Deložirat će srčanu bolesnicu: ‘Trideset godina sam radila, a nemam ni za voće! Ne znam kamo ćemo’ Deložirat će srčanu bolesnicu: ‘Trideset godina sam radila, a nemam ni za voće! Ne znam kamo ćemo’
TweetEmailPrint ”Radila sam dva posla istovremeno, a sada od svoje mirovine ne mogu živjeti!”, rasplakala se žena s ugrađenim stentom na srcu i s... Deložirat će srčanu bolesnicu: ‘Trideset godina sam radila, a nemam ni za voće! Ne znam kamo ćemo’


”Radila sam dva posla istovremeno, a sada od svoje mirovine ne mogu živjeti!”, rasplakala se žena s ugrađenim stentom na srcu i s visokim invaliditetom, kojoj prijeti izbacivanje na ulicu! ”Naša žalba je odbijena i čeka nas deložacija. Ako ne dobijemo drugi smještaj, odavde živ ne izlazim”, ogorčen je i njezin suprug Jac

”Nakon toliko rada i s mukom zaslužene mirovine, ne mogu si priuštiti ni voće. A voće mi treba. Imam trideset godina radnog staža, radila sam jedno vrijeme i dva posla istovremeno, no od svoje mirovine danas ne mogu živjeti”, rasplakala se gospođa V., osoba s invaliditetom te srčana bolesnica s ugrađenim stentom, kojoj prijeti deložacija i koja bi se – ako se ne dogodi neki čudesni obrat – uskoro mogla naći na ulici.

S njom i njezinim suprugom ‘Jacom’ razgovarao sam u društvu Jadranke Bosnar, voditeljice Socijalne službe Caritasa Zagrebačke nadbiskupije, u potresom oštećenom trosobnom stanu u više od stoljeća staroj kući na zagrebačkom Gornjem gradu, stanu iz kojega bi supružnici uskoro trebali iseliti.

”Moj je djed, s članovima obitelji, dobio ovaj stan na korištenje od tadašnje države 1945. godine. Moja majka bila je zaštićeni najmoprimac, no još za njezina života počela su sudska osporavanja nasljednoga prava na korištenje stana, a to se intenziviralo nakon njezine smrti 2011. godine. Zakon ne priznaje nasljedno pravo ako nasljednik nije živio u stanu. Osobno sam od 1993. godine živio jedan dio godine sa ženom kod Pokupskog, a drugi dio – ovdje s majkom. No, sud je presudio na moju štetu. Naša žalba je na Županijskom sudu odbijena i sada nas, kako se čini, čeka deložacija. No, ako u međuvremenu ne dobijemo drugi smještaj, odavde živ ne izlazim”, ogorčen je ‘Jac’ (puno ime i prezime poznato uredništvu).

‘Protiv moćnog odvjetnika nismo imali šanse’

Naši sugovornici tvrde da bi oni već sutra otišli, samo kada bi imali kamo.

”Postoji u ovoj kući jedna sobica s posebnim ulazom i mi bi pristali tamo preseliti iz trosobnog stana, ali suvlasnici koji nas tuže ne žele za to čuti. Njih zanima samo da iselimo”, objašnjava naš domaćin, koji je od rođenja živio u tom stanu na zagrebačkom Gornjem gradu.

Tumači potom da protiv moćnog odvjetnika i drugih suvlasnika – na sudu jednostavno nisu imali šanse.

”Ne možemo se s rogatima bosti. U osamnaest godina, koliko vodimo sporove oko ovog stana, promijenili smo 10 odvjetnika. Naši odvjetnici s njima idu na večere pa je logično da smo izgubili na sudu. Novi naš odvjetnik podnio je žalbu na odluku o deložaciji, no pitanje je kako će i to završiti”, objašnjavaju.

Političari misle da je 2100 kuna za dvoje i previše!

Podnijeli su, stoga, zahtjev Gradu Zagrebu za dodjelu gradskog stana na korištenje, no trenutno su 585. na listi prioriteta pa je, tvrde, mala vjerojatnost da će doživjeti dan kada napokon dođu na red…

Kažu da njih dvoje zajedno pokušavaju preživjeti od svega 2100 kuna ženine mirovine. Nekoliko puta godišnje dobiju i neveliku novčanu pomoć Centra za socijalnu skrb (u cijeloj godini sveukupno oko 2000 kuna), a pomaže im i Caritas paketima hrane, higijenskih potrepština i u odjeći…

”Samo za lijekove mjesečno dajem 500 kuna, a Centar za socijalnu skrb mi je odobrio 400 kuna pomoći u tu svrhu. Lijek za srce stoji 230 kuna, a gdje su tek ostali lijekovi koje trošim, a koji se ne dobivaju na recept? Mi nemamo dovoljno ni za osnovne potrebe, poput hrane i lijekova, a kamo li za režije. Zato i jesmo na udaru ovrha”, žali se naša sugovornica.

Jac pojašnjava da on, zbog nedovoljno radnog staža, nema pravo na mirovinu, ali niti na 800 kuna zajamčene minimalne naknade, jer je, kako valjda smatraju odgovorni u Republici Hrvatskoj, 2100 kuna mirovine njegove supruge dovoljno za zadovoljavanje životnih potreba dvoje ljudi u dugih mjesec dana?!

Zar su krivi što su uništene tvrtke u kojima su radili?

”Zbog financijskog škripca u kojem smo se našli, to malo novca što dobijemo trošimo isključivo na glavne prioritete: hranu i lijekove. Plaćamo i račune za struju. Za ostalo – rijeko kada išta ostane”, jednostavnu i lako razumljivu matematiku u par riječi protumačio je naš domaćin.

Njegova supruga s velikom mukom i uz primjetan grč u želucu nabrojila je nekada poznata poduzeća u kojima je godinama radila, a koja su, uslijed sumnjive tranzicije i posljedica privatizacijske pljačke, kasnije uništena, zbog čega je više puta ostala bez posla i bez primanja.

”Sedamnaest godina radila sam kao službenica u vanjskotrgovinskom poduzeću ‘Sljeme’. Nakon propasti te tvrtke, zaposlila sam se u Tvornici papira Zagreb. No, kada je TPZ preuzeo Marinko Mikulić, počeli su veliki problemi. Po par mjeseci nismo dobivali plaću, a nekad smo umjesto novca, dobivali bonove. Tim bonovima mogli smo kupiti robu isključivo u Mikulićevim samoposlugama. Možete misliti kako nam je bilo, s dvoje djece – koja su u to vrijeme bila tinejdžeri. U to doba samo ja sam u obitelji radila. Nije čudo da sam se razboljela”, duboko je uzdahnula te dodala da su je na kraju iz TPZ-a otpustili kao tehnološki višak.

Djeca u kreditima; ne mogu im pomoći

Sa trideset godina staža, otišla je u mirovinu, no i tada je, kaže, bila prisiljena raditi.

”Radila sam preko udruge ‘Uspinjača’ jedan, a popodne i uvečer drugi posao. Od mirovine koju sam dobila, ni sama nisam mogla preživljavati, a kamoli nas dvoje plus djeca”, tumači naša sugovornica. Njezin suprug jedno je vrijeme radio u Plivi, pa u ITM-u, a kada je izgubio posao, sam je doma izrađivao predmete papirne konfekcije. Povremeno se, veli, time ‘krpao’.

Jac inače lijepo slika i zidovi stana, iz kojega će uskoro morati izaći, puni su njegovih slika i ilustracija. Najčešći motivi su mu Gornji grad, odnosno dijelovi grada koje može dohvatiti okom sa ‘svojih’ prozora. No, zbog velikoga stresa kojega proživljavaju uslijed prijetnji deložacijom te radi narušenog zdravstvenog stanja, u zadnje vrijeme, kako tvrdi, ne uspijeva ni slikati, ni pisati (svojedobno je pisao za neke časopise).

Naši sugovornici imaju dvoje djece, koji žive sa supružnicima na drugim zagrebačkim adresama, no i oni su, kako tvrde njihovi roditelji, u nezavidnoj financijskoj situaciji.

Pitanje o unucima vratilo osmjeh na lica

”Sin je kupio jednosobni stan, no sada je u problemu jer je kredit za stan bio u švicarcima pa ima peripetije s bankom. A kćer nam ima četvero djece te zajedno s obitelji živi u stanu za kojeg još otplaćuju kredit”, objašnjavaju.

Vidno snuždenim supružnicima, osmijeh na lice vratilo je pitanje o unucima.

”Najstariji ima devet, unuka osam, drugi unuk šest, a najmlađi – dvije godine. Oni su nam najveće veselje. U stvari, jedino veselje. Kad god uspijem, odem do njih. Zbog korone, nažalost, nešto rjeđe u zadnje vrijeme tamo odlazim”, kazala je naša sugovornica, čije se tužno lice cijelo pretvorilo u veliki osmjeh, čim su djeca postala glavna tema.

Gospođa Jadranka Bosnar predložila je supružnicima da odu u Centar za socijalnu skrb – podružnica Medveščak te da podnesu zahtjev za smještaj u dom za starije.

Zašto u centrima ne objasne potrebitima koja prava imaju?

”Išli bi mi u dom, zašto ne! No ne znam kako bi platili smještaj?”, upitao je naš domaćin. Voditeljica Socijalne službe Caritasa odgovorila je da, u takvim situacijama – u kakvoj se nalaze njih dvoje, dio troška obično plaćaju korisnici (onoliko koliko im iznose primanja), a razliku namiruje Centar za socijalnu skrb, odnosno država.

Jac je obećao da će se raspitati za tu mogućnost te tražiti smještaj u dom, za sebe i svoju suprugu.

Djelatnica Caritasa kazala je da u nadležnom Centru može zatražiti i iznos za doplatak za tuđu pomoć i njegu, a uputila ga je da se raspita i za ostala prava koja im eventualno pripadaju, a koja ne koriste.

U razgovoru s više starijih i potrebitih korisnika socijalne pomoći doznali smo, naime, da većina njih i ne zna za neka prava koja im po zakonu pripadaju, zbog čega im je gospođa Bosnar predlagala da se u centrima za socijalnu skrb detaljno raspitaju o tome – kakvu sve pomoć mogu dobiti.

Mnoge siromašne i potrebite osobe u Zagrebu ne koriste, naime, sve oblike socijalne pomoći na koje imaju pravo, jer za mnoga svoja prava i ne znaju.

FOTO: Snimio Damir Kramarić

Tekst je dio projekta ‘Osvješćujemo probleme najranjivijih skupina i senzibiliziramo javnost‘, koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija – Agencije za elektroničke medije