35 godina potrage koja je obilježila obitelj: „Dok ne pokopam oca, za mene rat nije završio“

Damjan Samardžić zvan Veliki Bojler, jedan od zapovjednika Sajmišta, najkrvavije bojišnice u Vukovaru, nestao je nakon pada grada u studenome 1991. Njegova kći Katica traži ga gotovo cijeli svoj odrasli život, dok su uz njezinu potragu odrasla njezina djeca. Prošle je godine, stojeći nad otvorenom jamom na Ovčari, bila uvjerena da je čekanju došao kraj, da ga je napokon pronašla. Nije…

Piše: Romana Eibl

Više od tri desetljeća nakon završetka rata Hrvatska još traga za 1.725 nestalih i smrtno stradalih osoba čije mjesto ukopa nije poznato. Iza tog broja nisu samo ljudi čije sudbine još nisu razriješene. Uz svakoga od njih ostale su obitelji koje desetljećima žive bez odgovora, a u međuvremenu su odrasla njihova djeca, rodili se unuci, pa i praunuci.

U Vukovaru, gradu koji posljednjih tjedana ponovno ulazi u vrijeme obljetnica i sjećanja, čiji će vrhunac biti 18. studenoga, to čekanje nije samo dio prošlosti. Ono traje u obiteljima. U obitelji Damjana Samardžića traje već 35 godina.

Imala je 19 godina, danas je baka

Njegova kći Katica Pavletić imala je 19 godina kada ga je posljednji put vidjela. Danas je majka četvero odrasle djece i baka. Njezina djeca odrasla su uz majku koja traži svoga oca, a ovoga je ljeta u Vukovar stigla i najmlađa generacija obitelji – Katičina unuka Marsela, Damjanova praunuka. Rođena je tri i pol desetljeća nakon njegova nestanka.

Što se događa s obitelji kada rat završi, a potraga za jednim njezinim članom ne završi?

„Tko zna hoće li od toga biti išta. Ja stvarno više ni sama ne vjerujem da ćemo ga ikad pronaći.“ Katica Pavletić upravo to izgovara na početku našeg razgovora u Vukovaru, u predvečerje kasnoljetne subote. Dopodne je radila u svojoj cvjećarnici Lizijantus, svijetloj i šarenoj, posve u suprotnosti mračnih i surovih scena razrušenoga Grada zacementiranog u kolektivnoj memoriji Hrvata.

Odveden iz vukovarske bolnice

Nakon rezigniranih prvih rečenica, Katica odmah dodaje: „Ali ne odustajem!“

Između te dvije rečenice „Više ne vjerujem“ i „Ne odustajem“ stalo je gotovo 35 godina njezina života. Ne vjerovati više da ćeš pronaći svoga oca i ne biti sposoban prestati ga tražiti nije nužno proturječje. Za Katicu je to svakodnevica.

Otac Damjan Samardžić nestao je nakon sloma obrane Vukovara 1991. godine. Imao je 46 godina. Odveden je iz znamenite vukovarske bolnice gdje je posljednjih mjesec dana razaranja Grada sklonio suprugu Vidu i i 10-godišnjeg sina Marka, Katičina polubrata.

„Posljednjih dana prije pada Vukovara“, svjedoči pukovnik Ivan Anđelić Doktor, Damjanov suborac i prijatelj, „kada su već sve logističke baze branitelja bile uništene, u bolnicu je stigao i Damjan. On se danima, s automatom u rukama, smjenjivao na straži s jednim suborcem, ispred sobe u kojoj su bila trojica zarobljenih, ranjenih, neprijateljskih vojnika, stariji vodnik Saša Jović, ročni vojnik Srđan Miljković i jedan rezervist iz Bačke Topole. Čuvao je neprijateljske vojnike koji su pucali na nas da im ne bi dlaka s glave pala“, govori pukovnik Anđelić.

Silom su ih razdvojili

Iako je imao samo 10 godina, Marko se živo sjeća trenutka kad je jednom rukom držao majku Vidu,  drugom tatu Damjana, a Šljivančaninovi vojnici silom su ih razdvojili i odveli mu oca. Odveli su i Vidina sina, Markovog polubrata i Damjanova posinka, Zorislava Gašpara Gašu, koji je u lipnju 1991. pobjegao iz JNA i pridružio se obrani Vukovara. Imao je 20 godina… Odveli su ih na Ovčaru, kao i stotine drugih. Katica kaže da su preživjeli svjedoci govorili da je na Ovčari njezin otac zvjerski pretučen i ubijen. Njegovi posmrtni ostaci do danas nisu pronađeni.

Katica ne čeka oca živoga. Ona godinama čeka njegove kosti. I mjesto na kojem će ih pokopati. Grob na kojem će moći zapaliti svijeću. Čeka da ispiše posljednju stranicu mučne i krvave sudbine i zaklopi napokon knjigu koja još nije dovršena 35 godina nakon rata.

Prije nestalog branitelja postojao je tata

Kad je pitamo što joj prvo padne na pamet kada je netko pita o ocu, Katica odgovara:

„Ajde da ga pronađemo.“ Ali odmah potom ratni zapovjednik nestaje iz razgovora i pojavljuje se jedan drugi Damjan. Otac.

„Sjetim se kakvo sam bila dijete u Bogdanovcima. Nisam baš bila dobra pa me vijao kroz selo. Nije me mogao uhvatiti, ali kad sam došla kući, bolje da nisam“, govori i smije se. Bio je, kaže, veseljak, pravi bećar, ribič, lovac, svestran. Komunikativan, društven, omiljen među prijateljima i susjedima.

Nedavno joj je u svatovima prišao muškarac, dugo je gledao pa upitao: „Ti si Damjanova kći?“ Bio je očev prijatelj iz mladosti. Pričao joj je kako su kao mladići išli krasti lubenice premda su imali vlastite. „Slađa je tuđa lubenica, jabuka, kruška“, smije se Katica. Takve priče voli, jer u njima otac ponovno postaje čovjek, a ne ime s popisa nestalih.

Previše djece koja očeve ne pamte

„Volim slušati o njemu i saznati nešto novo. Ja sam ipak imala privilegij da bude uz mene do moje 19. godine. Ovdje ima previše djece koja svoje očeve uopće ne pamte.“

Roditelji su joj se razveli kada je imala sedam godina. Katica je ostala s majkom, sestra s ocem, ali djeca su odlazila i jednom i drugom roditelju. Oca je posljednji put vidjela u svibnju 1991. Na ramenima je držao njezina mlađeg brata Marka. Ni ocu ni u njoj nije bilo ni u primisli da se vide posljednji put.

„Govorili smo jedno drugome: sve će biti u redu. Vidjet ćemo se sutra, preksutra. Tko bi mislio da će biti onako zastrašujuće? Nažalost, od tog dana više se nikada nismo vidjeli.“

Znala da se neće vratiti živ

Katica kaže da je vrlo rano shvatila da joj se otac neće vratiti živ.

„Tata je bio poznat u cijelom gradu, bio je privatni autoprijevoznik, imao je svoj kamion, bio je od prvih dana osnivanja stranke u HDZ-u, veliku Tuđmanovu sliku imao je na kući  i kad je krenuo napad na grad, Srbi iz Negoslavaca su raspisali nagradu za moga oca, tko ga nađe, živog ili mrtvog, dobit će 35.000 maraka. Znala sam, tko ga uhvati, nema mu spasa. I kasnije, kako je rasla njegova uloga u obrani Sajmišta, najkrvavije vukovarske bojišnice, i u organizaciji logistike Grada, nisam vjerovala da će preživjeti ako bude zarobljen.“

Katica nije desetljećima čekala da se jednoga dana pojavi na vratima. Čekala je da ga pronađu. To je druga vrsta čekanja.

Žena koja možda zna gdje je Damjan

U tako dugoj potrazi nisu najteže samo godine u kojima nema nikakve informacije. Ponekad je teže kada se pojavi mogućnost da odgovor postoji. I da ga netko možda nosi u sebi. Katica je 12 godina vodila udomiteljsku obitelj. Među ljudima o kojima se brinula bila je starija žena po imenu Simuna. Prije rata živjela je, kaže Katica, samo nekoliko kuća dalje od njezina oca.

Prije petnaestak godina došli su im na vrata istražitelji iz Osijeka. Do njih je, prema Katičinu svjedočenju, stigla informacija da bi tada 80-godišnja Simuna mogla znati nešto o Damjanovoj sudbini. Katica pamti što im je Simuna rekla:

„Ja i što znam, ne znam, jer ne želim da vam kažem. Ne znam što će sa mnom biti.“

Istražitelji su otišli, a Katica je ostala sa ženom koju je hranila, oblačila i njegovala. „Rekla sam joj: ‘Simuna, ti si nepokretna. Ja te hranim i presvlačim, deset godina si kod mene u domu.  Samo mi reci gdje mi je tata. Što će ti se dogoditi?’“ Simuna je nakon toga, govori Katica, samo ponavljala:  „Ja o tome ne znam ništa.“ Nikada joj ništa drugo nije rekla. Umrla je.

„Sigurna sam da je znala. Kako me to ne bi razdiralo?“

Je li Simuna doista znala gdje je Damjan, danas ne možemo utvrditi. Katičino uvjerenje ostalo je bez potvrde, a žena od koje je mogla dobiti odgovor više nije živa. Možda je znala. Možda nije. Za obitelj nestaloga i takva sumnja može postati još jedna priča bez završetka.

 „Kako da se ne sjetim?“

Katica je ostala živjeti u Vukovaru. I gotovo svakodnevno prolazi pokraj mjesta na kojem vjeruje da je završio život njezina oca.

„Svaki dan prolazim pokraj Ovčare. Kad idem s posla i kad se vraćam, prolazim pored ploče Ovčara, gdje mi je otac odveden, masakriran i ubijen. Kako da zaboravim? Kako da se ne sjetim!? Svaki dan prođem pored oznake koja me duboko uznemiri i stvara bol.“

Vukovar je grad u kojem je 1991. godina fizički prisutna. Rat, heroji, žrtve… memorirani su na svakom koraku. Križevi, spomen ploče, biste, murali, memorijalno groblje, obljetnice. I vukovarski Vodotoranj – koji se unatoč silnom granatiranju odbio srušiti – vidljiv iz svakog dijela grada.

Memorija čuva mrtve od zaborava. Ali za ljude poput Katice ima i posebnu težinu, prostor kojim se kreću svakodnevno istodobno je prostor njihove osobne tragedije. Jedna njezina kolegica pronašla je majku na Petrovačkoj doli, dok joj se za ocem još traga. Njih dvije ponekad odu do mjesta na kojima se istražuje. Da vide radi li se. Kopa li se.

„Čim čujemo da se negdje kopa, svi se uskomešamo i idemo tamo.“

Jer svaka nova jama nosi istu mogućnost. Možda je ovaj put on.

„Ja čekam 35 godina, a vi čekate dojavu“

Upravo je odnos institucija prema potrazi jedno od mjesta na kojima Katičina tuga prelazi u ljutnju. Nakon identifikacije polubrata Zorislava Gašpara Gaše prošle jeseni, kaže da je od nadležnih tražila nastavak iskopavanja.

„Kopajte, ljudi moji, kopajte!“

Tijekom godina je dobivala različite informacije o mogućem premještanju tijela nakon zločina na Ovčari te se s informacijama obraćala istražiteljima. Njezin doživljaj institucionalne nemoći vrlo je jasan.

„Pa što je on, olovka koja se otkotrljala pod ormar pa ne znaš gdje je? Kako čovjek može nestati? Netko mora znati!“

Govori da bi, kada bi joj dopustili, sama Ovčaru prekopala motikom. Kada joj se odgovara da se traga prema informacijama i dojavama, Katica uzvraća:

„Ja čekam 35 godina, a vi čekate dojavu. Meni vrijeme postaje sve važnije. Za 20 godina mene možda neće biti. Tko će tada tražiti moga oca? Više neće biti nikoga kome će on biti važan. A on je sada još meni važan.“

I onda zahtjev svede na najmanju moguću mjeru.

„Dajte mi jednu kost!“

Moj tata nema ni drvo u Vukovaru

Katičina ljutnja na institucije ne završava pitanjem zašto njezin otac još nije pronađen. Boli je i ono što doživljava kao izostanak priznanja ljudima iz vlastite obitelji koji su sudjelovali u obrani Vukovara.

„Svi ti silni križevi, sva ta silna obilježavanja, spomenici, a moj tata nema ni drvo u Vukovaru“, govori Katica.

Kaže da je od Grada tražila pomoć za snimanje dokumentarnog filma o Damjanu i zapovjednicima obrane Sajmišta, ali je nisu dobili. Brat Marko i ona film financiraju sami. Posebno ju je pogodilo kada je na službenoj gradskoj objavi uz ime drugog branitelja bila postavljena fotografija njezina oca. Jer nekima to danas više nije važno. Katica inzistira da ne traži da Damjan bude važniji od drugih.

„Nemam protiv nikoga ništa. Svakome je njegov otac, brat, sin najvoljeniji, najdraži, najbolji. Ali zašto netko ima pet obilježja, a netko nema nijedno? Ne radi se samo o mom tati, ima još takvih slučajeva. Svi su oni jednaki i svi su zaslužili svoje ime i svoje obilježje i da ih se svi sjećamo.“

„I mama je bila na prvoj crti“

Sličan osjećaj nepriznatosti Katica prepoznaje i kod svoje majke Nevenke (75), koja danas živi na Mitnici.

„Moja mama je bila u vojsci s puškom do 1998. Poslije mirne reintegracije još je išla u vojsku. Bila je s muškima na prvoj crti, u rovu.“

Katica prenosi majčine riječi:

„Kaže moja mama: ‘Znam ih koji se busaju kao veliki branitelji, a ja sam ih čuvala s puškom u ruci dok su oni spavali u podrumu, u kadi, i oni imaju vojnu mirovinu, a ja nemam.’“

Nakon povratka u Vukovar, kaže Katica, Nevenka je još odlazila u Borince i bila u vinkovačkoj postrojbi.

„Mama kaže: ‘Sad imamo ratnih kuharica kao u priči. A gdje sam ja, koja sam bila na prvoj crti? Niti sam kuharica niti braniteljica!? Čuvala sam ih, gaće sam im prala i kuhala, a oni su sad u vojnoj mirovini.’“

Katica taj osjećaj koji povezuje i s ocem i s majkom sažima jednom rečenicom:

„To je ta teško podnošljiva razina nepravde.“

„Ja sam vidjela tatu“

Prošle godine Katica je povjerovala da je došao kraj potrazi. Pozvali su je na Ovčaru, na mjesto novog pronalaska posmrtnih ostataka. Do tada je, kaže, nikada nisu zvali da dođe nad otvorenu jamu. Za nju je zato sam poziv bio znakovit.

„Zašto bi zvali baš mene ako nisu pronašli tatu?“

Tog je dana radila u drugoj smjeni. Otišla je ravnateljici da je pusti s posla.

„Kažem joj da su me zvali na Ovčaru jer mi je, izgleda, tata pronađen.“

U 15 sati bila je ondje sa suprugom. Pred njom otvorena jama. Sjećala se odjeće koju je otac nosio. Hlače na crtu, plava košulja. Gledala je posmrtne ostatke. Odjeću, obuću. I u jednom tijelu prepoznala očev stas.

„Ja sam vidjela tatu!“

Bila je potpuno uvjerena.

„Kažem suprugu: ‘Ovo je moj tata. Sto posto!’“

Pokraj nje su bili ljudi iz državnih institucija i osobe koje su poznavale Damjana.

„Imala sam osjećaj da me otac vuče sebi.“

Damjan nije bio među njima

Nazvala je brata Marka u Australiju. „Pitam ga sjeća li se kao i ja što je tata imao na sebi. I on se sjeća. A ja samo ponavljam: ‘Joj, pronašli su ga. Marko, pronašli su nam tatu!’“

Nakon više od tri desetljeća Katica je povjerovala da je gotovo. Da će čovjek kojeg je posljednji put vidjela s njezinim malim bratom na ramenima napokon dobiti grob. Da više neće gledati svaku novu jamu. Da će znati gdje joj je otac.

Među pronađenima je doista bio član njihove obitelji: Damjanov posinak Zorislav Gašpar Gašo, kojeg Katica smatra bratom. Ali Damjan nije bio među njima.

 „Ja hoću svog tatu“

Prije nego što je završena službena identifikacija, počele su kružiti informacije da je pronađen i Damjan. Katica kaže da su joj na mobitel počeli stizati pozivi, novinarske poruke i izrazi sućuti. Ona je još vjerovala da je čovjek kojeg je vidjela u jami njezin otac. A onda joj je rečeno – nije!

„Kako nije?“ Nije mogla prihvatiti odgovor. Nazvala je čovjeka zaduženog za kontakt s obiteljima identificiranih, inače prijatelj njenog oca. Uspjela je pitati samo:

„Je l’ tata?“

„Pa znaš da bih ti javio da je pronađen“, odgovorio joj je.

Damjan nije identificiran, ali poruke su nastavile stizati.

„Meni govore da je tata pronađen. Svi su objavili, čak je objavljeno i na stranici grada,  a ti koji mi to trebaš reći nisi mi rekao!?“

Odgovor je ponovno bio: „Ja ti garantiram da nije tata.“

Potom je došla službena identifikacija u memorijalnoj vukovarskoj bolnici „Dr. Juraj Njavro“. Jedna je obitelj ušla prije njih. Zatim je na red došla Katičina obitelj zbog Zorislava Gašpara. Nakon njih čekala je obitelj Jean-Michela Nicoliera. U prostoriji je bio i glavni državni odvjetnik Ivan Turudić. Obitelji su predstavljeni rezultati identifikacije i nalazi o Zorislavu. Katica, međutim, kaže da u tom trenutku nije mogla misliti ni na što drugo. Došla je po oca. Gledala je Turudića.

„Ja hoću svog tatu.“ Tresla se. „Gledam u gospodina Ivana Turudića i govorim da hoću svog tatu. Gleda u mene i ne zna što bi mi rekao. Tresla sam se i lupala rukama o stol. U tom se trenutku nisam mogla kontrolirati. Nakon toga mi je pozlilo i zatražila sam liječničku pomoć“, govori Katica.

Nije dobila oca. Dobila je još jedan početak čekanja.

Kada pogrešna vijest nije samo pogrešna vijest

Nakon identifikacije je izašla pred novinare, jer je imala poruku upravo za njih.

„Zamolila sam ih da razmisle o posljedicama svoje žurbe i objavljivanja tako delikatnih, a netočnih informacija. Provjeri pet puta prije, pa kad budeš sto posto siguran, objavi.“

Za obitelj nestaloga netočna informacija o identifikaciji nije pogreška koja završava ispravkom naslova.  Najprije nekome kažeš: nakon 35 godina pronađen je tvoj otac. A zatim: ipak nije.

„Danas sam se ja suočila s emotivnim slomom zbog netočnih informacija. Sutra će biti netko drugi.“

Katica kaže da se nakon svega psihički raspala. Nije to bilo prvi put u 35 godina da je morala sama tražiti način kako izdržati. Je li je u svim tim godinama netko iz sustava pitao kako je, a ne samo zna li nešto novo o ocu, postoji li nova informacija. Nego jednostavno: kako ste vi? Je li joj kao kćeri nestalog branitelja ikad ponuđena  psihološka pomoć?

„Niti sam pomoć tražila niti mi ju je itko nudio. Nikad. Ni prije 35 godina, ni prije 20. Nikad.“

Jednom je sama otišla psihijatru. „Imala sam potrebu da se ispušem, da razgovaram s nekim otvoreno, kao sada s vama.“ Kaže da joj je razgovor pomogao. I tablete koje je smire.

Posebno joj je teško u mjesecima u kojima se približavaju vukovarske obljetnice i 18. studenoga.

„Što se više približava kolona sjećanja, svaki dan mi je sve gore i sve teže.“ Suprug i djeca govore joj: „Ajde, dosta je. Prestani se toliko mučiti.“

„Ali ja ne mogu. Ne mogu prestati.“

Od Damjana danas ima samo nekoliko fotografija, točnije tri, koje je slučajno dobila. Ostalo je, kaže, nestalo u ratu.

Kad je pitamo što je naslijedila od oca, oraspoloži se: „Narav! Veselost i komunikativnost. Volim pjevati i plesati. Idem na folklor i to me drži.“

Damjan se tako u razgovoru ponovno vraća iz smrti u život.

Djeca koja su gledala majku kako traži svoga oca

Katica ima četvero odrasle djece. Matiju (38), Filipa (33), Luciju (30) i Ivana (29). Svo četvoro danas žive u Njemačkoj, u Augsburgu. Katica je baka četvero unučadi. Damjan ima praunuke. Nikada nije upoznao ni unuke.

„Sve što mogu, pričam djeci o didi. Ali kako se možeš sjećati nekoga koga nikada nisi vidio i upoznao, tko te nikada nije pomazio?“

Upoznali su ga kroz majčine priče, nekoliko fotografija i dokumentarne snimke.

„Kad gledaju neki dokumentarac gdje se spominje, onda kažu: ‘Vidiš, to je moj dida.’“

Djeca nisu naslijedila samo priču o Damjanu. Godinama su gledala majčinu potragu. Odlazila su s njom na iskopavanja i identifikacije. Gledala kako svaka nova vijest podigne nadu i kako se ona ponovno sruši.

Pitam je jesu li djeca strepila za nju.

„Vjerujem da jesu. U početku su bili premali da mi nekako pomognu.“

Posebno izdvaja kćer Luciju: „Najveća podrška mi je moja kći. Ona se i dalje nada i vjeruje. Govori mi: ‘Mama, pronaći ćemo didu. Bit će sve dobro.’“

Pokušala otići iz Vukovara

Lucija danas ima vlastitu djevojčicu. U Vukovar ju je ovih dana dovela na krštenje. Tako u jednoj obitelji danas postoje generacije koje prema Damjanu imaju potpuno različita sjećanja. Katica pamti oca. Lucija ne pamti djeda, ali pamti majku koja ga traži. Njezina tek rođena djevojčica neće pamtiti ni rat ni Damjana. Jed­noga dana dobit će priču, pitanje s kakvim epilogom.

Katica je i sama pokušala otići iz Vukovara. Godinu dana živjela je kod djece u Njemačkoj, ali se brzo vratila. Danas radi u svojoj cvjećarnici, prije nekoliko je godina njezina okućnica proglašena najljepše uređenom u Vukovaru, ima obitelj, unuke, prijatelje, pjeva, pleše folklor, vodi svakodnevni život. To je važno. Trideset i pet godina potrage ne znači 35 godina neprekidnog očaja. Čovjek u međuvremenu živi, samo jedan dio života ostaje nedovršen.

Najveća joj je podrška cijelo vrijeme suprug. „On je svu moju muku, promjene raspoloženja, nadu i očajavanje strpljivo slušao i gledao. Sve je sa mnom proživljavao. Išao je nad svaku jamu i na svaku identifikaciju.“

Još nitko nije odustao

Pitam Katicu poznaje li nekoga među obiteljima nestalih tko je jednostavno rekao: dosta, više ne mogu tražiti.

„Još nitko od nas nije odustao. Možda više nemaju nade, ali ne odustaju.“

Čim se negdje ponovno počne kopati, kaže, svi se pokrenu. Nada se može ugasiti. Potraga ostaje.

Katica danas zna gdje želi pokopati oca ako ga pronađu, na Memorijalnom groblju, pokraj Zorislava Gašpara, a dok nema groba, svijeću mu pali kod križa s vječnim plamenom.

Na kraju razgovora pitam Katicu što bi se za nju promijenilo kada bi napokon stigao poziv koji čeka gotovo cijeli odrasli život. Kada bi joj rekli: pronašli smo ga.

Odgovor je kratak.

„Kad bih pronašli oca, to bi bila točka na i. To bi za mene bio kraj rata. Tek tada. Dok ne pokopam oca, za mene rat nije završio.“

FOTO: Osobna arhiva Katice Pavletić; Grad Vukovar; screenshot videosnimki

Tekst je dio projekta „Transgeneracijski PTSP: rat živi u domovima oko nas, iako su minobacači odavno utihnuli“ , a objavljen je uz financijsku potporu Agencije za medije iz Programa poticanja novinarske izvrsnosti