Vjernici ne smiju šutjeti, trebaju VIKATI, zagorčati život korumpiranim političarima

Koliko se samo politička elita cinično i neodgovorno poigrava s državom i sa sudbinom ljudi, a glasači su ponovno pali na ‘mesijanska’ obećanja kako će s novim izborom sve biti bolje i idealno. Uskrs obećava ‘bolji Svijet’ na kraju krajeva; međutim, za bolji svijet ovdje moramo se pobrinuti mi sami. Jer, ako pametni i pošteni šute, ustuknu pred pokvarenjacima, korupcionašima i pred nesposobnjakovićima…

U danima u kojima je odgovor na pitanje ‘što je nama Uskrs’ ponudilo mnoštvo crkvenih službenika, posebno je zanimljivo čuti mišljenje osobe poput Anne Marie Gruenfelder. Ta Austrijanka, povjesničarka i teologinja koja u hrvatskoj sredini djeluje četrdeset godina, vjernica je s osobito snažnim izazovom kritičkog promišljanja ne samo pitanja vjere, nego i djelovanja Crkve

Zbog tog svog stava gospođa Gruenfelder bila je svojedobno – zbog pritisaka iz vrha Katoličke crkve – primorana na petogodišnji prestanak javnog djelovanja. Tvrdilo se da se kao austrijska državljanka i djelatnica u austrijskom veleposlanstvu miješa u unutrašnje stvari Hrvatske, što je u najmanju ruku u prijeporu s deklariranom univerzalnošću katolicizma.

Pritom, gospođa Gruenfelder nije nikakav fanatični kritičar Crkve, naprotiv, riječ je prije svega o vjernici koja dosljedno brani pravo osobne odgovornosti pred Bogom i ljudima. Čini to dosljedno i inspirativno, čak i onda kad se ne slažete s njenim viđenjem”, piše Joško Antić u uvodu intervjua s austrijskom teologinjom na Tportalu.

Koliko se te poruke Uskrsa mogu čuti u društvu konzumerizma i loše politike? 

Kako nas Dnevnik (bilo koje TV-postaje) podučava, Uskrs se sastoji u obiteljskom ručku i hektičnoj nabavi svih potrebnih namirnica, bojenju jaja i izradi pisanica. Tradicije su svakako vrijedne da se štuju i njeguju, one govore o vjeri predaka i njihovim nadama, pa se mi današnji osjećamo uklopljeni u vjeru cijelog lanca predaka, koji su iz nje crpili životnu snagu.

No tradicije su ambivalentne – one uljepšavaju turobnu stvarnost i na neki način pomažu pobjeći iz stvarnosti. Povući se u krug obitelji tek uvjetno pomaže izaći na kraj s poteškoćama koje imamo zahvaliti lošoj politici. Koliko se samo politička elita cinično i neodgovorno poigrava s državom i sa sudbinom ljudi – a glasači su ponovno pali na ‘mesijanska’ obećanja kako će s novim izborom sve biti bolje i idealno. Uskrs obećava ‘bolji Svijet’ u eshatonu (na kraju krajeva); međutim, za bolji svijet ovdje moramo se pobrinuti mi sami, i za to bi trebalo više pameti na izborima, više hrabrosti naspram politici. Vjernici baš ne prednjače u protestima; ‘kritična masa’ su ‘alternativci’, a s njima dobri katolici ne žele imati veze. Osim toga se vjernici rado vade na Isusovu riječ ‘Caru carevo, a Bogu Božje’. Mt 22,15-21. Vjeruju da Caru duguju posluh, ma kakav bio.

Iscrpljuje li se Uskrs samo u iskazivanju nade u nadilaženju smrti ili bi u njegovom obilježivanju trebala biti i snažna etička poruka za suživot u sadašnjosti. Ako je ovo drugo, bojim se da ta poruka ne preživi niti Uskrsnu nedjelju. Vjernika navodno nikad više, a društveni odnosi nikad gori. 

Naivni propovjednici na nedjeljnim misama poručuju da svoju vjeru najbolje ispovijedamo time da ‘budemo dobri kršćani u obitelji, na radnom mjestu itd.’ Vjerujem da u obiteljima i na radnim mjestima ima mnogo ‘dobrih kršćana’, koji šutke rade i trpe. Budući da je svejedno radni, društveni, politički svijet onakav, kakav jest, taj recept očito nije djelotvoran. Evanđelje na Cvjetnu nedjelju: ‘Ako oni ušute, kamen će progovoriti!’, glasan je povik protesta, mislim da u najmanju ruku treba vikati. Književnica Marie von Ebner Eschenbach podsjetila je na neprimjerenost šutnje: ‘Ako pametniji uvijek popuštaju, prepuste vlast glupima’. Parafrazirajmo tu poslovicu: ‘Ako pametni i pošteni šute, ustuknu pred pokvarenjacima, korupcionašima i pred nesposobnjakovićima.’

Uskrs je krucijalni blagdan kršćanstva. ‘Ako pak Krist nije uskrsnuo, uzalud je doista propovijedanje naše, uzalud i vjera vaša’, piše sveti Pavao Korinćanima. Kako vi osobno doživljavate taj blagdan i njegov poruke?

Svjesna sam da našim čulima i intelektom ne možemo dokučiti ni našu čulnu stvarnost do kraja, čak nemamo pojma što to znači ‘do kraja’, jer nemamo kriterij kad je kraj doista kraj. Uskrsnuće je protivno svakom iskustvu – no to ne može značiti da uskrsnuća u biti nema. Nije povijesna činjenica. Odluka vjerovati u istinitost uskršnjeg događaja proizlazi iz povjerenja što ga je Isus stekao među svojim učenicima zbog njegove poruke, njegova života i zbog toga što je za svoju poruku bio spreman i živjeti i umrijeti.

Veliki tjedan doživljavam kao metaforu za ljudski život: Pavlovo uvjerenje da mi koji umiremo u Kristu, s Kristom ćemo biti uskrsnuti, čas mi je izvjesnost, čas čvrsta nada. Neka to dočarava slika mosta koji vodi do pučine mora. Sad sam sigurna da ću lako prijeći mostom do pučine i zatim se naći u Božjem zagrljaju. Dok prelazim most, suočavam se sa svojim životom, pa mi teško padaju svi propusti i svaki grijeh, svaka nepromišljena riječ, ali i svako neučinjeno dobro djelo. To mora biti Čistilište, koje si zamišljamo kao oganj koji peče i boli. Ujedno osjećam da unatoč svojim manama i nesavršenstvu ne mogu dublje pasti nego u Božje ruke. Jedino se bojim da će ta nova stvarnost biti toliko nadmoćna da ‘poklopi’ naš identitet. Nadam se, a da nisam sigurna, da se nakon smrti ne stopim u Nirvani, u kojoj nema osobnog identiteta nego samo sveobuhvatno ništavilo. Pokušavam vjerovati da je Isusovo Uskrsnuće upravo iskorak u usavršen i upotpunjen osobni identitet i da će se moja osobna povijest usavršiti, i u novim odnosima sa svime koji su umrli prije mene.
Cijeli intervju možete pročitati OVDJE.