„Cijelu kuću nosimo na leđima“: Beskućnici traže sklonište od vrućina, Grad ih šalje u muzeje?!

„Ljudi zaspu na klupi, a kad se probude vide da su pokradeni“: Zagrebačka beskućnica opisuje svakodnevicu života na ulici, stalni strah od krađe, nošenje desetaka kilograma stvari i činjenicu da ih već u sedam ujutro tjeraju iz prenoćišta bez ikakvog mjesta na kojem bi mogli provesti dan

Šezdeset pari domaćih kobasica, kruh, svježa salata, kolači, sokovi i voda dočekali su danas ujutro (u petak, 14. kolovoza) beskućnike i potrebite u parku na Trgu dr. Franje Tuđmana. Svu tu hranu i piće pripremile su i okupljenima podijelile volonterke okupljene oko građanske inicijative „Od srca do srca za potrebite“, a sve je, po običaju, koordinirala Vesna Ribarić, neumorna humanitarka i voditeljica te inicijative.

‘Sada je dosta!’

Nakon podjele hrane Ribarić je održala kratku konferenciju za novinare na kojoj se požalila na potpunu nezainteresiranost institucija za sve veće probleme potrebitih građana i beskućnika.

„Nećemo više nikome pisati, ni od koga tražiti pomoć jer nema smisla. Svim nadležnim institucijama, državnim i gradskim, obraćali smo se bezbroj puta. Svi su i danas bili pozvani, ali se ispričao samo ministar Medved (umjesto njega došla je viša stručna savjetnica iz Ministarstva hrvatskih branitelja Jadranka Brekalo). Nitko drugi nije se javio, nitko drugi nije došao. Četiri godine im pišem i uvijek udaram glavom o zid, no sada je dosta“, rekla je u uvodu Vesna Ribarić.

‘Rugaju li nam se u Gradu?’

Osvrnula se potom na odgovore koje u posljednje vrijeme primaju od Grada Zagreba kada mole za pomoć.

„Bazeni, muzeji i galerije, što ih nude beskućnicima za vrijeme toplinskog udara, nisu rješenje. Hoće li beskućnik ići u muzej sa svojih deset vrećica? Hoće li s toliko stvari, danima neistuširan, otići na bazen? Ne bi ga ni pustili. Tražili smo od Grada prostor u kojem bi se ljudi mogli skloniti od paklenih vrućina, molili smo da im osiguraju garderobne ormariće u kojima bi mogli ostaviti osobne stvari, pogotovo za vrijeme vikenda kada dnevni boravci za beskućnike ne rade. No odgovorili su nam da su osigurali besplatan ulaz na bazene, u muzeje i galerije. Takav odgovor me šokirao. Ne znam rugaju li se ili se sprdaju s beskućnicima“, ogorčena je voditeljica građanske inicijative „Od srca do srca za potrebite“.

Kada digne ruksak, ‘probode ju 20 noževa’

Jedna od prisutnih beskućnica, koja je molila da joj ne objavljujemo ime, u razgovoru za naš portal dodatno je objasnila zbog čega su mnogi ljuti na nadležne institucije.

„Mi cijelu kuću nosimo na leđima i to je grozno teško. Kada podignem ruksak, kao da me probolo dvadeset noževa. Stradaju nam kralježnica i noge jer sve svoje stvari – hranu, higijenske potrepštine, lijekove, odjeću i obuću – stalno moramo nositi na leđima. Nositi trideset kilograma na plus četrdeset, to je ubitačno“, požalila se naša sugovornica, rođena Zagrepčanka koja je beskućnica posljednje dvije godine.

Tvrdi da rješenje nije ni odlazak u postojeće dnevne boravke za beskućnike jer su otvoreni samo dio dana. „Nema smisla nositi teške stvari sve do tamo, pa ih nekoliko sati poslije ponovno nositi natrag“, objašnjava.

Rijeka, Pula i Split bolji od Zagreba

Kaže da je ranije živjela s roditeljima. Radila je u jednoj tvrtki koja je u međuvremenu otišla u stečaj. Kada su joj roditelji umrli, a ona se razboljela, stigli su, veli, dugovi i kuća se s vremenom urušila, pa je završila na ulici. Trenutačno spava u prenoćištu za beskućnike, no problem je, kaže, to što ih već u sedam sati ujutro tjeraju na ulicu, a nakon toga nemaju kamo.

„Grad Rijeka otvorio je klimatizirani prostor za beskućnike kako bi se mogli skloniti od ovih paklenih vrućina. Grad Pula učinio je isto, kao i Grad Split. Samo Grad Zagreb, u kojem je daleko najviše beskućnika i koji je najveći hrvatski grad, nije učinio ništa. Vani smo po cijele dane na plus 45 stupnjeva jer se nemamo gdje skloniti. Moramo stalno paziti na svoje stvari jer nam ih netko može ukrasti. Ljudi su premoreni pa zaspu na klupi, a kad se probude, nerijetko vide da su pokradeni. Garderoba na kolodvoru plaća se dva eura, a mi često nemamo toliko novca. U Gradu nam poručuju: ‘Idite na bazen, besplatan je.’ Hoću li sa svim ovim stvarima, koje su zauzele cijelu klupu, ići na bazen? Odmah bi me istjerali“, tumači naša sugovornica.

Drugi se boje govoriti

Kaže da drugi beskućnici nerado govore o problemima jer strahuju od posljedica.

„Ne žele govoriti jer se boje da će ih istjerati iz prihvatilišta ili prenoćišta. Ali o ovome se mora progovoriti“, ističe sredovječna Zagrepčanka, čije su oči posve bistre, a tijek misli vrlo brz, no koja, kako tvrdi, ima velikih problema s bolovima u kralježnici i nogama.

Dok razgovaramo, cijelo vrijeme pogledava prema klupi provjeravajući jesu li joj stvari još tamo. Istodobno izbjegava objektive fotoreportera i pazi da je drugi beskućnici ne čuju jer neki od njih, kako tvrdi, one koji se žale novinarima prijavljuju zaposlenicima u prihvatilištima i prenoćištima.

Iz pakla beskućništva nema povratka

„Tko postane beskućnik, najčešće se više ne može izvući. Brzo nam strada zdravlje, a sve stvari moramo nositi sa sobom, što nas onemogućava u svemu. Kako ćeš s tolikim stvarima na burzu rada? U zavod za zdravstveno osiguranje? U centar za socijalnu skrb ili u Ministarstvo socijale? Svugdje su zaštitari i ne možeš ni doći do službenika od kojega bi tražio pomoć. Beskućništvo je začarani krug iz kojeg najčešće nema izlaza“, objasnila je naša sugovornica.

Spavaju na klupama, u vagonima…

Osim nje, na „Doručak na travi“ došli su i drugi beskućnici iz prenoćišta i prihvatilišta. Bilo je i ljudi koji spavaju na klupama u gradskim parkovima, neki su stigli iz vagona na Glavnom kolodvoru, a neki iz šatora koji su podigli na obližnjoj livadi.

Nakon doručka volonterke Vesna Ribarić, Zvjezdana Braje, predstavnica grupe građana „Zajedno u ljubavi“, kao i Luna Perasović, učenica Škole drvne tehnologije i šumarstva (te druge volonterke), pokupile su sve ostatke hrane i ambalažu kako bi park u središtu grada i nakon njihove akcije ostao uredan i čist.

FOTO: Snimio Damir Kramarić; arhiva inicijative ‘Od srca do srca za potrebite’

“Namjerno ih brišu iz sustava”: bez adrese i liječenja, beskućnici umiru na cesti

„Zašto dopuštate da ljudi umiru na ulici?“ pitali smo odgovorne. Oni peru ruke