USTAŠE su bili malobrojna, DOMOBRANI masovna iseljenička organizacija, cilj im je bio uspostava hrvatske države

Povjesničar Vladimir Šumanović kazao je kako je hrvatska emigracija uspjela u razdoblju socijalističke Jugoslavije ponuditi hrvatskoj domaćoj i emigrantskoj javnosti djelotvoran odgovor na sustavnu propagandu komunističkih vlasti o važnim događajima iz Drugoga svjetskog rata

U Hrvatskoj matici iseljenika danas (u četvrtak 21. veljače) je započela dvodnevna međunarodna konferencija “Povijest hrvatske političke emigracije u 20. stoljeću”, u organizaciji Centra za istraživanje hrvatskoga iseljeništva i Matice iseljenika, na kojoj stručnjaci razmatraju burnu, nerijetko i tragičnu povijest hrvatskog iseljeništva.

Predsjednik Centra za istraživanje hrvatskog iseljeništva Marin Sopta istaknuo je kako se još uvijek malo zna o  povijesti hrvatskog iseljeništva u paralelnoj borbi za opstanak.

S jedne strane bila je to, naglasio je, borba za fizički opstanak doseljenika jer su nepoznavanje jezika i kulturološki šok otežavali proces asimilacije i integracije u novim sredinama, a s druge se strane čvrsto njegovala borba za očuvanje hrvatskog nacionalnog, vjerskog i kulturnog identiteta.

Ocijenio je kako hrvatska politička emigracija u domovini često ima negativan imidž iako je kroz političke stranke, pokrete i istaknute pojedince u iseljeništvu imala važnu ulogu u društveno – političkim događajima koji su se odigrali u Hrvatskoj u dvadesetom stoljeću.

Podsjetio je na Jugoslavensko narodno vijeće, u kojem su Hrvati imali jednu od glavnih uloga, koje je dalo veliki doprinos 1918. u stvaranju Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca.

Vrijeme djelovanja Hrvatske seljačke stranke (HSS) u Europi i proglašenje Nezavisne Države Hrvatske (NDH) 1941. bio je drugi važan period u djelovanju političke emigracije, rekao je Sopta.

Povjesničar Jure Krišto je, govoreći o emigrantskoj Hrvatskoj reviji, istaknuo je važnost njezina djelovanja u emigraciji, od kada su joj Vinko Nikolić i Antun Bonifačić udahnuli novi život 1951. u Buenos Airesu.

Hrvatska revija ostala je u emigraciji dok su na vlasti bili komunisti koji su njezine suradnike, a osobito Nikolića, smatrali neprijateljima i zločincima, no od 1991. ponovno izlazi u Zagrebu u suverenoj hrvatskoj državi.

“Živeći izvan dosega dirigirane povijesti komunističkoga režima u domovini, brojni hrvatski intelektualci u emigraciji jedva su dočekali trenutak kako bi mogli ponuditi svoja neposredna iskustva i stručna znanja u historiografiji i srodnim disciplinama”, rekao je Krišto.

Povjesničar Vladimir Šumanović kazao je kako je hrvatska emigracija uspjela je u razdoblju socijalističke Jugoslavije ponuditi hrvatskoj domaćoj i emigrantskoj javnosti djelotvoran odgovor na sustavnu propagandu komunističkih vlasti o važnim događajima iz Drugoga svjetskog rata.

Kao ogledne primjere najvažnijih radova hrvatske emigracije naveo je brošuru Ive Korskog o Titu, raspravu Marka Sinovčića “NDH u svjetlu dokumenata” i memoarsko djelo Vjekoslava Vrančića “Branili smo državu”.

Ova su djela, podsjetio je, pobudila velik interes hrvatske emigrantske javnosti, a brošura “Tito” je zbog prijevoda na engleski pobudila interes i šire međunarodne javnosti.

Povjesničar Danijel Jurković naglasio je da je hrvatska politička emigracija bila je podijeljena na haesesovsku, odnosno Mačekovu, i ustašku, odnosno Pavelićevu.

Obje skupine, unatoč razlikama na ideološkoj, identitetskoj i političkoj razini, imale neprijateljski odnos prema prosovjetskom državnom uređenju, svaka je na svoj način doživljavala SSSR kao glavnog političkog protivnika.

Zbog toga su se obje skupine mogle osloniti samo na tada jedinu državu koja je svojim kapacitetima mogla parirati Sovjetskom Savezu – SAD-u.

Jurković kaže da su i Maček i Pavelić neposredno nakon završetka Drugoga svjetskoga rata stupili u kontakt s američkim vojnim postrojbama na teritoriju Austrije.

“Maček je vezu s američkim snagama održavao javno”, rekao je dodavši kako se Pavelić zbog svog položaja saveznika koalicije koja je izgubila rat, skrivao gotovo tri godine na teritoriju Austrije i Italije.

Po riječima povjesničara Marija Jareba, djelovanje ustaško-domobranskog pokreta od početka tridesetih godina 20. stoljeća do Drugoga svjetskog rata se u historiografiji i publicistici često svodi na razmatranje djelovanja njegove ustaške komponente.

No, organizacija Ustaša: Hrvatska revolucionarna organizacija (UHRO) je prvenstveno djelovala kao malobrojna politička emigrantska i poluvojna organizacija, naglasio je Jareb, povjesničar specijaliziran upravo za to područje.

Zbog niza akcija koje je poduzimala u prvoj polovici tridesetih godina stvarno je bila poznatija u hrvatskoj i međunarodnoj javnosti, no unatoč tomu ona nije bila zamisliva bez postojanja i djelovanja domobranske komponente – organizacija Hrvatskog domobrana u Južnoj i Sjevernoj Americi i Europi.

Jareb je naglasio da su domobranske organizacije, čije je ustrojavanje počelo 1931. godine u Južnoj Americi, djelovale kao masovne iseljeničke organizacije, čiji je prvenstveni cilj bio političko djelovanje u svrhu borbe za uspostavu neovisne hrvatske države.

Domobranske su organizacije okupljale tisuće članova i brojne pristaše, pa je već i zbog te činjenice njihovo djelovanje među hrvatskim iseljeništvom ostavilo značajnog traga, zaključio je Jareb.

Konferencija se nastavlja u petak 22. veljače.