Zašto je IZIDOR POLJAK, genijalni hrvatski pjesnik, još prekriven zavjerom šutnje? Zašto je IZIDOR POLJAK, genijalni hrvatski pjesnik, još prekriven zavjerom šutnje?
Poljakovi jednostavni, no besprijekorno dotjerani stihovi i danas, slično kao i prije stotinu godina, zasijecaju lako i meko do same životne srži, preispitujući smisao... Zašto je IZIDOR POLJAK, genijalni hrvatski pjesnik, još prekriven zavjerom šutnje?

Poljakovi jednostavni, no besprijekorno dotjerani stihovi i danas, slično kao i prije stotinu godina, zasijecaju lako i meko do same životne srži, preispitujući smisao postojanja, nudeći pritom, ponajčešće, i vjeru i nadu i radost, neprolaznost. Krajnje je vrijeme da pjesnička poruka, u koju je ovaj genijalni sin hrvatskoga naroda uložio cijelo svoje biće, konačno dopre do nas

Znate li koji je veliki hrvatski pjesnik spojio Bednju, osebujno mjestašce u Hrvatskom Zagorju, s Bosanskom Posavinom?  Tko je svojim životom, svećeničkom službom, a prije svega snažnom poezijom uspio povezati zavičaj rječitih i otvorenih Posavljaka, s toliko različitim, pomalo sramežljivim Zagorcima?

Učinio je to Izidor Poljak, pjesnik i svećenik, koji je rođen 7. svibnja 1883. u Bednji, a umro 21. kolovoz a 1924. godine u Brčkom, nakon što je dobio upalu pluća jer se nije štedio dok je – zajedno s mještanima – gradio novu crkvu u novoosnovanoj župi Buću pokraj Brčkog, gdje je nekoliko godina nakon završetka Prvog svjetskog rata bio i prvi župnik.

Ako ne znate mnogo o tom velikanu riječi, niste jedini. No, nije ni čudo, jer ni gotovo stotinu godina nakon smrti ovog značajnog hrvatskog pjesnika, u literaturi, enciklopedijama, školskoj lektiri i udžbenicima, ime Izidora Poljaka se gotovo i ne spominje, ili ga se tek ponegdje, na marginama, može pronaći.

U bivšoj državi gurnut je u stranu, prema svemu sudeći, je jer je bio svećenik i jer je pisao pjesme duhovnog i domoljubnog karaktera. Nije se ustezao pisati o snažnoj žudnji za Božjom milošću, što ga je u komunističkom jugoslavenskom sustavu automatski guralo na rub ili preko ruba kulturnog i javnog života.

No, zasluženu rehabilitaciju i odgovarajuće javno priznanje, odnosno uvrštavanje u lektiru i školske udžbenike, taj pjesnik nije dosad dobio, koliko nam je poznato, niti u samostalnoj Republici Hrvatskoj.

Za svog prekratkog života Izidor Poljak nije puno toga objavio, ali ono što je napisao, još snažno zvoni i prodire vrlo duboko; objavio je dvije zbirke stihova: Pjesme (1909) i Sa Bijelog Brda (1924).

Njegovi svima rezumljivi i jednostavni, a pri tom besprijekorno dotjerani stihovi i danas, slično kao i prije stotinu godina, zasijecaju lako i meko do same životne srži, preispitujući smisao postojanja, nudeći pritom, ponajčešće, i vjeru i nadu i radost, neprolaznost.

Najpoznatija je njegova pjesma ‘Planite b’jeli ognjevi duše‘, no podjednako upečateljive su mu i mnoge druge pjesme.

Snažna i duboka, a pritom jednostavna i lijepa ‘Planite, b’jeli ognjevi duše’, zaslužila je, neka se nitko ne uvrijedi, dobiti mjesto u samome vrhu antologije hrvatskog pjesništva devetnaestog i dvadesetog stoljeća, uz bok s najpoznatijim djelima Krleže, A.G. Matoša, Kranjčevića, Cesarića, Ujevića i drugih pisaca.

Zanimljivo je, međutim, da ni sam pjesnik, zbog svoje skromnosti, jednostavnosti i posvećenosti služenju, nije htio da ga stavljaju u istu ladicu s ovdje spomenutim velikanima pisane riječi.

O tome je vrlo nadahnuto i argumentirano pisao Pater Josip Ćurić, bivši dekan i profesor Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Zagrebu, još sredinom osamdesetih godina prošlog stoljeća.

Da ne prepričavamo ono što je Pater Ćurić briljantno analizirao i javnosti predočio, prenijet ćemo ovdje neke dijelove njegovog teksta o liku i djelu Izidora Poljaka, objavljenog 1983. u izdanju ‘U službi riječi’.

”U svojoj pjesničkoj »oporuci« iz 1922. godine zabilježio je vrhbosanski svećenik Izidor Poljak značajne stihove: I nek se ne spominje Ime moje Sa pjesnicima! (Pjesnik Gospodnji).

Da li je ta izjava provrela iz puke pjesnikove skromnosti? Ili je kroz nju progovorio čovjek koji nije želio da ikad bude stavljen uz bok jednom Kranjčeviću, jednom Policu Kamovu, jednom Krleži? Ovi su, naime, još za Poljakova života znali u svom pjesnikovanju ponekad salonski, ponekad balkanski, no ponajčešće buržujski izvrgavati ruglu sve što se kod nas od davnine smatralo Svetim.. .

U svakom slučaju, napomena iz pjesnikove »oporuke« iskazala se kao kobno proročanstvo: Poljakovo ime mlađim je naraštajima uglavnom nepoznato. Doskora će se navršiti šezdeset godina (pater Ćurić tekst je pisao 1983. godine) od njegova preminuća u Brčkom; kroz sve to vrijeme ostao je prekriven šutnjom i zaboravom, sličan »ševi, pjesniku bezimenom« .. .

Inače, antologije i enciklopedije novijeg datuma navode mnoštvo stihotvoraca koji pod svaku cijenu žele da im se »ime spominje sa pjesnicima«. U tu svrhu, namjerice krše osnovna načela pravopisa zabacujući često svaki ljudski obzir, ukus i stid. No očito je da je pjesničku riječ kod ovakvih »avangardista« doživljava svojevrstan pobačaj: oduzimlju joj život još prije samog donošenja na svijet…

Nasuprot ovima, dosta je malen broj današnjih pjesnika koji zdušno i čovječno sriču svoje stihove. Svaka misao, dapače svaka riječ kod njih je izbrušena i dotjerana, uistinu »na svom mjestu«. Ipak, ni te nas pjesme ne mogu pravo zadovoljiti. Osjećamo naime da su riječi ovih pjesnika doslovce »njihove«: kruže oko svoga tvorca kao planeti oko sunca.

Što god nam ti ljudi reknu, uvijek na kraju oglašavaju same sebe. Unatoč skladu i finoći izražaja, rađa se iz njihovih stihova »otmjena dosada«: riječi su im skučene i ograničene, kako je skučen i ograničen sam njihov začetnik — pjesnik…

Tek tu i tamo, u veoma rijetkim zgodama, otkrit ćemo pjesmu koja nije sputana ni siromaštinom izraza ni uskoćom pjesnikove duševnosti. S udivljenjem ćemo razabrati da u takvoj pjesmi riječi nisu namjenski rabljene ni, pogotovu, nasilno zlorabljene. Doživjet ćemo to kod nekolicine uistinu zrelih pjesnika. Daleko od toga, da bi se više ili manje samodopadno služili riječju, oni nesebično služe Riječi. Ti su ljudi nasmrt zaljubljeni u Poruku – koja im odzvanja dušom, koja »žeže i pali« njihovu nutrinu. Svjesni svoje lomnosti i sićušnosti, ovi pjesnici ne oglašavaju sebe; sav svoj talent, cijelo svoje biće ulažu oni u službu te Riječi koja ih beskrajno nadilazi – i umiru, da bi Riječ živjela.. .

Tko bez predrasude uzme u ruke stihove Izidora Poljaka, uvjerit će se da je ovaj zaboravljeni sin Hrvatskoga Zagorja bio upravo takav »sluga Riječi«. Kao čovjek i sin svoga naroda, kao pjesnik i svećenik Višnjega, nije se osvrtao na sebe ni tražio bilo kakav probitak: odrekao se svega da bi istina, dobrota i ljepota Riječi nepomućeno sjale kroz njegov život i njegove stihove. Bio je zaista pjesnik u službi Riječi.

Irski kjiževnik William Butler Yeats primio je u našim stranama čast, koja nije pala u dio Izidoru Poljaku: enciklopedija Leksikografskog zavoda, u svom šestom svesku (Zagreb 1969), posvetila mu je dosta opširan napis, donijevši i njegovu sliku, dok o Poljaku mramorkom šuti.

Zanimljivo je da Yeats u svojoj teoriji književnosti razlikuje »relativne« pjesnike od »apsolutnih«. On i prvi znali bi skladnim riječima iznijeti na vidjelo utiske i dojmove vlastitoga srca, kakvi baš i jesu .. . Za razliku od njih, »apsolutni« bi pjesnici proživljavali u sebi još jedan »Viši Ja«, svojevrstan »Nad-Ja« , ako ne i »Protu-Ja«, suprotan svakidašnjem smrtničkom iskustvu: On bi kroz njihove stihove dolazio do izražaja. Prema Yeatsu, ovakvi »apsolutni« pjesnici strahovito su rijetki; ali samo oni sriču Poruku koja zaslužuje da bude saslušana.

Čini se da naši književni teoretičari i kritičari zapinju isključivo pri »relativnim« pjesnicima, gledajući u njima vrhunac poetskog dostignuća. Ne treba se onda čuditi, što u njihovim antologijama i enciklopedijama nema mjesta za Izidora Poljaka.

Ne zalazeći potanje u usporedbe i razvrstavanja, jedno smatramo sigurnim: skrajnje je vrijeme da Poljakova pjesnička poruka, u koju je ovaj genijalni sin hrvatskoga naroda uložio cijelo svoje biće i sav svoj život, prolomi zavjeru šutnje oko sebe i konačno dopre do nas. Barem do onih među nama, koji imaju uši da čuju i dušu da dozive Istinu, Dobrotu i Ljepotu”, pisao je nadahnuto Pater Josip Ćurić, šezdeset godina nakon smrti Izidora Poljaka.

U međuvremenu, prošlo je više od tri desetljeća, a javno mnijenje koje je opisao Ćurić nije se bitno promijenilo

Zbog svega navedenog, u nastojanju da bar donekle ispravimo nepravdu prema ovom piscu, podsjećamo ovom prilikom na rijetko spominjanog hrvatskog velikana Riječi, Izidora Poljaka, piše portal za književnost Kerigma Pia.


Odabrani stihovi Izidora Poljaka:

 

‘Planite b’jeli ognjevi duše’

Neću da moji dani proteku
Mračni u tihu lijeć se r’jeku
Vječnosti.
Putove moje pjesan nek prati
Orla, što s plamenim suncem se brati,
Kuda koracam,
Hoću da bacam
Snopove zlatne svjetlosti. (…)

Planite b’jeli ognjevi duše,
Uždi se, srce, s’jevaj,
Vjetrovi mržnje vijore zemljom,
Kristovu pjesmu pjevaj.
Pokriti ledom pupovi ruža
O toplom suncu sniju,
Neka ih tvoje ognjene zrake
Plamenom svojim zgriju.
Hladnom i golom pustarom zemlje
Množija gladnih vrvi;
Ekstazom bukni, pripravno mr’jeti
Svoje im podaj krvi.
Stani nad zemljom, gdje milijuni
Sapeti gvožđem trunu,
Zv’jezdama daždi, s neba im trgni
Sunčanu sjajnu krunu!
Planite b’jeli ognjevi duše,
K nebu se, srce, popni i gori,
Plamteć izgori.

Izidor Poljak

Borba

Maljem me po čelu udarila zbilja.. .

Bijesno viče: »Gmiži! Strvinom se hrani!

Budi ko i drugi — nasiti se praha!«

A ja sin sam Sunca, a ja brat sam Zvijezda,

Gutat zemlje neću do svog zadnjeg daha!

 

Nad bezdanom

Povaljeni leže. Hrapava im grla,

Mrku pjesmu poju, crno vino piju.

Grle se ko braća, grizu kao vuci,

Svijetlo Nebo psuju pa se Tebi smiju.

 

Pili smo vino oholosti

Mi, sazdani s praha i ludosti,

Pili smo vino oholosti.. .

I igrat se htjedosmo bogova!

Iz Tvojijeh ruku, Gospode,

Uzd e smo svijeta istrgli.. .

Al’ ruke su naše preslabe

I hrlimo kuda nećemo.

 

Komentari