ŽIVOTI NA ČEKANJU ”Političari su otišli na more, a nas ostavili u studentskom domu; sada svima smetamo”

Stradalnici u potresu, smješteni u studentskom domu Cvjetno naselje, kao da su postali glavni krivci za sve probleme u Hrvatskoj. Ispod tekstova o njima osvanulo je, naime, mnogo uvredljivih komentara u kojima se čitatelji blatom nabacuju na ljude koji su ostali bez krova na glavom. Kao da su oni glavni i jedini krivci za manjak mjesta u studentskim domovima, ali i za sve druge probleme nesretnih i frustriranih hrvatskih građana?! ”Već mjesecima procjenjuju štete na kućama, a nitko ne procjenjuje ljude. A mi popucali po svim meridijanima!”, ispričali su nam majka i sin, čiji je stan teško stradao u potresu (oboje invalidne osobe), a koji su još smješteni u studentskom domu i koji se pitaju: kamo dalje?

Kada su, prije nekoliko dana, mediji objavili da stotine studentica i studenata ostaju bez smještaja u studentskom domu jer u dva paviljona doma u Cvjetnom naselju i dalje živi 285 ljudi čiji su stanovi stradali u potresu; ti nesretnici kao da su postali glavni krivci za sve probleme velikog dijela hrvatske javnosti.

Ispod tekstova o ovom problemu na društvenim mrežama osvanulo je, naime, bezbroj ružnih i uvredljivih komentara u kojima se čitatelji blatom nabacuju na građane koji su ostali bez krova nad glavom – kao da su oni glavni i jedini krivci za manjak mjesta u studentskim domovima, ali i za sve druge probleme vojske nesretnih i frustriranih hrvatskih građana.

Vjerojatno je ta lavina negativnih komentara i bila glavni razlog šutljivosti i nepovjerljivosti većine privremenih stanara studentskog doma Cvjetno (mnoge su tu starije i invalidne osobe, mnogi siromašni ljudi), kada smo u četvrtak 20. kolovoza pokušali s njima razgovarati.

Nekoliko starijih i bolesnih žena te mladić koji boluje od depresije,  a koje smo zatekli kako sjede na klupama ispred Prvog ili Dugog paviljona, ipak su pristali na kratki razgovor.

Udovica hrvatskog branitelja: Da sam socijalni slučaj, dali bi mi stan

”Bila sam zaštićeni najmoprimac u jednom od stanova u staroj kući u Vlaškoj 57. Kuća se urušila i stan je neupotrebljiv. Država nas sada, nakon što smo pet mjeseci proveli u studentskom domu, iseljava iz Cvjetnog i šalje privremeno u podstanare, umjesto da nam daju prazan stan u najam. Za gradski stan nemam uvjete jer nisam socijalni slučaj, premda sam i siromašna i bolesna. Imam čak sedam dijagnoza: imala sam moždani udar, operirala želudac, imam kronični bronhitis i astmu, koljeno mi je bez hrskavice…, no i tako bolesna moram tražiti podstanarski stan. Odobrili su mi 2000 kuna subvencije, no to nije dovoljno za dvosobni stan”, ističe Dragica Muškovac, udovica hrvatskog branitelja koji je umro u 42. godini života još 1998. godine, a koja u domu Cvjetno naselje živi zajedno sa svojom kćerkom te s dvije unuke.

Muž joj je, kaže, u ratu proveo punih pet godina. Bio je na mnogim ratištima – od Zadra do Pakraca, no kasnije je psihički stradao pa se nije htio liječiti kada je obolio od bakterijske upale pluća…

Gospođa Muškovac, na osnovu preminulog supruga – dragovoljca Domovinskog rata, prima obiteljsku mirovinu od 1760 kuna mjesečno.

”Nisu svi branitelji dobili visoke mirovine te zbrinuli obitelji, kako se nepravedno govori i piše. Istinski hrvatski branitelji – koji su bili na mnogim ratištima i koji su kasnije psihički i fizički stradali, poput mog supruga, najčešće nisu ni tražili status ratnog vojnog invalida. No, zato su se zbrinuli mnogi lažni ratni invalidi. Znam jednoga koji je u ratu proveo 90 dana, a kojemu je kosilica doma otkinula nekoliko prstiju na nozi i koji je na osnovu toga dobio stopostotnu ratnu vojnu invalidninu. Baš on je, nakon potresa u ožujku, nedavno dobio dvosobni stan od Grada Zagreba!

Meni, pak, kažu da nemam pravo na stan, jer nisam socijalni slučaj! Nisam tražila invalidninu ni socijalnu pomoć jer nisam htjela biti na teret društva. I ovako bolesna i bez muža borila sam se i radila kako bih podigla obitelj. Ispada da bih bolje prošla da nisam radila te da sam se prijavila u centar za socijalnu skrb. I drugi moj susjed, nakon potresa je također od Grada Zagreba dobio dvosobni stan, jer se ranije hranio u pučkoj kuhinji i jer je bio socijalni slučaj… Toliko sam revoltirana zbog svega toga”, ispričala nam je gospođa Muškovac, koju smo zatekli kako sama sjedi na klupi ispred Prvog paviljona studenskog doma Cvjetno naselje.

Čekala je čovjeka s kojim je trebala poći pogledati jedan stan, jer do 1. rujna, kako nam je rekla, ona, njezina kćer i dvije unučice moraju iseliti iz Cvjetnog.

”Stanarine za dvosobne stanove iznose oko 4500 kuna mjesečno, a nama je odobrena subvencija od 2000 kuna mjesečno. Kako za taj iznos pronaći stan u Zagrebu za četiri osobe? Nikako. Gledali smo jednu staru i derutnu kućicu na Črnomercu. Tamo bi možda mogli unajmiti stan, kojega će trebati sanirati prije useljenja”, rekla nam je na rastanku Dragica Muškovac.

‘Hostel nije rješenje, za dva mjeseca tjerat će nas i iz hostela!’

I starija gospođa, čije ruke su se tresle dok je na klupi ispred Prvog paviljona čitala obavijest Ministarstva državne imovine, a koja se predstavila kao Stana (68), morat će uskoro iseliti.

Stana je do potresa živjela u stančiću koji se nalazi u nekoliko stotina godina staroj kući na gornjogradskoj Opatovini. Nakon razornog potresa od 22. ožujka, već pet mjeseci – zajedno sa svojom kćerkom – privremeno boravi u sobi studentskog doma Cvjetno naselje.

”Naš stan, odnosno kuća u kojoj je stan, dobila je žutu oznaku. Zato smo još u domu. Gotovo svi sa žutom oznakom su odbijeni, kada su tražili zamjenski smještaj. I mi smo dobili rješenje da nemamo pravo na stan jer nismo socijalni slučaj. Bolje bi bilo da pijem i da sam problematična. Tada bi od Grada dobila stan. Sada nam u ovim lecima obećaju da će nas sve stambeno zbrinuti. No, ja im ne vjerujem. Kako će nas zbrinuti? Nudili su mi starački dom, ali sam odbila. Gdje bi onda moja kćer, koja ima 29 godina? Sada će nam vjerojatno ponuditi da odselimo u hostel. Ali, ni to nije rješenje. Za dva mjeseca bi i vlasnici hostela mogli reći da im trebaju sobe, pa ćemo opet morati van”, nepovjerljiva je gospođa Stana, čije ruke se neprestano tresu jer ima Parkinsonovu bolest.

Preživjela je, kaže, i moždani udar, kičma joj se raspada a ima i tešku bolest pluća (KOPB). Zbog potresa te epidemioloških mjera mjesecima nije bila kod svog liječnika.  Rekao joj je, kaže, da pričeka malo dok se situacija s koronom ne smiri.

Neizvjesnost i strah od izbacivanja na ulicu, bolesnima ne pomažu

”Zdravstveno stanje mi se u međuvremenu pogoršalo. Vidim to i sama, sve više se tresem. Ova neizvjesnost, odnosno strah da će nas izbaciti na ulicu, nikako ne pomažu. Preživjela sam dosad i dva požara kuće u kojoj sam živjela, veliku poplavu iz 1964., a nedavno i razorni potres. Kada je zagrmilo i počelo tresti, samo sam sjedila i gledala kako se sve ruši. Padali su tanjuri, televizor, radio. Sve se razbilo. U stanu se više ne može živjeti. No ako nas izbace iz studentskog doma, vjerojatno ćemo se vratiti u tu ruševnu kuću. Za podstanarstvo nemamo, a na ulici ne možemo živjeti”, u turobnom raspoloženju i odmahujući glavom, gospođa Stana je čitala letak na kojem velikim tiskanim slovima piše: ”Stambeno zbrinjavanje će biti omogućeno svim stanarima SD Cvjetno naselje”.

Malo dalje, na klupi smo zatekli majku i sina, oboje invalidne osobe, koji su također komentirali sadržaj letka kakve su im taj dan podijelili.

”Svi samo čekamo. A dok čekamo, pričamo o jednoj jedinoj temi: gdje  i kako dalje? Jedino o tome iz dana u dan razgovaraju svi koje vidite na ovim klupama. Već smo dojadili jedni drugima. Ljudi bi svojim kućama, ali ne mogu. Prvo su rekli da će nas stambeno zbrinuti najkasnije do 1. srpnja, pa su produžili do 1. kolovoza. No, predugo se sve razvuklo. Zakon o obnovi Zagreba nije donijet, jer su čekali da prođu izbori. A nakon izbora, počeli su godišnji odmori. Političari su otišli na more, a mi ostali u studentskom domu.

Po cijele dane čame na klupama

Sada kada studenti trebaju useliti, mnogi se boje da će završiti na ulici. Ne vjerujemo više nikome. Kažu da će nekima subvencionirati smještaj u podstanarskom stanu sljedećih godinu dana. A što nakon toga? Bolje bi bilo da su dali povoljne kredite za obnovu kuća, pa da ljudi trajno riješe problem. Ovako, sjedimo i čekamo. Nisu za potres krivi ni Plenković, ni Milanović, ali nije rješenje ni stalno čekanje. Odrasli ovdje već pet mjeseci po cijele dane čame na klupama, dok se djeca igraju. Tako prolaze dani. Čujemo da se studenti bune jer smo još u domu. Normalno je da se svatko bori za sebe. Da nismo živi, ne bi bili nikome na teret”, s uzdahom govori gospođa Marija, koja je u Zagreb doselila prije 11 godina, a koja sada sa sinom, koji boluje od depresije, živi u studenskoj sobi u Cvjetnom.

Do potresa su, veli, živjeli u kući u Gornjoj Dubravi, na mjestu četiri kilometra udaljenom od epicentra potresa.

”Strašno je bilo kada je zatreslo. Još veći strah smo doživjeli za vrijeme kasnijih potresa. Bilo ih je više od tisuću, a u Gornjoj Dubravi svi su se itekako osjetili. Već mjesecima procjenjuju štete na kućama, a nitko ne gleda ljude. A mi popucali po svim meridijanima! I sada me strah svaki puta kada čujem kamion i kada nešto zatrese. Srce lupa kao ludo”, ispričali su nam majka i sin (oboje invalidne osobe), koji su molili su da im imena ne objavljujemo.

Dodali su da im obećanje o stambenom zbrinjavanju izgleda prelijepo da bi bilo istinito.

”Ispod obavijesti o stambenom zbrinjavanju, koje su nam podijelili, piše da ćemo trebati dati i naš potpis. E, tu mi je zasvijetlilo crveno. Bojim se da će, nakon što potpišemo, reći: Sami ste odlučili, ubuduće se snalazite sami”, zaključila je gospođa Marija, koja mjesečno prima 600 kuna invalidnine, jer boluje od reumatoidnog artritisa.

Ni Anica Grlić (75), s kojom smo također razgovarali na jednoj od klupa ispred Prvog paviljona, nije bila posebno sretna zbog obavijesti Ministarstva državne imovine – koje su taj dan zatrpale oglasne ploče  Studentskoga doma u Cvjetnom, a koji su privremenim stanarima obećali stambeno zbrinjavanje.

”Tko zna što će nam sada ponuditi. Oni jedno govore, a drugo rade. Zaštićeni sam najmoprimac. Do potresa sam živjela u stančiću od 34 kvadrata u Vodovodnoj ulici, kod Francka. Ta, više od stotinu godina stara kuća je posve stradala i u njoj se više ne može živjeti. Muž mi je umro prije 9 godina i otada živim sama. Stan u Vodovodnoj, koji smo dobili na korištenje od HŽ-a, gdje je suprug radio, nismo mogli otkupiti jer je zgrada bila derutna i spremna za rušenje. Sada mi nude zamjenski stančić od 25 kvadrata, posve derutan, bez vode i struje, s popucalim zidovima u Branimirovoj ulici.

S mirovinom od 2300 kuna, sama bi trebala popraviti ruševinu

Primam mirovinu od 2300 kuna i s tim novcem ne mogu popraviti taj ruševni stan, a drugo rješenje mi ne nude. Sutra ću im reći da mi pomognu ako mogu. Ako ne pomognu, ne znam što ću”, jadala se Anica Grlić (75), žena koja je desetljećima radila kao medicinska sestra u Vinogradskoj, no čija mirovina nije dovoljna za normalan život, a kamoli za sanaciju ruševnog stana kojeg joj HŽ nudi.

Gospođa Grlić na kraju je sama sebe pokušala utješiti riječima da su svi ljudi koji žive u studentskom domu u Cvjetnom – na istim mukama kao i ona.

Dan kasnije, u petak 21. kolovoza, djelatnici Ministarstva državne imovine nesretnicima iz Cvjetnoga ponudili su – privremeno stambeno zbrinjavanje. Jednima su ponudili krevet u hostelu, drugima mjesto u domu umirovljenika, a trećima subvencioniranu stanarinu za podstanarski stan… Rekli su im da do 15. rujna svi moraju iseliti, jer u dom trebaju studenti kojima uskoro počinje nova akademska godina. Onima koji su prihvatili podstanarstvo, država će u sljedećih 12 mjeseci subvencionirati stanarinu. A što nakon toga? Na to pitanje, koliko nam je poznato, ljudima nisu znali odgovoriti.

Životi stradalnika u potresu tako će, prema svemu sudeći, i dalje biti na čekanju.

Do daljnjega.

Snimio: Damir Kramarić