ZAŠTO RACIJE?! Beskućnici usred hladnog vala deložirani iz Glavnog kolodvora i napuštenih objekata! ZAŠTO RACIJE?! Beskućnici usred hladnog vala deložirani iz Glavnog kolodvora i napuštenih objekata!
TweetEmailPrint ”Netko je naložio ‘deložaciju’ u najhladnijim danima. Zašto?! Kome je to bilo u interesu? Dvadesetak dana prije ovog događaja, EU parlament je donio... ZAŠTO RACIJE?! Beskućnici usred hladnog vala deložirani iz Glavnog kolodvora i napuštenih objekata!


”Netko je naložio ‘deložaciju’ u najhladnijim danima. Zašto?! Kome je to bilo u interesu? Dvadesetak dana prije ovog događaja, EU parlament je donio Rezolucija u kojoj poziva države članice da osiguraju da se izvanredne mjere za sprječavanje beskućništva i zaštitu beskućnika tijekom krize izazvane bolesti COVID-19 – održavaju koliko je god potrebno i da budu popraćene primjerenim i trajnim rješenjima”, upozoravaju u Hrvatskoj mreži za beskućnike. Upitali smo u MUP-u i PU zagrebačkoj, po čijem nalogu se i zbog čega nad beskućnicima usred zime i usred pandemije provode gotovo svakodnevne policijske racije, no jasne odgovore nismo dobili. Ipak, u PU zagrebačkoj potvrdili su da u zadnje vrijeme pojačano nadziru i sankcioniraju ‘osobe u skitnji’!

”Zagrebački beskućnici prije desetak dana su, za vrijeme hladnog vala, ‘deložirani’ iz prostora Glavnog kolodvora i iz okolnih napuštenih objekata”, upozorili su djelatnici Hrvatske mreže za beskućnike u objavi na svojoj FB stranici prije nekoliko dana.

Beskućnike je, kako doznaju, rastjerala policija učestalim racijama, dakle sustavnim represivnim akcijama kakve zagrebački beskućnici – ne pamte! Zbog čega su, odjednom, ‘navalili’ na te nevoljnike i to usred zime i usred pandemije? Na ta pitanja – u Hrvatskoj mreži za beskućnike – još ne znaju odgovore.

”U srijedu, u večernjim satima, zaposlenici i volonteri Hrvatske mreže za beskućnike natovareni s vrećicama u kojima su bile konzerve, voće, kolači, maske, dezinfekcijska sredstva…, po ko zna koji put su krenuli pomoći beskućnicima koji prebivaju na Glavnom kolodvoru, u vagonima i u okolnim napuštenim objektima. Svojevremeno smo te lokacije nazvali najvećim prenoćištem u RH jer je na njima svoj jedini dom našlo 70 do 100 beskućnika. I onda šok.

U prostorijama Glavnog kolodvora nitko. Sve pod ključem osim prostorija gdje su blagajne. Pogledavamo se, nije nam jasno. Gdje su nestali, pitamo se. Odlazimo u Importanne centar. Nitko. Gackajući po blatu i u mraku, obilazimo okolne napuštene i ruševne objekte. Nitko. Na jednom stepeništu nailazimo na M. Pitamo ga gdje su ostali.

”Bila je racija, policija je dolazila noću s baterijama i tjerala nas”, odgovara.

Moram priznati da nismo povjerovali. Često smo nailazili na policiju u kolodvorskim prostorima kada smo dijelili pomoć. Bili su vrlo ljubazni i čak nam zahvaljivali na pomoći koju smo dijelili beskućnicima. Kod spomenika kralju Tomislavu nailazimo na još jednog poznanika, beskućnika. Govori isto kao i M. Naši mladi volonteri su bili šokirani, pitaju da li je moguće da se tim ljudima uskraćuju i napušteni objekti.

Priču dvojice s Kolodvora sutradan potvrđuju i korisnici našeg Centra za pomoć i podršku beskućnicima i osobama u riziku od beskućništva.

Ni Grad ni Država ništa za beskućnike nisu učinili!

Ipak je istina. Netko je naložio „deložaciju“ u najhladnijim danima.

Zašto?!? Kome je to bilo u interesu???

Dvadesetak dana prije ovog događaja, EU parlament je donio Rezolucija o pristupu pristojnim i cjenovno pristupačnim mogućnostima stanovanja za sve, u kojoj se između ostalog „ poziva države članice da osiguraju da se izvanredne mjere za sprječavanje beskućništva i zaštitu beskućnika tijekom krize izazvane bolesti COVID-19, posebice moratorija na deložacije i odspajanje s opskrbe energijom, te pružanje privremenog smještaja – održavaju koliko je god to potrebno i da budu popraćene primjerenim i trajnim rješenjima. Pozivaju i države članice da pruže potporu i promiču nevladine i humanitarne organizacije koje pružaju zdravstvene i socijalne usluge beskućnicima i pomažu u njihovoj zaštiti od bolesti COVID-19“.

U RH, posebno u Zagrebu, nije ni bilo državnih ili lokalnih izvanrednih mjera za zaštitu beskućnika za vrijeme pandemije osim onih koje su poduzimale članice Hrvatske mreže za beskućnike. Nije bilo ni potpore od strane države i lokalne samouprave, osim u Rijeci i Karlovcu. Ali je bilo njihove ljutnje zbog iznošenja istine u medijima i na društvenim mrežama!

Pomogli su građani i volonteri i hvala im”, napisali su, s neskrivenim ogorčenjem, administratori FB stranice Hrvatska mreža za beskućnike u ponedjeljak 1. ožujka.

Tim povodom, krenuli smo u srijedu navečer (3. ožujka) zajedno sa Zvonkom Mlinarom i Slavkom Mađorom, neumornim djelatnicima Hrvatske mreže za beskućnike, ponovno na zagrebački Glavni kolodvor potražiti ljude u nevolji te dodatno istražiti ovu zagonetnu i mučnu priču.

U plastičnim vrećicama nose sav svoj život

U čekaonicama ponovno nigdje nikoga. Sve donedavno tu su se, sklupčani kraj vrećica u kojima nose sav svoj život, svakodnevno grijali brojni beskućnici.

”Opet ih nema”, zabrinuto će Mlinar i Mađor, ljudine koje ponaosob poznaju gotovo svakog od približnu tisuću zagrebačkih beskućnika.

Prolazimo prazne čekaonice te izlazimo na perone. Na klupi, uz zgradu kolodvora, pronalazimo trojicu. I vrećice pored njih te dvije boce vina.

”I mi smo čuli da su bile racije. U čekaonici su uvijek bili beskućnici, a sada ih nema. Ne znamo gdje su. I mene su nedavno policajci priveli na Oranice. Spavao sam u napuštenom vagonu, no te vagone su odvezli na rezalište! A s njima i sve moje stvari! Imao sam četiri deke i pokrivač, nekoliko majica, čarapa, donjeg veša… Da su mi bar to ostavili… Sada nemam gdje spavati, ni s čime se pokriti”, odmahivao je rukama Peša (46) te molio da ga ne snimamo, kako ga rijetki preostali članovi njegove obitelji ne bi vidjeli.

Peša je beskućnik od rujna prošle godine. Ranije je životario u Gospiću, gdje je povremeno radio – u građevini, ili na poljoprivredi… Prije toga je godinama bio zaposlen u Industrogradnji. Gradio je, kaže, brojne zgrade u Puli, Labinu, Crikvenici, Novom Vinodolskom, Zagrebu…

U Zagreb došao kako bi se mogao najesti

”Stanovali smo u barakama u Zapruđu, pa u samačkom hotelu na Ljubljanici. Pristojno se tada živjelo. No, onda je propala Industrogradnja, a potom i druge firme u kojima sam se zaposlio. Uz to sam se i razbolio, pa sam, eto, postao beskućnik”, jada se Peša, dok iz vrećice vadi papire. Padaju mu na pod, pa ih hvata po peronu. Pokazuje nam potom policijski zapisnik iz postaje u Oranicama, kojega je dobio kada su ga zadnji puta priveli.

”Pročitajte sami, ništa nisam napravio”.

U Zagreb je, kaže, došao kako bi se mogao najesti. U Lici nema pučkih kuhinja, kao u glavome gradu.

”Po hranu odlazim u u Jukićevu, ili u Gundulićevu. U pučku kuhinju u Bramimirovoj ne smijem, jer nemam boravište u Zagrebu”, tumači Peša, pa izuva cipelu i pokazuje nam ozlijeđenu nogu. Maše dugim rukama i ponovno zapomaže zbog izgubljenih pokrivača – nestalih zajedno sa starim vagonom, koji mu je bio kakav-takav dom. Njemu i njegovom dojučerašnjem ‘cimeru’, starom Marinku…

Na peronu srećemo i Slobodana Potrebića. Plastične vrećice i ruksak u rukama, pouzdani su znak da ni on nije bolje životne sreće od Peše i Marinka.

‘Policijske racije su sada stalne, ranijih godina ih nije bilo’

”Idem prvo u toalet u Importane, napiti se vode. Onda ću sačekati vlak pa tamo provesti noć…, ako me ne potjeraju. Moram paziti da izađem prije jutra, jer se mnogima dogodilo da zaspu i vlak ih odveze. Znali su probuditi se u Ivanić Gradu. Neki su tako izgubili i dokumente”, ispričao nam je dugogodišnji beskućnik, također dobar poznanik Zvonka Mlinara i Slavka Mađora iz Hrvatske mreže za beskućnike.

Iz prve ruke nam je potom potvrdio da se policijske racije na Glavnom kolodvoru u zadnje vrijeme provode gotovo svakodnevno, odnosno svaku drugu ili treću noć.

”Dođu s baterijama, gurnu te pendrekom i viču: ‘Ustaj!’ Prije par noći rekli su da će me uhititi – ako me opet tu pronađu. Ali nemam kamo. Večeras opet idem u vagon, s nadom da me neće uhapsiti. Prije zore morm van, kako bih na ulici dočekao četiri sata kada kreću prvi tramvaji. Onda se grijem u vožnji. Najgore je vikendima i praznicima, kada tramvaji u to doba ne voze”, objašnjava visoki beskućnik sa štakom u ruci, koji gotovo svakoga dana oko podneva odlazi u Centar za pomoć i podršku beskućnicima, u Branimirovu 53, kod Slavka i Zvonka te ostalih djelatnika i volontera.

”Htio bih zahvaliti Hrvatskoj mreži za beskućnike. Oni su veliki spas. Kod njih možemo skuhati kavu ili čaj, ugrijati se, koristiti internet, dobiti konzerve i higijenske potrepštine… Od Slavka dobijem puno korisnih informacija”, govori opušteno.

Kako ne postati beskućnik kada se socijalna pomoć čeka 4 mjeseca?

Prisjetio se potom kako je prije desetak godina otklizao u beskućništvo.

”Imao sam nekada garsonijeru i auto. No, onda sam se razbolio od shizofrenije. Sada mi je zdravlje uništeno. Tetive su mi stradale, imam problema s kralježnicom i sa zglobovima.  O shizofreniji da i ne pričam. Ponekad me ščepa i depresija. Bolest mi ne da da radim. Pronađem, doduše, ponekad posao noćnog čuvara, ili nešto slično, što mogu raditi.  U vagonima sam od srpnja prošle godine. U prihvatilište u Kosnicu ne idem, jer ako ste tamo, nemate pravo na socijalnu pomoć. Nakon što sam izgubio posao, trebam čekati četiri mjeseca da bih dobio prvu uplatu od 800 kuna socijalne pomoći. Predugo. Kako zadržati sobu, ako četiri mjeseca nemaš prihoda? Nikako. Čovjek je prisiljen postati beskućnik”, tumači probleme na koje mnogi nailaze.

”Prijašnjih godina nije bilo racija. Nikada ovako učestalo. No, ne mogu se žaliti na policiju. Dobri su to ljudi, kao i ranici HŽ-a, koji nam izlaze u susret koliko mogu. Netko im je, očito, naložio da idu u racije. Čuo sam da se raspituju za ukradeni bakar, jer neke ekipe pljačkaju bakar sa vagona. Ali to nisu beskućnici. Nama su vagoni dragocjeni jer u njima možemo prenoćiti. Onaj tko ukrade bakar, neće ići spavati u vagon…”, glasno je razmišljao naš sugovornik.

Na opasku da djeluje dosta vedro, s ozbirom na okolnosti, odgovara da se naspavao pa je dobre volje. No, dodaje kako nikad ne zna kada će ga depresija uhvatiti. A to je, veli, gadno i tu si ne može puno pomoći.

Dodaje da ne pije alkohol mada je ponekad, kako reče, vino znao koristiti kao centralno grijanje.

Slavko Mađor, iz Hrvatske mreže za beskućnike, pojašnjava da Slobodan sam obično potraži pomoć te odlazi u psihijatrijsku bolnicu u trenucima kada osjeti da ga bolest prima.

Na pitanje: pomaže li država dovoljno, Slobodan odgovara da je prije šest godina socijalna pomoć iznosila 800 kuna, da su u međuvremenu i hrane i stanarina poskupjeli od 20 do 30 posto, a da je iznos socijalne pomoći do danas ostao isti – 800 kuna mjesečno. To, kaže, dovoljno govori o tome koliko država pomaže.

Sve više beskućnika na ulicama, a sve manje njih u prihvatilištu!

Nakon obilaska Glavnog kolodvora i okolice, gdje smo naišli na svega nekolicinu beskućnika (obično ih ima od 70 do 100), upitali smo Zvonka Mlinara, potpredsjednika Hrvatske mreže za beskućnike, zna li po čijem nalogu su besućnici ‘deložirani’ tijekom nedavnog hladnog vala?

”Možemo samo spekulirati o razlozima stalnih policijskih racija. Upozoravali smo da ni Grad, a ni država, nisu ništa poduzeli za vrijeme pandemije kako bi dodatno pomogli beskućnicima – kojih je zadnjih mjeseci sve više. Grad Zagreb je, doduše, i noću otvorio blagovaonicu pučke kuhinje u Branimirovoj te pozvao beskućnike da se tamo sklone. No, ljudi su mogli sjediti na stolici, ali nisu mogli spavati, jer tamo nema kreveta. Došli bi na sat – dva, ugrijali se i otišli, pa je pučka kuhinja noću uglavnom bila prazna”, objašnjava Mlinar.

Dodaje potom da i prihvatilište za beskućnike u Kosnici nikad nije bilo praznije, jer su mnogi napustili taj prostor kada su im zbog pandemije zabranili izlazak.

”Ljudi koji su tamo smješteni nemaju pravo na socijalnu pomoć, no ranije su bar mogli izaći do grada, skupljati boce i zaraditi si za džeparac te si kupiti duhan, ili drugu sitnicu. Sada nemaju primanja, a zaključani su već mjesecima, što mnogi od njih ne mogu podnijeti pa radije odlaze na ulicu. Tako smo, za vrijeme pandemije, imali sve više beskućnika na ulicama, a sve manje njih u prihvatilištu za beskućnike u Velikoj Kosnici. Možda je to nekoga zasmetalo pa je zato naloženo policiji da krenu u racije”, nagađa Zvonko Mlinar.


Tko je naložio racije? Policija potvrdila da pojačano sankcionira osobe u skitnji!

Novinarski upit s tim u vezi poslali smo u utorak Ministarstvu unutarnjih poslova te u Policijsku upravu zagrebačku.

”Po čijem nalogu i zbog čega su iz prostora u kojima su najčešće boravili – na Glavnom kolodvoru i okolici- policijskim racijama rastjerani beskućnici i to u hladnim zimskim mjesecima, za vrijeme pandemije koronavirusa?

Je li tim ljudima osiguran odgovarajući drugi smještaj?

Znate li gdje su sada ti ljudi?”, upitali smo glasnogovornike MUP-a i policije.

Naknadno su (u petak 5. ožujka) stigli uopćeni odgovori PU zagrebačke, nakon kojih i dalje mnogo toga nije jasno. Ovdje ih prenosimo:

”Vezano za Vaš upit, utvrđeno je da su 22.2.2021. godine u 23,30 sati na adresi u Zagrebu, Strojarska br.17 policijski službenici Policijske uprave zagrebačke postupali po dojavi u kojoj je navedeno da dvije NN osobe ne žele napustiti vagon. Postupajući po navedenoj dojavi u vagonima, na prostoru radionice, zatečene su dvije muške osobe koje su procesuirane za čl. 11 i čl. 36 Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, te su isti uz Optužne prijedloge prepraćeni na Općinski prekršajni sud u Zagrebu.

Navedene osobe su nakon donesenog pravomoćnog rješenja suda puštene na slobodu.

Nadalje, utvrđeno je da su policijski službenici Policijske uprave zagrebačke unazad mjesec dana postupali u 17 navrata na navedenom prostoru, a utvrđeno je 29 prekršaja i jedno kazneno djelo.

Također napominjemo da policijski službenici u sklopu redovnih aktivnosti obilaze između ostalog i prostor Glavnog željezničkog kolodvora u Zagrebu s ciljem sprječavanja protupravnih ponašanja osoba, a što u konačnici štiti potencijalne žrtve mogućih takvih ponašanja, isti koji se ondje zateknu i po utvrđenom se i  procesuiraju. U tom smislu ostvaruje se kontinuirani kontakt i kvalitetna suradnja s pravnim osobama koje su vlasnici, odnosno upravljaju tim prostorom i pripadajućim postrojenjima i opremom te se provodi kontinuirana prevencija mogućih protupravnih ponašanja –  društveno neprihvatljivih.

Kako bi što sveobuhvatnije pristupili opisanoj problematici, policijskim je službenicima skrenuta pozornost u svrhu senzibilizacije na beskućništvo i činjenicu da biti beskućnik nije nužno i kažnjivo, te je u tom kontekstu ostvaren kvalitetan kontakt s pojedinim udrugama koje brinu o beskućnicima i koje svoje aktivnosti nesmetano provode. Problem beskućnika, nije samo primarno policijski posao, nego iziskuje suradnju i koordinaciju svih institucija i organizacija koje se prepoznaju.

Naime, ako se utvrde elementi prekršaja, sankcioniraju se osobe koje se odaju skitnji i s time povezanim protupravnim ili asocijalnim ponašanjima, a o odavanju skitnji radit će se ako je izraženo učestalo ponavljanje o čemu postoji odgovarajuća evidencija.

U cilju održavanja povoljnog stanja sigurnosti u zoni i na prostoru Glavnog željezničkog kolodvora u Zagrebu, policijski službenici će i u narednom razdoblju pratiti stanje sigurnosti na način da će tijekom redovne službe obilaziti tu lokaciju uz kraća zadržavanja i po potrebi poduzimati mjere i radnje iz svoje nadležnosti.

Pojavom pandemije bolesti COVID-19, radi zaštite beskućnika na području Grada Zagreba, policijskim službenicima je naloženo da tijekom  službe obrate pozornost na ovu kategoriju građana te u slučaju njihovog uočavanja, o mjestu gdje se okupljaju i o njihovom broju po potrebi obavještavaju nadležne podružnice Centra za socijalnu skrb, kao i ostale službe i organizacije koje skrbe o njima i drugim potrebitima (Crveni križ, Caritas, Gradski ured za socijalnu zaštitu i osobe s invaliditetom)”, stoji u odgovoru PU zagrebačke.


Ured pučke pravobraniteljice: Zatražili smo odgovore od PU zagrebačke

Upit sličnog sadržaja poslali smo i Uredu pučke pravobraniteljice:

”Znate li po čijem nalogu i zbog čega su iz prostora u kojima su najčešće boravili – policijskim racijama rastjerani beskućnici?

Hoće li Ured pučke pravobraniteljice nešto poduzeti s ovim u vezi?

Što Ured pučke pravobraniteljice namjerava poduzeti kako bi se zaštitili beskućnici za vrijeme novog nadolazećeg hladnog vala te u doba pandemije?’

Odgovore na ova pitanja imat ćemo kad dovršimo ispitni postupak, koji smo pokrenuli na vlastitu inicijativu nakon objave Hrvatske mreže za beskućnike na društvenim mrežama pod naslovom „Deložacija beskućnika“. Za sada to uključuje obraćanje Policijskoj upravi zagrebačkoj, a naše daljnje postupanje ovisit će o njihovom odgovoru.

Na sustavne, dugo godina neriješene probleme beskućnika, s posebnim osvrtom na okolnosti epidemije i potresa, detaljno smo prošlog tjedna upozorili Hrvatski sabor u Izvješću pučke pravobraniteljice za 2020. Posebno smo istaknuli kako je svim beskućnicima u Hrvatskoj, bez obzira gdje žive, potrebno osigurati adekvatan krov nad glavom i topli obrok, kao i zaštitne maske i sredstva za dezinfekciju.

Godinama zagovaramo i donošenje Nacionalne strategije o beskućništvu i Protokola o postupanju s beskućnicima, koji bi definirali obveze svih uključenih u skrb i postupanje prema beskućnicima, kao i oblici, način i sadržaj njihove suradnje.

Također, još od 2014. dajemo preporuku da se u novi Zakon o socijalnoj skrbi ugradi i definicija beskućnika prema ETHOS-u, kako bi obuhvaćala i osobe bez kuće/stana i one koje imaju nesigurno ili neodgovarajuće stanovanje. Nažalost, ove preporuke i dalje ostaju neprovedene. Zato smo ih ponovili i u Izvješću za 2020. te se nadamo da će ih Ministarstvo rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike i provesti”, stoji u odgovorima Ureda pučke pravobraniteljice.


NAPOMENA: Izrada ovog teksta – koji je dio projekta ‘Osvješćujemo probleme najranjivijih skupina i senzibiliziramo javnost‘ sufinancirana je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija – Agencije za elektroničke medije.

FOTO: Snimio Damir Kramarić

 

Komentari