‘Beskućnici umiru kao štakori jer NEMAJU ZDRAVSTVENO; za Vladu RH ti ljudi ni ne postoje!’ ‘Beskućnici umiru kao štakori jer NEMAJU ZDRAVSTVENO; za Vladu RH ti ljudi ni ne postoje!’
TweetEmailPrint ”Svaki drugi dan možeš u novinama pročitati vijest: ‘Pronađen mrtav nepoznati muškarac, istraga je u tijeku’. To je u pravilu neki jadnik s... ‘Beskućnici umiru kao štakori jer NEMAJU ZDRAVSTVENO; za Vladu RH ti ljudi ni ne postoje!’


”Svaki drugi dan možeš u novinama pročitati vijest: ‘Pronađen mrtav nepoznati muškarac, istraga je u tijeku’. To je u pravilu neki jadnik s ulice. A ovo: ‘istraga u tijeku’ je običan vic. Kakva istraga! Samo ga pokupe”, tvrdi Mile Mrvalj, jedan od rijetkih bivših beskućnika koji je uspio preživjeti višegodišnji pakao života na ulici, a koji danas kroz rad u Humanitarnoj udruzi Fajter i kao poznati društveni aktivist pomaže beskućnicima da prežive

‘HRVATSKA 2021.: Znate li da dio beskućnika nema ni osnovno zdravstveno osiguranje?”, tim su riječima, na skandaloznu diskriminaciju i kršenje zajamčenih ljudskih prava, upozorili nedavno administratori FB stranice Hrvatske mreže za beskućnike.

U objavi su citirali dio Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju, te su naveli da se u stvarnom životu taj zakon često ne poštuje: ”Osobe s prebivalištem, odnosno odobrenim stalnim boravkom u Republici Hrvatskoj koje su nesposobne za samostalan život i rad i nemaju sredstava za uzdržavanje – imaju pravo na obvezno zdravstveno osiguranje kao osigurane osobe osnovom rješenja koje donosi ured državne uprave nadležan za poslove socijalne skrbi, ako pravo na obvezno zdravstveno osiguranje ne mogu ostvariti po drugoj osnovi.”

Ljudi bez ikakvih prava, poput robova u starom Rimu

Nažalost, pojedini beskućnici još uvijek nemaju prijavljeno prebivalište, a neki beskućnici iako imaju prijavljeno prebivalište nisu ostvarili pravo na zdravstveno osiguranje!”, napomenuli su djelatnici Hrvatske mreže za beskućnike 16. srpnja ove godine, a slična apele upućivali su i ranije.

Na njihovo dramatično upozorenje nitko od odgovornih do danas, kada se obilježava Svjetski humanitarni dan, nije reagirao.

Kako je tako očito kršenje Zakona (‘Svaka osoba ima pravo na zdravstvenu zaštitu i na mogućnost ostvarenja najviše moguće razine zdravlja…”) i temeljnih ljudskih prava moguće u državi članici Europske unije u 21. stoljeću, pokušali smo doznati u razgovoru s bivšim beskućnikom i aktivistom koji već godinama pomaže hrvatskim beskućnicima.

”Ako nemaš osobnu iskaznicu, nemaš pravo na socijalno i zdravstveno osiguranje. Mnogi beskućnici u Hrvatskoj nemaju osobnu, jer ne mogu prijaviti prebivalište. To su, dakle, ljudi bez ikakvih prava, poput robova u starom Rimu! Samo u Zagrebu je oko 2000 beskućnika koji nemaju dokumente, pa onda ni zdravstveno osiguranje. Nemaju ni pravo glasa, niti bilo koja druga ustavom zajamčena prava. To su, dakle, osobe koje kao da ne postoje! Poput zombija”, vrlo izravan je, po običaju, Mile Mrvalj, bivši dugogodišnji beskućnik, a danas jedan od najpoznatijih društvenih aktivista, ujedno i predsjednik Humanitarne udruge Fajter.

Kroz godine provedene u paklu beskućništva (nekoliko je godina spavao u napuštenim objektima u Zagrebu) Mile je dobro upoznao najveće i najteže probleme koji pogađaju ljude koji su prisiljeni živjeti na ulici.

Ministarstvo ne priznaje beskućnike koji nisu u prihvatilištima

”U Ministarstvo rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike priznaju samo beskućnike koji su smješteni u prihvatilištima. A tisuće onih koji spavaju po kolodvorima, u parkovima, tramvajima, vagonima, napuštenim objektima…, za njih niti ne postoje. To su, valjda, nekakve aveti”, naglašava Mrvalj.

Tumači potom da zakon omogućuje, u teoriji, da beskućnici prijave prebivalište preko centara socijalne skrbi. No, u praksi se ta odredba, kako tvrdi, najčešće ne primjenjuje.

Zašto?

Centri za socijalnu skrb u praksi rijetko te uz vrlo dugotrajnu i kompliciranu proceduru prijavljuju prebivalište beskućnika. Oni od jadnika s ulice traže hrpu papira, potom mjesecima provjeravaju te papire, zatim od beskućnika traže potpis kojim potvrđuju da žele biti prijavljeni preko centra za socijalnu skrb. Nakon toga zahtjev šalju MUP-u. Potom se dugo čeka odgovor MUP-a… Cijela ta komplicirana i za beskućnike vrlo mučna procedura traje pet do šest mjeseci. Osim toga, u mnogim centrima za socijalnu skrb maltretiraju ljude i s dodatnim zahtjevima, zbog čega mnogi odustaju od takvog prijavljivanja prebivališta. Upravo zato u Hrvatskoj imamo toliko ‘nepostojećih ljudi’, napominje predsjednik Humanitarne udruge Fajter i glavni urednik časopisa Ulični fajter.

Na pitanje: kako se onda liječe beskućnici, odgovara da im je rakija, ako je imaju, nerijetko jedini ‘lijek’.

Nakon pola godine na ulici, mnogi psihički obole

”Po beskućnika, ako se ozbiljno ozlijedi, mora doći hitna pomoć, ali nakon toga on nema pravo na daljnje liječenje, na pretrage ili terapiju. Ti ljudi umiru kao štakori! Svaki drugi dan možeš u novinama vidjeti vijest: ‘Pronađen mrtav nepoznati muškarac. Istraga je u tijeku’. To je u pravilu neki jadnik s ulice. A ovo: ‘istraga u tijeku’ je običan vic. Kakva istraga! Samo ga pokupe”, tvrdi Mile Mrvalj, jedan od rijetkih bivših beskućnika koji je uspio preživjeti višegodišnje muke života na ulici.

Beskućništvo, naime, ostavlja teške posljedice na tijelu i psihi, na što često upozorava i Zvonko Mlinar, izvršni predsjednik Hrvatske mreže za beskućnike.

”Točno je da se nakon šest do sedam mjeseci provedenih na ulici, čovjek jako teško oporavlja i vrlo rijetko vraća u ‘normalan život’. Ako netko toliko dugo ne uspije riješiti status i ako ne uspije pronaći sobicu, to će na njega ostaviti dubokog traga. Takve osobe obično obolijevaju od teške depresije i drugih psihičkih bolesti”, objašnjava Mile Mrvalj.

Dodaje potom da bi se taj veliki problem lako mogao riješiti kada bi postojala politička volja da se to riješi.

Vladu RH taj problem uopće ne zanima

”Ne treba tu puno mudrovati. Trebaju im osigurati barem minimalna ljudska prava, odnosno pravo na osobne dokumente i zdravstveno osiguranje. I to je to. Da se hoće, brzo bi se to riješilo. Zdravstveno osiguranje za beskućnika stoji vjerojatno manje nego felga službenog automobila hrvatskih političara i dužnosnika. No, u Hrvatskoj vladi ne žele, očito, riješiti taj problem. Oni negiraju da problem postoji, kao što i inače negiraju sve probleme – od ekonomskih do socijalnih, od ovrha i blokada do masovnih deložacija. Sve su to za njih nepostojeći problemi, odnosno izmišljotine oporbe. Nikad premijer Plenković nije priznao da je pogriješio. On je, jednostavno, nepogrešiv”, primjećuje, ne bez ironije, naš sugovornik.

Dodaje potom da je, za razliku od nezainteresiranih hrvatskih političara i dužnosnika, Pučka pravobraniteljica uvijek do sada nastojala pomoći beskućnicima, kada god ju je netko na konkretan problem upozorio.

”S Lorom Vidović, donedavnom Pučkom pravobraniteljicom, uvijek smo dobro surađivali. Čitav niz problema ljudi u nevolji uz njenu smo pomoć uspjeli riješiti. S aktualnom pučkom pravobraniteljicom,

Tena Šimonović Einwalter, još nisam imao prilike surađivati, jer je tek odnedavno preuzela dužnost. Znam da je ranije bila zamjenica Lore Vidović pa vjerujem da ćemo i s njom u budućnosti dobro surađivati”, zaključio je Mila Mrvalj, bivši beskućnik, a danas društveni aktivist te čelnik Humanitarne udruge Fajter.


Zvonko Mlinar: Većinu beskućnika proizvodi država!

I Zvonko Mlinar, izvršni predsjednik Hrvatske mreže za beskućnike, u više je navrata u razgovoru za Promise.hr upozoravao na teškoće na koje nailaze beskućnici koji ne uspijevaju prijaviti prebivalište i koji zbog toga ne mogu ostvariti pravo na zdravstvenu zaštitu.

”Ako ste u Zagreb došli iz Osijeka, ne možete se prijaviti na adresi centra za socijalnu skrb u Zagrebu i ostvariti socijalnu pomoć, niti  besplatni obrok u gradskim pučkim kuhinjama. Iako je Zakonom o prebivalištu uređeno da beskućnik može prijaviti prebivalište na adresi centra za socijalnu skrb ako mu je zadnje prebivalište bilo na području njegove nadležnosti, neki to ne uspijevaju napraviti, zbog čega mnogi nemaju osobnu iskaznicu, a bez nje ne možete ništa. Čemu zakoni, ako se ne primjenjuju?”, pita se Zvonko Mlinar.

I Mlinar, kao i Mile Mrvalj, često ističe da beskućnici nisu osobe koje su život na ulici odabrali iz nekog hira, već da su to najčešće osobe koje su živjele normalan život, a koje su, zbog gubitka posla, bolesti, ili drugih životnih problema, završili na cesti.

”Kada su jednom na ulici, i najjačima se propadanju teško oduprijeti. Najgore je što većinu beskućnika proizvodi država svojim nemarom i promašenim politikama. Mnogi od tih momaka koji su završili na cesti zaslužili su ocjenu pet, s obzirom što su u životu prošli. Cijeli sustav socijalne skrbi je devastiran, a nitko nije spreman napraviti prave reforme”, istaknuo je Zvonko Mlinar, izvršni predsjednik Hrvatske mreže za beskućnike, u razgovoru za Promise.hr kojega smo s njim vodili prošlo ljeto.


Tekst je dio projekta ‘Osvješćujemo probleme najranjivijih skupina i senzibiliziramo javnost‘, koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija – Agencije za elektroničke medije

Nakon bankrota, svi su me napustili; smrdio sam, bježali su od mene, zato sada pomažem beskućnicima

FOTO: FB stranica Hrvatska mreža za beskućnike; Mile Mrvalj – screenshot videosnimke