže, 2011. godine upao u najveću životnu krizu i završio na zagrebačkim ulicama. O razlozima nije htio puno govoriti. A kada je ostao bez doma, skupljao je boce, lutao gradom, noću se vozio tramvajima i gradskim autobusima. Prijatelji se, kaže, nisu pretjerano trgali da mu pomognu, no on od njih nije nikada ništa ni tražio.

”Mogu zahvaliti Bogu što je taj period iza mene. Prebrodio sam to i nadam se da se nikad neće ponoviti. Nije bilo lako izdržati – rekao je.

Poslušao je savjet poznanika i otišao u Jukićevu kod sestara Majke Tereze. Ondje su ga primili, dali mu krov nad glavom. Tada mu je jedan dobri čovjek predložio da prodaje ‘Ulične svjetiljke’.

Dodaje da je nakon Jukićeve išao na socijalnu skrb te je imao prenoćište u Prihvatilištu za beskućnike. Ondje je bio oko šest mjeseci.

”Polako sam se stabilizirao, te sam 2012. iznajmio sobicu”, kaže Tomica koji je završio srednju kemijsko prehrambenu školu i ima 20 godina radnog staža. Obitelji nema.

– Roditelji su davno umrli, a nemam suprugu ni djecu. Sam sam – govori. Časopis prodaje u Jurišićevoj i ima samo lijepa iskustva. Mnogi ga već poznaju, pa zastanu, popričaju s njim.

– U početku mi je bilo čudno. Ljudi prolaze, ja držim časopis, nitko ne ‘trza’. Treba vremena i strpljena. Znaju proći sati, a da te nitko ni ne pogleda. No, ima i gorih stvari u životu. Mene je časopis maknuo s ulice i zbog njega se osjećam korisnim – skromno govori.

Žalosti ga, dodaje, kad vidi koliko mladih beskućnika danas ima.

– Kao da je stigla neka pošast. Moj savjet mladima je da slušaju roditelje i probaju živjeti što normalnijim životom. I da se maknu od droge i alkohola. Za sebe kaže da je sretan čovjek kad se probudi ujutro živ i koliko-toliko zdrav. Ne treba mu, kaže, puno. A da nije bilo dobrih ljudi i projekta Uličnih svjetiljki, tko zna bi li danas bio živ, priznaje sjetno.

– Danas imam smještaj, ručam u pučkoj kuhinji, a zaradim si za večeru – kaže Tomica koji je u studenome bio u Rimu.

Papa Franjo pozvao je 6000 beskućnika i siromašnih da sudjeluju na Festivalu radosti i milosrđa. Zahvaljujući donacijama, Tomica i brojni drugi hrvatski beskućnici su uspjeli vidjeti i Rim i Papu.

– To hodočašće ću pamtiti cijeloga života. Koliko ljubavi na jednom mjestu – govori s osmijehom. Tomica je protekle blagdane proveo skromno, i to mu je, kaže, bilo dovoljno.

– Svake godine idem na polnoćku u katedralu i ondje vidim sretna lica ostalih ljudi. Osjetim Božji blagoslov koji se širi svuda oko nas. I to mi je dovoljno – kaže skromni prodavač.

– Želim svojim kupcima i svima koji me poznaju sretne blagdane. Želim da svi budemo sretni, zadovoljni i veseli. I ne samo za uoči Božića, nego cijele godine. I da se svi više cijenimo i pružamo jedni drugim što više osmijeha i toplih riječi. Nemojmo željeti biti bolji od drugih već se trudimo danas biti bolji nego što smo bili jučer – poručio je Tomica.

Naučio je, kaže, cijeniti sve što ima.

A to malo što ima, vrijedi neizmjernu puno.

Jer, samo on zna koliko se namučio da do toga dođe.