Beskućnik u Zagrebu živ izgorio pokraj prihvatilišta! Za RH su beskućnici ionako ‘ljudi koji ne postoje’ Beskućnik u Zagrebu živ izgorio pokraj prihvatilišta! Za RH su beskućnici ionako ‘ljudi koji ne postoje’
TweetEmailPrint ”Hrvatska je jedina zemlja EU u kojoj je prijava prebivališta uvjet za dobivanje dokumenata, zbog čega mnogi beskućnici ne mogu dobiti osobnu, pa... Beskućnik u Zagrebu živ izgorio pokraj prihvatilišta! Za RH su beskućnici ionako ‘ljudi koji ne postoje’


”Hrvatska je jedina zemlja EU u kojoj je prijava prebivališta uvjet za dobivanje dokumenata, zbog čega mnogi beskućnici ne mogu dobiti osobnu, pa onda ni zdravstveno, ni socijalnu pomoć, ni zaposlenje, ni druga prava. To je sramotna diskriminacija i gaženje ljudi. Svaki državljanin koji ima OIB morao bi dobiti osobne dokumente”, ističe Mile Mrvalj, predsjednik udruge Fajter. Slažu se s njim i pučka pravobraniteljica i djelatnici Hrvatske mreže za beskućnike. Nadležne institucije se, međutim, prave da problem ne postoji. A beskućnika, gladnih, siromašnih, kao i onih koji su na rubu beskućništva, svakim je danom sve više…

Prije nekoliko dana zagrebački je beskućnik živ izgorio u požaru napuštene barake koja se nalazi svega dvadesetak metara od prihvatilišta za beskućnike u Velikoj Kosnici. Ta tragedija ponovno je skrenula pozornost na često zataškavanu problematiku ‘nepostojećih ljudi‘, kako borci za ljudska prava, ali i bivši beskućnici, nazivaju pripadnike najranjivije skupine.

Takve ljude u nevolji, koji u Zagreb sve masovnije dolaze iz Slavonije i drugih krajeva Hrvatske, institucije RH ne priznaju, tvrdeći da to nisu beskućnici jer su, tobože, svoja prava mogli ostvariti tamo odakle su otišli. Zato u Zagrebu ostaju bez ikakvih prava. Što se Republike Hrvatske tiče, to su ‘osobe koje ni ne postoje’.

Ne smiju u gradske pučke kuhinje!

Došljaci bez doma i adrese ne smiju, naime, ulaziti u gradske pučke kuhinje, a samo u iznimnim slučajevima mogu dobiti smještaj u gradskom prihvatilištu za beskućnike. Onemogućeno im je prijavljivanje prebivališta u Zagrebu, zbog čega ne mogu dobiti osobne dokumente, socijalnu pomoć, zdravstvenu zaštitu, niti se mogu zaposliti.

Uslijed masovnih poskupljenja i sve prisutnijeg siromaštva, ovaj problem u Hrvatskoj u zadnje vrijeme eskalira, no institucije kao da se prave da to ne vide i ne čuju.

Kako su takve strahote moguće u ‘socijalnoj državi Hrvatskoj’, pokušali smo istražiti u razgovoru s aktivistima koji se godinama bore za prava pripadnika najranjivije skupine.

”Smrt beskućnika koji je izgorio u napuštenoj baraci samo dvadeset metara od prihvatiliša za beskućnike u Velikoj Kosnici, najbolje oslikava kakva je razina ljudskih i socijalnih prava u Hrvatskoj. Nadležni u institucijama bahato izvrću stvarnost, praveći se da su problemi beskućnika riješeni, a ništa nije riješeno. Čovjek koji je iz Siska, primjerice, uslijed siromaštva došao u Zagreb, ovdje se obično nađe u velikoj nevolji. U Sisku ne postoji prihvatilište za beskućnike, a u zagrebačko ga ne žele primiti, jer mu je prebivalište u Sisku. Ta osoba u Sisku može dobiti zajamčenih 800 kuna mjesečno i ništa više. A što će s 800 kuna? Od toga ne može platiti najam sobice, a kamoli živjeti cijeli mjesec. Dolazi u Zagreb u nadi da će se najesti u pučkoj kuhinji, a možda i zaraditi koju kunu. No, ovdje ga ne priznaju pa ne može ostvariti nikakva prava…Tako igraju ping-pong s ljudima”, upozorava jedan od najpoznatijih boraca za prava beskućnika, ujedno i bivši beskućnik, Mile Mrvalj.

Naglašava da je Hrvatska jedina zemlja Europske unije u kojoj je prijava prebivališta uvjet za dobivanje osobnih dokumenata.

”Svatko tko ima OIB i hrvatsko državljanstvo, morao bi dobiti osobnu iskaznicu! Kako građani Hrvatske mogu biti bez osobnih dokumenata? To je sramotna diskriminacija i gaženje ljudi. U HTV-ovoj emisiji Otvoreno, u kojoj je gostovao i ministar Aladrović, govorio sam o tome. No, ništa nije učinjeno da se to promijeni”, žesti se predsjednik Humanitarne udruge Fajter, koji je krajem prošle godine dobio nagradu National Geographica za aktivizam i borbu protiv beskućništva.

Hoće li jesti zidove?

Napominje da je prije par dana razgovarao s beskućnikom koji je u Zagreb došao iz Vukovara, a kojemu je policija prije pola godine u Zagrebu oduzela važeću osobnu iskaznicu! Za tog čovjeka, veli Mrvalj, ne postoje ljudska prava.

”U Vukovaru nije imao status beskućnika, jer je stanovao u ruini od kuće u kojoj nema ni struje ni vode. Naslijedio je tu nekretninu, pa ne može dobiti ni socijalnu pomoć, niti smještaj u prihvatilištu. Od čega bi trebao živjeti? Hoće li jesti zidove? U potrazi za poslom i hranom, došao je u metropolu, no ovdje ne smije u gradske pučke kuhinje, jer nije tu prijavljen. Ne može dobiti ni posao, jer nema dokumente. Ljudi koji su do prije tri-četiri mjeseca nekako uspijevali sastavljati kraj s krajem, sada, zbog divljanja cijena i masovnih poskupljenja, to više ne mogu. Sve više ljudi živi u bijedi i na rubu beskućništva. Odavno nije minuta do dvanaest, već je dvanaest sati prošlo. Stanje u zemlji je i više nego alarmantno, no institucije i dalje ništa ne čine”, ogorčen je poznati borac za prava pripadnika najranjivije skupine, zaključujući da zbog takve nepravde i nesređenog stanja toliki mladi i odlaze iz zemlje.

I Zvonko Mlinar, izvršni predsjednik Hrvatske mreže za beskućnike, slaže se s tvrdnjom da bi svi građani Republike Hrvatske trebali imati osobne dokumente, bez obzira na to imaju li prijavljeno prebivalište, ili ne.

Osoba bez dokumenata kao da i ne postoji

”Svatko bi morao imati pravo na osobnu iskaznicu, jer bez osobnih dokumenata građanin se ne može prijaviti na zavod za zapošljavanje, ne može naći posao, ne može otvoriti račun u banci, ne može dobiti liječničku ni socijalnu pomoć. Osoba bez dokumenata kao da i ne postoji”, primjećuje Mlinar.

Dodaje da u Centru za pomoć i podršku beskućnicima i osobama u riziku od beskućništva, u Branimirovoj 53 u Zagrebu, djelatnici i volonteri Hrvatske mreže za beskućnike nerijetko pomažu beskućnicima, koji su se u Zagrebu našli u problemima, da ipak ishode osobne dokumente, odnosno da prijave prebivalište.

U više navrata su, kaže, pomogli ljudima da dobiju zajamčeni minimalni dohodak.

”Točno je da je u Hrvatskoj sve više potrebitih ljudi, ali se ništa ne poduzima da se to riješi. Nije rješenje siromašne slati u pučke kuhinje. S takvim obiteljima treba raditi, kako bi se isčupale iz siromaštva. Upravo provodimo program za mlade – koji su završili škole, a nisu se još zaposlili. Suočavamo se sa svim i svačim u njihovim obiteljima. No, svjedočimo i uspjesima pojedinaca koji su izašli iz domova za mladež, ili iz udomiteljskih obitelji, a koji su se, boraveći u našoj stambenoj zajednici za beskućnike, doškolovali te pronašli posao i stali na svoje noge. Tako je nedavno jedan mladić napustio stambenu zajednicu Hrvatske mreže za beskućnike u Sesvetama, jer je u međuvremenu završio policijsku akademiju te dobio posao. Unajmio je stan i sada živi samostalno. Dečko je to za pet”, zaključuje, ne bez ponosa, Zvonko Mlinar, naglašavajući da bi takvih stambenih zajednica u Hrvatskoj trebalo biti znatno više.

Upit Centru za socijalnu skrb Zagreb:

U vezi s problemima s kojima se najčešće sudaraju beskućnici, poslali smo novinarske upite nadležnim institucijama:

”Mnogim beskućnicima koji u Zagreb stižu iz drugih krajeva Hrvatske i dalje je najveći problem nemogućnost prijave prebivalište te nemogućnost dobivanja osobne iskaznice. Čovjek, koji je prije četiri godine u Zagreb stigao iz Virovitice u potrazi za poslom, tvrdi da je pokušao prijaviti prebivalište preko Centra za socijalnu skrb Maksimir, ali da ga je socijalna radnica grubo odbila riječima: ‘Odite tamo odakle ste došli’.

Zašto se, u praksi, beskućnicima koji su u Zagreb došli iz drugih dijelova Hrvatske, ne omogućava da prebivalište prijave preko centara za socijalnu skrb?  Zbog čega se ovaj problem u praksi ne rješava?

Zašto centri za socijalnu skrb ne izlaze ususret beskućnicima na način da im omoguće prijavu prebivališta te im pomognu da dobiju osobne dokumente (da se mogu zaposliti, ostvariti zdravstvenu zaštitu i druga prava)? Kako i kada se ovaj veliki problem  namjerava riješiti?”, stoji u našem upitu poslanom Centru za socijalnu skrb Zagreb, Podružnici Maksimir; Gradu Zagrebu, te Gradskom ured za socijalnu zaštitu…

CZSS Zagreb: Beskućnikom ne smatramo osobu koja dolazi iz drugog mjesta

”Sukladno članku 15. Zakona o socijalnoj skrbi ( NN 18/22), beskućnik je osoba koja nema mjesto stanovanja niti sredstva kojima bi mogla podmiriti troškove stanovanja, a smještena je ili koristi uslugu organiziranog stanovanja u prihvatilištu ili prenoćištu ili boravi na javnim ili drugim mjestima koja nisu namijenjena za stanovanje.

Centar za socijalnu skrb svakoj osobi za koju utvrdi da je u stanju potrebe ili egzistencijalne ugroženosti osigurava primjereni smještaj u skladu s raspoloživim resursima. Ovdje valja naglasiti da se beskućnikom ne smatra osoba koja dolazi iz drugog mjesta u kojem ima prebivalište i u kojem joj se mogu osigurati sva prava i usluge iz sustava socijalne skrbi.

Primjerice osoba koja dolazi u grad Zagreb radi zaposlenja ili drugih osobnih razloga, a ima prebivalište u drugom mjestu ne može se smatrati beskućnikom.

Nadalje, važno je naglasiti da je prijava prebivališta regulirana Zakonom o prebivalištu koji u čl. 6.propisuje da osobi koja nema mjesto i adresu stanovanja niti sredstva kojima bi mogla namiriti potrebu stanovanja ( beskućnik ), nadležno tijelo ( policijska uprava MUP-a)  rješenjem utvrđuje prebivalište na adresi ustanove socijalne skrbi ili kod drugih pružatelja usluge smještaja, za što nije potrebna suglasnost centra za socijalnu skrb.

Iznimno, osobi se može utvrditi prebivalište na adresi centra za socijalnu skrb ukoliko se u postupku utvrdi da beskućnik ne koristi uslugu smještaja u ustanovi socijalne skrbi ili istu odbija.

Važno je također naglasiti da osoba koja ima evidentirano izdavanje osobne iskaznice ( važeće ili istekle) ima prebivalište, odnosno nije osoba bez prebivališta. Takvu osobu će centar za socijalnu skrb nadležan po adresi posljednjeg prebivališta u suradnji s jedinicama lokalne samouprave uputiti u prihvatilište /prenoćište koje je ustrojeno na području drugog grada, nakon čega mu je pružatelj usluge najkasnije u roku od 15 dana dužan prijaviti boravište”, stoji u odgovorima koje smo dobili iz Centra za socijalnu skrb Zagreb.

Pučka pravobraniteljica: Na taj problem ukazujemo već duže vrijeme

Na upit poslan Gradu Zagrebu, nismo dobili konkretan odgovor:

”Obzirom da su centri za socijalnu skrb u nadležnosti Republike Hrvatske, a ne Grada Zagreba, ljubazno molimo da pitanja uputite direktno Centru za socijalnu skrb Zagreb”, (ne)odgovorila je Tea Filipović Mišetić iz Službe za informiranje Grada Zagreba.

Slična pitanja smo potom poslali i Uredu Pučke pravobraniteljice RH.

Taj ured je odgovorio sljedeće:

”Svakom beskućniku koji je u tretmanu nadležnog Centra za socijalnu skrb ili pak na smještaju u prihvatilištu ili prenoćištu za beskućnike, na njegov zahtjev nadležna policijska uprava ili postaja trebala bi utvrditi prebivalište na adresi te ustanove socijalne skrbi.

Naime, ukoliko osoba nema mjesto ni adresu stanovanja, kao niti mogućnosti njegovog osiguranja, što su sve uvjeti koje beskućnici, nažalost, ispunjavaju, prebivalište joj po službenoj dužnosti, sukladno Zakonu o prebivalištu, treba rješenjem utvrditi policija, i to na adresi ustanove socijalne skrbi ili drugih pružatelja usluga smještaja, a u tom postupku nije potrebno tražiti suglasnost CZSS-a.

Postupak se pokreće nakon što to beskućnik zatraži u policijskoj postaji ili upravi, a ne u CZSS-u. Ono što je svakako ključno je da u CZSS-u osoba dobije sve informacije o tome što i na koji način to treba napraviti

Upravo to je i jedna od naših preporuka koje smo posljednjih godina dali kako bi se beskućnicima olakšao dolazak do osobne iskaznice, a time omogućilo i ostvarivanje prava na zdravstvenu zaštitu, ali i svih ostalih prava za koje je potrebno imati prebivalište.

U praksi se mnogi beskućnici i dalje susreću s problemom prijave, odnosno utvrđivanja prebivališta. To je širi problem na kojeg ukazujemo već duže vrijeme, a i ovim putem pozivamo sve koji imaju ovaj problem da nam se obrate.

Kako bi olakšali poziciju beskućnika preporučili smo i da se beskućnicima socijalna prava i zdravstveno osiguranje omoguće odmah po pokretanju postupka prijave prebivališta, kao i da im se omogući pravo na besplatnu zdravstvenu zaštitu, neovisno o reguliranom prebivalištu.

Iako one još nisu provedene, ustrajemo u tome i nastavljamo zagovarati njihovu provedbu vjerujući da će do promjene ipak doći čime bi se omogućio i bolji pristup pravima najnezaštićenijim i najugroženijim članovima našeg društva, koji su često nevidljivi, zapostavljeni i stigmatiziran”, stoji u odgovorima Ureda pučke pravobraniteljice.

FOTO: Ilustracija Pixabay; screenshot videosnimke

Tekst je dio projekta ‘Upozoravamo na probleme potrebitih i konkretno im pomažemo‘, koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija – Agencije za elektroničke medije