Vlada i svi tajkuni odbili dati kunu za knjigu o Vukovaru, a bogato platili OTKUP ‘GAY KNJIGE’! Vlada i svi tajkuni odbili dati kunu za knjigu o Vukovaru, a bogato platili OTKUP ‘GAY KNJIGE’!
TweetEmailPrint Ne podržavam odluke članova“Kulturnog vijeća“. S obzirom da su im vrjednije knjige koje opisuju homoseksualnost i feminizam od autentičnog opisa bitke za Vukovar... Vlada i svi tajkuni odbili dati kunu za knjigu o Vukovaru, a bogato platili OTKUP ‘GAY KNJIGE’!


Ne podržavam odluke članova“Kulturnog vijeća“. S obzirom da su im vrjednije knjige koje opisuju homoseksualnost i feminizam od autentičnog opisa bitke za Vukovar u vrlo vrijednoj dokumentarističkoj formi, mogu zaključiti da oni ne rade za interese hrvatske kulture i da su na ta mjesta postavljeni samo da provode antihrvatsku politiku SDP-a

damir za goreDamir Plavšić rođeni je Vukovarac koji se kao mladić, tada zagrebački student, u ljeto 1991. godine vratio braniti svoj grad. Preživio je pakao Vukovara i srpskih koncentracijskih logora, te zapisao svoja svjedočanstva u knjizi: „Zapisi iz srpskih logora“, prema kojoj je 1995. godine snimljen i dokumentarno-igrani film

Nova Plavšićeve knjiga “Ne plači, moj dobri anđele” također je zavrijedila odlične kritike, no Ministarstvo kulture odbilo je otkupiti za javne knjižnice tu knjigu, što su kritičari proglasili pravim kulturocidom te velikim skandalom. Zanimljivo je da je Ministarstvo kulture odbilo otkupiti i drugu – sudeći po vrlo pozitivnim kritikama – odličnu knjigu antiratne tematika, onu Damira Markuša Kutine, Plavšićevog suborca iz Vukovara. Kada se tome pridoda činjenica da je Ministarstvo za javne biblioteke otkupilo velik broj knjiga o muškoj i ženskoj homoseksualnosti, feminizmu…, tada cijela ova priča doista miriše na veliki skandal. O kulturocidu – o kome malo tko piše i govori te o samom nastajanju knjige, razgovarali smo s autorom antiratne knjige.

Možete nam nešto reći o svom ratnom putu (Vukovar, logori)?

”Rođen sam u Vukovaru 1969. godine, a u gradu sam završio osnovnu i srednju školu te sam nakon odsluženja vojnog roka 1988/89. odselio u Zagreb i započeo studiranje na Veterinarskom fakultetu. Početkom lipnja 1991. godine, u svojoj 21. godini života, položio sam zadnji ispit na drugoj godini Veterinarskog fakulteta te sam odmah krenuo u Vukovar i postao pripadnik zbora narodne garde. Moj je otac kupio kalašnjikov, samokres i dvije kocke dinamita koji nam je služio za pravljenje ručnih eksplozivnih naprava tako da sam bio jedan od rijetkih u vodu koji je imao ovakvo naoružanje. Ostali suborci ili nisu imali naoružanje ili su imali stare malokalibarske i lovačke puške, nismo imali vojničke odore već smo nosili farmerice a na nogama tenisice.

Već početkom kolovoza 1991. godine imali smo prvu ozbiljnu akciju u kojoj smo pokojni Robert Janić i ja uništili prvi neprijateljski tenk u gradu Vukovaru, a drugi u Hrvatskoj (prvi u Hrvatskoj uništen je u okolici grada Iloka). Nastavljam se boriti u svome vodu na našoj liniji (zapadni dio Sajmišta) sve do pada iste. Potom sam raspoređen na liniju Priljevo – između Vukovara i Borova naselja. Ta je linija bila od iznimne važnosti za obranu i grada Vukovara i Borova naselja. No, imam osjećaj da to naši zapovjednici nisu shvaćali ozbiljno. Naime, ta je linija trebala spriječiti presijecanje komunikacije Vukovar – Borovo naselje i stavljanje Vukovara i Borova naselja u potpuno okruženje. Našu liniju je branio samo jedan vod (oko 20-ak branitelja), a napadala ga je oklopno mehanizirana brigada sa desetak i više tenkova, oklopnih transportera i s oko 500 do 700 “Arkanovih tigrova“, “Dobrovoljaca“, pričuvnog i ročnog sastava.

Koliko je vaših suboraca tada stradalo?

”Kada je krenuo opći napad na tu liniju poginula je većina naših suboraca a moj zapovjednik i ja nekoliko smo sati sprječavali prodor kolone tenkova i pješaštva, pružajući otpor iz caffe bara “London“ koji je bio na samom križanju ceste iz pravca naselja Lužac i ceste Vukovar – Borovo naselje. Kada je nakon treće tenkovske granate, ispaljene u taj kafić, isti počeo gorjeti, više nismo mogli ostati i povlačimo se na pričuvnu liniju prema Borovu naselju. Nastavljam se boriti u Borovu naselju do pada naselja (20. Studenoga 1991.) a onda me s ostalim suborcima odvode prvo u logor Stajičevo, koji je bio napuštena štala, zatim nas 22. prosinca, zbog neljudskih uvjeta, prebacuju u najstrašniji logor u Nišu. Konačno nas, krajem siječnja, prebacuju u logor Sremska Mitrovica.c

Kako sam zbog batina ozbiljno obolio, 27. ožujka poslali su me u razmjenu zarobljenika. Razmijenjen sam u Nemetinu kod Osijeka.

Tijekom obrane grada jednom sam ranjen, a danas sam zbog tortura u logorima 60 postotni ratni vojni invalid. Oca su mi ubili na Ovčari samo zato što je bio Hrvat.

Vaša knjiga ‘Zapisi iz logora’ bila je predložak i za dokumentarni film?

Knjiga “Zapisi iz srpskih logora“ izašla je iz tiska početkom 1994. godine, a opisivala je obranu grada Vukovara i zatočeništvo u tri srpska logora: Stajičevu, Nišu i Sremskoj Mitrovici. Knjiga je pisana u književnom stilu poeme, slično kao i “Jama“ Ivana Gorana Kovačića. Na temelju knjige HTV je 1995. godine snimio igrano dokumentarni film “Zapisi iz srpskih logora“.

Napisali ste i novu knjigu ‘Ne plači, moj dobri anđele’. O čemu ona govori?

”Knjiga “Ne plači, moj dobri Anđele“ zapravo je prošireno i dopunjeno izdanje knjige “Zapisi iz srpskih logora“. Naime, ubacio sam opis četiri ratne akcije za koje je znao vrlo mali broj Vukovaraca, to su zapravo opisi obrane zapadnog dijela Sajmišta, uništavanja prvog tenka u gradu Vukovaru, obrane Priljeva i caffe bara “London“ te akcije u Borovu naselju i sam čin predaje Hrvatskih branitelja. Uz navedeno, proširio sam, ali i ublažio opise smrti, ranjavanja i premlaćivanja u srpskim logorima, a zbog toga kako bi knjigu bez trauma mogla čitati i starija djeca. Zzavršavam posljednjom stranicom očevog ratnog dnevnika.

Knjiga je također pisana stilom koji podsjeća na poemu, a zapravo nije poema. Odabrao sam ovaj, vrlo težak stil pitanja, jer sam smatrao da jedino tako mogu s malo riječi dočarati brzinu akcije koju opisujem. Kada pišete roman, tada akciju opisujete na puno stranica, dok u ovom stilu mali broj riječi koncentriran je na akciju. Sve se odvija u prezentu, bez razvodnjavanja suvišnim dodavanjem imenica, pridjeva i epiteta. Upravo zbog toga, kada čitate, automatski vizualizirate opis akcije i imate osjećaj da u njoj sudjelujete.”

Možemo li prenijeti dio teksta? Koji dio?

“… Eksplozija tenkovskog projektila u prednji zid kuće, posvuda prašina, pucam…Mijenjam već šesti spremnik… Novi projektil u drugi pregradni zid,od siline eksplozije izlijeću prozorski okviri.

Cijev  od strojnice zažarila se i zakrivila u desnu stranu, panično pušem po njoj ne bi li se ohladila, stavljam novi spremnik.

Zaglušujuća eksplozija trećeg projektila probila je zadnji pregradni zid i uletjela u moju prostoriju, letim zrakom zajedno sa stolovima, žbukom, prašinom i vatrom. Živ sam!!! Pogledom po tijelu tražim rane, sve je na mjestu, izvlačim se ispod nekakvih daski i teturajući odlazim do prozora, nastavljam pucati u smjeru neprijateljskih vojnika.

Prostorija je u plamenu, ja sam potpuno oglušio, pucam… Za rame me povlači ruka. Zapovjednika mi pokazuje da krenemo.

“Ne, rekao si da ovaj položaj ne smije pasti!“ Vičem, a uopće ne čujem svoje riječi, prostorija je u plamenu, a ja se okrećem i nastavljam pucati. …“

Ministarstvu kulture ste ponudili otkup knjige. Kako komentirate negativan odgovor?

”Problemi su počeli još prije tiska, kada sam tražio sponzore da mi financijski pomognu otiskati barem minimalan broj knjiga. Prvo sam se obratio desetorici najbogatijih ljudi u Hrvatskoj. No, oni se nisu čak niti udostojili odgovoriti na moju zamolbu. Potom sam se obratio vlasnicima dvadeset poduzeća koji su u 2014. godini ostvarili najveći profit, ali od svih sam vrlo brzo dobio odgovor tipa: “ne doniramo tiskanje knjiga“ ili “nemamo sredstva za donacije“ ili “ove smo godine pomogli već mnogo“ i slične.

dTada sam se obratio predsjednicima uprava državnih poduzeća i od svih sam dobio odbijenice, osim od nekoliko njih – kojima se ovom prilikom i zahvaljujem. Pomoć za tiskanje knjiga nisam niti tražio od Ministarstva kulture ili od Ministarstva Branitelja, upravo zbog toga jer znam tko sjedi u tim ministarstvima i jer ta ministarstva provode politiku omalovažavanja Branitelja i zaborava Domovinskog rata.

Ponudio sam knjige na otkup Ministarstvu kulture samo da vidim je li se što promijenilo u politici prema Braniteljima i Domovinskom ratu. No, ekspresno odbijanje mi je samo potvrdilo ono što sam već prije znao.”

Što to?

U posljednjem otkupu knjiga (izvješće o otkupu od 01. 12. 2015.) otkupljeno je ukupno 31.076 knjiga u iznosu od 4.060.112,30 kuna, a od toga iznosa otkupljeno je:

175 knjiga “Domovinski rat u stripu“ u ukupnom iznosu od 26.250 KN, ali vjerojatno zato (možda se i varam) što je predgovor knjizi pisao bivši predsjednik Ivo Josipović,

80 knjiga jednog “antiratnog“ romana vezanog uz Domovinski rat u iznosu od 8000 KN i samo 60 vrlo vrijednih znanstvenih knjiga iz Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata u ukupnom iznosu od 6798 KN.

Dakle od nešto više od četiri milijuna kuna, na knjige vezane za Domovinski rat potrošeno je 41.048 kuna. Sav ostali iznos potrošen je na kupnju raznoraznih knjiga: od onih koje populariziraju homoseksualnu i feminističku tematiku do knjiga o putovanjima, kuharicama i dr.

Netko može postaviti pitanje po čemu je knjiga Centra za ženske studije Zagreb “Žene i politika: feministička politička znanost“ toliko važna da se otkupljuje 85 knjiga u ukupnom iznosu od 14.450,00 kn.

Po čemu je knjiga “Seksualnost u Europi dvadesetoga stoljeća“ a koju je izdala gay udruga “Zagreb Pride, Istraživanje i izdavaštvo“ toliko vrijedna da je otkupljeno 85 knjiga u ukupnom iznosu od 12.750,00 kn.

Po čemu je knjiga Miljenka Jergovića: “Sarajevo, plan grada“ toliko vrijedna da se otkupljuje 175 knjiga u ukupnom iznosu od 29.575,00 kn?

I zaključak?

”Mogu zaključiti da je Ministarstvo kulture samo instrument vlasti SDP-a, koja sustavno provodi politiku omalovažavanja i vrijeđanja hrvatskih branitelja te radi na tome da se Domovinski rat što manje spominje. S vremenom i zaboravi. Potvrda svega navedenoga je i činjenica da djeca u osnovnim i srednjim školama za obaveznu lektiru ne čitaju niti jednu knjigu iz Domovinskog rata, a sam Domovinski rat se uči u osnovnoj školi samo kroz nekoliko nastavnih sati….”

Što mislite o odluci Ministarstva o otkupu knjiga “Seksualnost u Europi dvadesetoga stoljeća” te “Žene i politika”?

”Ministarstvo kulture samo provodi antihrvatsku politiku SDP-a. Vrlo realan primjer je to što je isto ministarstvo dodijelilo 17.800.000 KN za snimanje filmova, a samo je jedan film koji opisuje Domovinski rat. Međutim, kada je autor filma “Posljednji Srbin u Hrvatskoj“, Predrag Ličina, dobio za snimanje filma 3.200.000 KN, tu je informaciju na svom profilu najavio početkom četničke pjesme riječima: “Sprem`te se sprem`te!

Predsjednica feminističke udruge Centar za ženske studije Zagreb, koji je izdao knjigu “Žene i politika: feministička politička znanost“ je gospođa Nadežda Čačinović, a ona je i članica povjerenstva (Kulturnog vijeća za knjižnu, nakladničku i knjižarsku djelatnost), pa tako i odlučuje koje će se knjige kupiti i u kolikom broju.

Također, pomoćnik ministra, Vladimir Stojsavljević, koji potpisuje odluke ovog “Kulturnog viječa“ autor je jednog romana sa homoseksualnom tematikom. Bio je i sudionik gay parade u Zagrebu, pa je razumljivo da je gay udruga “Zagreb Pride, Istraživanje i izdavaštvo“ za svoju knjigu “Seksualnost u Europi dvadesetoga stoljeća“ dobila 12.750,00 kn.

Osobe koje se nalaze u Kulturnom vijeću za knjižnu, nakladničku i knjižarsku djelatnost su:

Vladimir Stojsavljević (pomoćnik Ministra)

Gordana Crnković
Nadežda Čačinović
Neven Jovanović
Jasna Kovačević
Lara Hőlbling Matković

Kao Hrvat i istinski domoljub ne podržavam odluke članova ovoga “Kulturnog vijeća“. S obzirom da su njima vrjednije knjige koje opisuju homoseksualnost i feminizam od autentičnog opisa bitke za Vukovar u vrlo vrijednoj dokumentarističkoj formi, mogu samo zaključiti da oni ne rade za interese hrvatske kulture i da su na ta mjesta postavljeni samo da provode antihrvatsku politiku SDP-a u ovom iznimno važnom području koje se zove kultura.”

Mislite li da su članovi vijeća u sukobu interesa (Stojisavljević i Čačinović)?

”Mislim da su svojim članstvom u “Kulturnom vijeću“ mogli utjecati, odnosno, lobirati da Ministarstvo otkupi knjige njihovih udruga ili udruga koje promoviraju njihove spolne i druge orijentacije. U određenom kontekstu pojedine odluke mogu se smatrati i sukobom interesa.”


Moju rodbinu – vukovarske Švabe, iselili su i potjerali u logore

I povijest cijele vaše obitelji obilježili su ratovi i stradanja. Što se dogodilo vašim bližnjima?

“Moj je djed s majčine strane vukovarski Švabo čiji su preci doselili u Vukovar spuštajući se rijekom Dunav za vrijeme vladavine kraljice Terezije. Za vrijeme Drugog svjetskog rata mobiliziran je u Njemačku vojsku, a po završetku rata od sigurne smrti spasili su ga vukovarski ribari – jer je bio jedini užar u gradu Vukovaru. Gotovo svu njegovu rodbinu iselili su iz bogatih švapskih kuća i otjerali u zarobljeničke logore gdje je većina ubijena ili umrla. Tako je Švapsko brdo nakon rata od stotinjak kuća ostalo na svega desetak u kojima su i dalje živjeli Švabe. (Nakon pada grada Vukovara Švapsko brdo je sravnjeno sa zemljom, a nakon mirne reintegracije preživjelo je svega nekoliko domaćih Švaba koji su obnovili dvije kuće. Ono što nisu uništili partizani učinili su Srbi.) Moj je djed preminuo u prognaništvu nekoliko mjeseci prije mirne reintegracije Hrvatskog Podunavlja. Djed s očeve strane živio je u selu Privlaci kod Vinkovaca gdje su živjeli i svi njegovi preci. Za vrijeme Drugog svjetskog rata bio je u domobranima, a nakon predaje završio je na križnom putu koji je preživio hraneći se travom i ljuskama od krumpira. Nakon križnog puta godinama je bio zarobljen u radnom logoru u Bosni iz kojega je pobjegao i vratio se kući u Privlaku.