ZELENILO VRAĆA SPOKOJ: I bez jedne ruke, sam izgradio ogradu i kućicu u vrtu na Jarunu te pobijedio birokraciju

”Ako u vrtu, koji je živa stvar, boravite svaki dan,  ne možete biti  razdražljivi ili živčani. Ako i dođete  malo nervozni vrt će vam vratiti spokoj, kao da odete pješice na Sljeme. Priroda i zelenilo imaju svoju moć. U našoj Slavoniji, mogli bi proizvoditi hrane barem za tri Hrvatske, ali i tamo se sve manje ljudi bavi poljoprivredom te se iseljavaju tražeći  posla i kruha negdje drugdje. S druge strane, samo na uvoz hrane, jer je ni blizu nema dovoljno iz vlastite proizvodnje, smo u prvih pola godine u ovoj krizi potrošili preko milijardu eura”, kaže Drago Skoko, rođeni Vukovarac, hrvatski branitelj te ekonomist u mirovini, koji je uspio preskočiti birokratske barijere i ostvariti svoj san da ima na Jarunu komad zemlje, gdje sada provodi lijepe dane

Piše i snimio: Marinko Petković

Kako smo i obećali, vratili smo se na zagrebački Jarun, u gradske vrtove zbog Drage Skoke, koji  je sam, bez bilo čije pomoći, a samo s jednom rukom, izgradio još prije tri godine, najprije prvu ogradu u tim gradskim vrtovima, a potom i  neveliku, ali funkcionalnu kućicu – da ima gdje ostaviti poljoprivredni alat i skloniti se od kiše.

Ima na Jarunu i ljepših i većih vrtova od onoga Draginog, rođenog Vukovarca i hrvatskog branitelja, ali nije to najvažnije da bi čovjek, kaže, bio potpuno zadovoljan sam sobom, a onda i onima oko sebe. To je golema upornost i volja čovjeka, kojeg život nije mazio, ali je pravi dokaz da se radišnost i upornost, ma kako ona izledalo na početku uzaludno, na kraju ipak isplati. Naime, godinama su našeg sugovornika, kaže, lagali da ovdje nema slobodne zemlje za ‘nekakav vrt’, a pokušao je uporno pet, šest godina doći do toga malog komada zemlje… na parceli koja se nalazi deset  minuta biciklom od njegova stana.  Treba tražiti prilike, odnosno ići im u susret, kaže Skoko.

Skoku smo zatekli nešto prije podne u malom vrtu, koji ima sve što to treba. Uz krumpir, poriluk, rajčice, ciklu, mahune, raštiku, luk, u vrtu je i puno cvijeća, a sve se mora obvezno zalijevati vodom iz pumpe, koja ga je koštala 2.500 kuna. Ali, nema ništa bez vode i marljivog rada u vrtu. Zemljište nije baš najbolje, pjeskovito je dosta, a i suše su svake godine sve veće. No, ove je godine dalo jako velike  krumpire, koje nam je kada smo bili prošli puta zaboravio pokazati naš sugovornik Vlatko Saračević, ističući da je cima bila visoka, čak 1.70  cm, pa da se ne zaboravi donosimo ih u ovome natpisu o gradskim vrtovima, odnosno zanimljivim ljudima koji stoje iza njih.

Inače, Skoko je po struci ekonomist, koji je dugo radio u tvornici Borovo, pa i sada tvrdi da se sve može normirati, odnosno platiti po učinku. Naime, svaki rad treba imati neku vrijednost, što onda ljudima daje potvrdu korisnosti i onda su  oni cjelovita, odnosno ostvarena, potpuna bića.

U našoj Slavoniji, ističe, mogli bi proizvoditi hrane barem za tri Hrvatske, ali i tamo se sve manje ljudi bavi poljoprivredom, jer se iseljavaju tražeći  posla i kruha negdje drugdje. S druge strane, samo na uvoz hrane, jer je nema dovoljno iz vlastite proizvodnje (oko 65 posto), smo u prvih pola godine u ovoj krizi potrošili preko milijardu eura.

Aktivan način života u velikom gradu

Na naš upit, zašto je tome tako, Skoko  ističe da sada svi traže slugu, a nitko gospodara. Uskočili smo, kaže, davno iz opanaka u cipele.

”Takav je bio onaj sustav, poticao ljude iz sela u gradove, kamo se išlo ne pitajući  što ćemo tamo svi raditi, odnosno kakav nam se život može ostvariti u njima. Sada je neka tranzicija, koja eto traje već 30 godina, a nismo puno odmakli od prijašnjih obrazaca ponašanja i djelovanja. Pogledajte samo na što smo sveli proizvodnju nekada uspješnih tvrtki, kakva je bilo Borovo. To sad nije ni sjena onoga što je nekada bilo”, sjetno će on.

Ipak, gradski vrt shvaća kao zanimljiv hobi, ali i sadržajnu rekreaciju, bilo za moždane vijuge ili tijelo, jer sve je to povezano. Naravno, za zdraviji način života nikada nije kasno pa bilo to i u zlatnom dobu, kada vrt pruža svakodnevno utočište, ali i priliku za stjecanje novih poznanstava i prijateljstva, jer ljudi ovdje imaju sličan interes.

Zeleni gradovi proizvodit će hranu

Izoliranost i usamljenost u velikom gradu, iako se radi o pravom ljudskom mravinjaku, zna biti veliki problem, a lakše se prevladava, ako čovjek ima neki hobi, koji će ga lakše izvući iz četiri zida.

Urbanizacija je ljude odvojila od zemlje, a ona je uvijek čovjeku bila prirodno okruženje, koje se teško može zamjeniti produljenim vikendom ili godišnjim odmorom izvan grada. Tu su i zabrinjavajući podaci, da se oko 70 posto globalno proizvedene hrane troše stanovnici gradova, a svijet se sve više urbanizira. Prema procjenama, već do 2050. godine, 70 posto svjetske populacije živjeti će u gradovima, a FAO rješenje vidi u zelenim gradovima, koji bi trebali pomoći u transformaciji proizvodnje hrane u razdoblju nakon pandemije.

Ovakav vrt, bio on veći ili manji, može olakšati čovjeku sve teže uvjete života u velikom gradu, kaže naš sugovornik, koji ima dragocjeno životno i radno iskustvo. To je, kaže, prije svega pomanjkanje više slobodnog prostora u stanovima, a još ako morate po cijele dane u njemu boraviti i zdrav čovjek bi se razbolio, ne morate ni biti bolesni, kaže on.

Vrt  je pravo utočište i mjesto za druženje

Čuli smo da je vrt tako često i mjesto za druženje sa ekipom, pravo utočište,  bez da nekome smetate, bilo najbližima kod kuće ili susjedima. To naš domaćin zove ”tanjurača”, odnosno roštilj, što bi značilo neobvezno druženje, uz iće i piće.

”Nije bitno koliko čega ima, već samo da se okupimo i podružimo. I to uživo, jer ono ajmo se čuti pa ćemo pričati je već pomalo prešlo svaku razumnu granicu. To je za mene pravi lijek, koji učinkovito liječi i mnoge urbane bolesti. Jer ako vi u vrtu, koji je živa stvar, boravite svaki dan,  ne možete biti nervozni, razdražljivi ili živčani. Ako i dođete  malo živčani on će vam vratiti spokoj, kao da odete pješice na Sljeme, priroda i zelenilo imaju svoju moć”, čuli smo dobar savjet.

Ogradu je prvi postavio, kaže, jer su vrtovi blizu ceste, odnosno šetnice, pa su im neki prolaznici krali urod, koji oni njeguju po cijele godine.

”Nije u redu da vam plodove netko samo uzme. Društvo tako pokazuje koliko može biti okrutno prema pojedincu, koji se usudi biti malo drugačiji i raditi nešto svoje, ne tražeći pritom pomoć od drugih. Ali eto, i ‘zeleni mir’ ima svoju cijenu”, zaključuje naš sugovornik.