‘Dijete nam je palo u nesvijest, neuropedijatar će ju pregledati tek u siječnju 2024. Strašno!’ ‘Dijete nam je palo u nesvijest, neuropedijatar će ju pregledati tek u siječnju 2024. Strašno!’
TweetEmailPrint ”Stanje u zdravstvu je puno gore nego što se u javnosti zna. Sama borba za plaće ne donosi ništa. Vidimo da se usluga... ‘Dijete nam je palo u nesvijest, neuropedijatar će ju pregledati tek u siječnju 2024. Strašno!’


”Stanje u zdravstvu je puno gore nego što se u javnosti zna. Sama borba za plaće ne donosi ništa. Vidimo da se usluga srozava, da je odnos prema pacijentima sve gori. Kao da je mnogima odgovaralo doba korone, kada su pregledi odgađani i kada je na odjelima bilo po par pacijenata, kao da bi voljeli da ostane tako. Dijete koje je izgubilo svijest na pregled mora čekati čak osam mjeseci, kod reumatologa, koji otkrivaju najviše autoimunih bolesti, na pregled se čeka godinu i pol dana! A autoimunih je bolesti sve više sa sve težim posljedicama. Zato su ljudi prisiljeni ići u privatne poliklinike”, ističe čelnica Udruge za zaštitu dostojanstva i jednakosti pacijenata Dignitas

S Marinom Novaković Matanić, predsjednicom Udruge za zaštitu dostojanstva i jednakosti pacijenata „Dignitas”, razgovarali smo za vrijeme prosvjeda medicinskih sestara na zagrebačkom Zrinjevcu. Svestrana i iznimno obrazovana Karlovčanka (upravo dovšava peti fakultet), završila je medicinsku školu, a za prava pacijenata se kroz svoju udrugu bori već petu godinu te je itekako kompetentna sugovornica na temu: problemi u zdravstvu. Najviše ju smeta, kaže, to što se nakon prosvjeda liječnika reforma usmjerena na bolju skrb za pacijente u potpunosti izgubila. Prestravio ju je i odnos liječnika, odnosno cijelog zdravstvenog sustava, prema djevojčici koju je udomila, a koja je dan uoči našeg razgovora iznenada izgubila svijest…

Jesu li liječnici i medicinske sestre trebali prosvjedovati zajedno, odnosno jesu li u borbu za bolje zdravstvo trebali pozvati i predstavnike pacijenata?

Da, mislim da je trebalo timski ići prema Ministarstvu te se zajednički boriti za svoja prava. Ovako ispada da imate dio elite te dio koji kao da su obični radnici – koji ne zaslužuju ništa bolje. I ministar Beroš je svojim nepojavljivanjem to pokazao. S liječnicima su se sastali i ministar i premijer Plenkovića, a s medicinskim sestrama nije razgovarao ni jedan od njih. Na sastanku s medicinskim sestrama, održanom u ministarstvu, ministar Beroš se nije ni pojavio, što govori o tome koliko je njemu to uopće bitno. Imamo, dakle, razvrstavanje, odnosno raskol među medicinskom strukom. Da ne kažem da je u pregovore trebalo uključiti i njegovateljice, kojih je sve više u sustavu upravo zato što nema medicinskih sestara, kao i spremačice te tehničko osoblje.

Liječnici su na prosvjedu govorili da se bore i za pacijente, no sve se na kraju svelo, čini se, na povećanje njihovih plaća?

Tako je. Sve je krenulo sa zdravstvenom reformom, no mislim da su prosvjedi zasjenili reformu i ono što je bit, a to su pacijenti. Poboljšanje kvalitete zdravstvene usluge se svelo na minimum i uopće se više ne priča o kvaliteti zdravstva. S druge strane, budu li se zdravstveni djelatnici borili za više plaće, a ne podigne li se kvaliteta zdravstvene usluge, nismo dobili ništa. Možemo ljudima dati 50.000 kuna plaće, ali ako su pacijenti nezadovoljni, neodstupne su im usluge, ne dolaze na vrijeme na svoje preglede pa ne mogu spriječiti loš tijek bolesti…, onda imamo problem. Samo borba za plaće ne donosi ništa. Vidimo da se iz pacijentova kuta zdravstvena usluga srozava. Odnos prema pacijentima je sve gori! Mislim da je dobar dio onoga što je najvažnije, a o čemu sam učila u medicinskoj školi, jednostavno nestao i više se ne poštuje.

Što ste to učili u medicinskoj školi, a danas se ne poštuje?

Učili smo da na prvom mjestu uvijek mora biti pacijent. Moraš ga saslušati, moraš imati obzira prema pacijentu neovisno o tome imaš li vremena ili ne. Medicinsko osoblje očekuje danas od pacijenata da znaju latinske nazive, da prepoznaju stručnu dijagnozu… Zašto bi pacijenti to trebali znati? Oni su različite struke, rade svoje poslove i medicinsko osoblje bi im sve trebalo objasniti. Tako dolazimo do situacije da pacijenti ‘guglaju’, jer im ništa drugo ne preostaje. A kada dođu na preglede, liječnici se ljute jer, nakon istraživanja na internetu, pacijenti sami predlažu neke preglede. To se događa zato što dobiju nedovoljno informacija na samom pregledu. Postalo je normalno da se ne pridaje dovoljno pažnje pacijentima pri priopćavanju teških dijagnoza te o onome što slijedi. Ne govore ljudima o mogućnosima liječenja, ne navode koje su to mogućnosti, niti gdje bi bilo bolje da odu, u koju kliniku, na koje rengentsko zračenje, kemoterapije… Čak i kod najobičnijih pretraga dobijete na nalazu napisano da trebate obaviti ‘te i te’ pretrage. Nitko ne kaže gdje ćete ih obaviti.

Otkud takva površnost u javnom zdravstvu?

Takva je praksa započela za vrijeme korone. Medicinskom osoblju je u to vrijeme doista bilo teško, jer su radili u specijalnim odijelima. I sama sam jedno vrijeme radila u takvom odijelu, pa znam da nije ugodno. Ali jedan dio medicinskog osoblja imao je tek jednog do dva pacijenta na odjelima. No, mnogi se i dalje ponašaju kao da je korona. Za vrijeme pandemije obitelji pacijenata su mogle dobiti samo šture informacije o bolesnicima, ili im se uopće nisu javljali na telefon. U situaciji kada svog najbližeg ne možete posjetiti u bolnici i vidjeti kako je, očekivali ste da ćete dobiti bar informaciju na telefon… No i taj dio je često izostao. I ostao je takav odnos. Kao da im je odgovaralo da imaju što manje pacijenata.

Gdje su se takve stvari događale?

U svim bolnicama. Dobar dio ljudi dvije godine nije išao na preglede i to će se sigurno odraziti u daljnjim teškoćama sa zdravljem. Ljudi su odgađali liječenje pa i operativne zahvate, što iz straha, a što zbog toga što su ih zvali iz bolnice i rekli da su pregledi odgođeni. I liste čekanja su rak rana zdravstva. Nedopustivo je da na specijalistički pregled čekate godinu i nešto dana. Osobno imam četiri udomljene curice. Jučer sam jednu od njih naručivala neuropedijatru, jer je pala u nesvjest. Neuropedijatar, na zagrebačkom Rebru, ju je naručio tek u siječnju 2024. godine! Govorimo o djetetu koje mora čekati sedam, osam, devet mjeseci na pregled. Stanje u zdravstvu je doista alarmantno. Puno gore nego što se u javnosti zna. Kod reumatologa se, primjerice, čeka po godinu i pol dana. Oni otkrivaju najviše autoimunih bolesti, a takvih bolesti ima sve više. Kod tih bolesti sve su teže posljedice za zdravlje, no unatoč tome, na pregled čekamo godinu i pol dana. Zato su ljudi primorani ići u privatne zdravstvene poliklinike.

Je li to slučajno, ili se takvo stanje namjerno proizvodi?

Teško je nekoga optuživati, no vidimo da se mreža privatnih poliklinika u svakom gradu širi. Nisam za to da ih ukinemo, dapače. Ali ako ne možemo doći na red unutar normalnog javnog zdravstva, onda isti taj HZZO može platiti ljudima pregled u privatnoj poliklinici.

Neki liječnici, poput dr. Bora Nogala, bivšeg ravnatelja Dječje bolnice Srebrnjak, tvrde da se namjerno uništava javno zdravstvo, jer je pojedincima u privatnim poliklinima bolje ako se na preglede u javnom sustavu dugo čeka?

Da, njima je bolje ako se čeka što duže. No, onda će ljudi pitati zašto toliko iz svojih plaća izdvajamo za zdravstvo. Ako naš sustav usporedimo s američkim – gdje je zdravstvo privatno i gdje pacijenti sve usluge plaćaju – vidimo da tamo građani dobiju cijelu bruto plaću pa sami raspolažu s iznosom za zdravsto. Mi imamo javno zdravstvo, što znači da nam se dio za zdravstvo odbija iz plaća pa bi nam zdravstvena usluga morala biti dostupna. Zbog svega navedenog, šefovima bolničkih odjela apsolutno treba zabraniti rad u privatnim poliklinikama. Ili će voditi cijeli odjel, ili će raditi privatno. Neka se odluče.

Upozorili ste da se sve više gubi ljudskost u odnosu pacijenta i liječnika, da pacijenti postaju tek brojke. Možete li pojasniti?

Uđete u laboratorij kao broj kojega dobijete na papiriću. Imam dojam da je takav pristup, gdje su pacijenti tek brojevi, sve prisutniji u našem zdravstvu. No, nisu svi liječnici isti. Ima stvarno divnih stručnjaka koji pacijentima daju punu pažnju i koji istražuju dok ne dođu do dijagnoze. Ne kažem da pojedini pacijenti ne iskorištavaju hitni bolnički prijem jer misle da će, ako odu tamo, automatski obaviti sve pretrage. A to nije istina. Na hitnom bolničkom prijemu ćete obaviti osnovne pretrage da utvrde jeste li životno ugroženi. A ljudi misle da će obaviti magnetsku rezonancu, CT, dakle preglede koji se inače čekaju jako dugo. Ni takav pristup od strane pacijenata nije korektan, jer netko drugi mora zbog toga dodatno čekati.

Istaknuti aktivist, koji je bio član radne grupe koja priprema novi zakon o zdravstvu: pričao mi je da su predstavnici pacijenata zahtjevali da se kroz novi zakon zabrani miješanje privatne i javne prakse za osobe na vodećim pozicijama u javnom zdravstvu (voditelje odjela). Ministar Beroš isprva je to tobože podržavao, no na predstavljanju prijedloga novog zakona taj dio je potpuno izbacio, na zgražanje predstavnika pacijenata, koji su im, očito, poslužili samo kao paravan, jer o svemu su na kraju odlučili interesni lobiji, ne slušajući pacijente. Kako to komentirate?

To je loša praksa radnih skupina i inače. Iz ministarstva dođu obično s 90 posto gotovim prijedlogom novog zakona. Imam osjećaj da su radne skupine često najobičnije zadovoljavanje forme. Vrlo malo prijedloga, koje predlože članovi tih skupina, bude na kraju usvojeno. Druga stepenica je E-savjetovanje, gdje su ljudi znali navesti par tisuća primjedbi (u socijali), a gotovo ništa od toga nije na kraju usvojeno u novom zakonu!  Zbog takvog zanemarivanja primjedbi, ljudi su izgubili entuzijam. To nije slučaj samo s Ministarstvom zdravstva, već svugdje. Nakon tako loših iskustava, građani ne žele više ništa predlagati, jer ne vide smisao.

Zašto liječnici, koji u pravilu traže podršku pacijenata kada prosvjeduju i traže veće plaće, ne podrže zahtjeve pacijenata u vezi s reguliranjem rada u privatnim poliklinikama?

Ako pacijenti to predlažu, a liječnici i Ministarstvo to ne žele, onda je jasno da netko ima interes od toga. Tu je očit sukob interesa. Pojedini liječnici iz bolnica rade u dvije do tri privatne poliklinike. Kada ukucate u google ime liječnika, pokazati će vam gdje sve pojedini liječnik radi. Nemam ništa protiv toga da uz svoj posao rade i osam sati prekovremeno. No postavlja se pitanje kvalitete usluge. Jer, ako netko u bolnici radi 16 sati i ima prekovremene, a i protiv toga se bune, koliko kvalitetno nakon 16 sati radnog vremena može u privatnoj poliklinici obaviti svoj posao? Ili obrnuto. Trebali bi se odlučiti – ili za rad u javnom ili u privatnom zdravstvu. Jer se ovako svašta događa. Svakom čovjeku je fizički potreban odmor, naročito kada je riječ o intelektualnom poslu. Ili trebamo reći da javno zdravstvo ukidamo pa ćemo se okrenuti privatnom. Ne treba, dakako, zabraniti privatne poliklinike. No, to ne znači da pacijenti u javnom zdravstvu ne trebaju dobiti vrhunsku uslugu. Tu se vraćamo na akreditiranje bolnica, odnosno na činjenicu da naše bolnice nemaju međunarodne akreditacije, što znači da nemaju vrhunsku kvalitetu.

Zbog čega hrvatske bolnice nemaju međunarodne akreditacije kao potvrde vrhunske kvalitete?

Kada ste ležali u bolnici i dobili upitnik s pitanjem koliko ste zadovoljni kvalitetom usluge? Nikada. No, unutar bolnice imate cijele odjele za kvalitetu. Tamo radi određeni broj ljudi, koji za to primaju plaću. Oni, ‘kak ti’, provode monitoringe i prezentaciju kvalitete usluge, no ležala sam više od deset puta u bolnici i ni jednom nisam doživjela da mi netko donese upitnik i pita me koliko sam zadovoljna uslugom. Bila sam u bolnici u Karlovcu, u Vinogradskoj i na Rebru u Zagrebu te na KBC-u Rijeka, dakle u tri različita grada i u četiri različite bolnice. Jesam za to da se bolnice obnavljaju, ali radije ću ležati u starijoj bolnici na lošem krevetu – ako tu dobijem vrhunsku uslugu, nego u novoobnovljenoj bolnici s lošom uslugom. Mislim da se ta nit izgubila, da nismo brinuli toliko o kadrovima koliko o izgledu bolnica. Ako nama u karlovačkoj bolnici masovno u zadnje vrijeme odlaze liječnici, ako imamo svako malo smjenu ravnatelja i nakon svake smjene ode deset doktora, onda imamo problem. A bolnica je vrhunski uređena. Puno novca je u to uloženo, no pitanje je tko će raditi u toj bolnici.

Zašto se stalno mijenjaju ravnatelji u karlovačkoj bolnici?

Radi politike. Baš zato politiku treba maknuti iz zdravstva, školstva i socijale! Na čelu bolnica trebaju biti stručnjaci koji ne ovise ni o jednoj političkoj struji, čak ni unutar jedne stranke. Postoji dvojba je li bolje da na čelu bolnice bude menadžer ili liječnik. Imali smo slučaj da je karlovačku bolnicu, kada je bio sanacijski stečaj, izvukao iz financijskih problema nekadašnji menadžer iz PBZ-a, dakle ekonomist, a ne liječnik. Bolnicu bi, dakle, uspješno mogao voditi i dokazani menadžer, okružen timom liječnika.

Može li se, bez podrške liječnika, zaustaviti tajkunizacija hrvatskog javnog zdravstva?

Ministarstvo na kraju mora donijeti odluku. Ako oni u politici vide svoj interes u svemu tome, teško će doći do promjene stanja. Meni smeta što se reforma usmjerena na pacijenta izgubila u cijeloj ovoj priči. Već tri mjeseca pričamo o prosvjedima. Mi ih podržavamo, da se razumijemo, ali reformu zdravstva – usmjerenu prema pacijentima – niti vidim niti čujem. Više ne dospjeva do nas. Sve što čujemo na prosvjedima je: ‘želimo veće plaće’, ‘ne želimo lihvarske ugovore prema specijalizantima’… Ti ugovori su posebna tema. Oni ne žele ‘robovlasničke odnose’, no s druge strane svaka specijalizacija košta. Ne treba se zavaravati da je bilo koje obrazovanje besplatno. Nisam za to da gotove kadrove isporučujemo stranim zemljama. Ne treba ih ‘vezati’ za točno određene bolnice, ali bi unutar Hrvatske određeni broj godina ipak trebali raditi nakon završene specijalizacije. Ili neka plate sami specijalizaciju. Jer ako vi idete na doktorat, sami ćete ga platiti.

Malo se u javnosti govori da Hrvatska više nema ni jednu bolnicu s međunarodnom akreditacijom, odnosno sa znakom vrhunske kvalitete?

Dječja bolnica Srebrnjak je imala akreditaciju, sada je više nema. Dobro su krenuli, no onda smo vidjeli što politika može napraviti jednoj vrhunskoj bolnici. Imate svega nekoliko ljudi koji se bave akreditacijama bolnica i zdravstva u Hrvatskoj. S druge strane kada govorimo o Isso certifikatima i privatnim tvrtkama, to se radi najnormalnije i svi imaju svoje zvjezdice i kategorije. Ni jedna hrvatska bolnica, koliko mi znamo, nema više međunarodnu akreditaciju kvalitete! To je tužno.

Zašto se zbog toga liječnici ne bune? O tome nije bilo ni riječi na prosvjedu?

Nije, to nisu ni spominjali. Osobno sam za to da unutar bolničkog sustava postoje različite plaće, da se kvaliteta pružanja usluge vrednuje i da u tome sudjeluju pacijenti koji bi trebali ocijeniti tu uslugu, a ne da to ide izvana, sa strane, da na kraju oni sami sebe ocjenjuju. I onda ćete vi moći reći: ne želim zdravstvenu uslugu u Karlovcu, ne želim u Osijeku, nego u Varaždinu. I to po pojedinim granama medicine.

Kako komentirate činjenicu da je jedina hrvatska bolnica koja je imala međunarodnu akreditaciju kao potvrdu vrhunske kvalitete, Dječja bolnica Srebrnjak, u međuvremenu namjerno opstruirana, tako da su ostali i bez akreditacije, a ostat će, izgleda, i bez dragocjenog EU projekta, odnosno bez već uplaćenih pola milijarde kuna za izgradnju nove bolnice i translacijskog centra? To uništavanje se događalo i za vrijeme Milana Bandića, ali događa se jednako i u mandatu Tomislava Tomaševića?

Da, već dobivenih pola milijarde kuna će morati vratiti. Upravo na Srebrnjaku se pokazalo koliko politika loše utječe na zdravstvo te da politiku apsolutno treba maknuti iz zdravstva. Ako u policiji ne smije biti politike, ako imamo odredbu da zaposlenici ne smiju biti članovi političke stranke, zašto istu odredbu ne bi imali i u zdravstvu? Kakva je razlika u usluzi? Prema svim pacijentima bi se trebali odnositi jednako, kao i prema svim građanima. Imamo upravna vijeća bolnica koja se politički postavljaju. Najmanje se gleda stručnost i tko će kakvu odluku donijeti. Srebrnjak je loš primjer: dobru bolnicu smo uništili, što ne znači da liječnici tamo sada više dobro ne rade… Ali, mogla je kvaliteta usluge biti puno bolja. Puno liječnika i medicinskog osoblja je, na kraju, i otišlo sa Srebrnjaka.

Je li tu u pitanje ljubomora i hrvatski jal?  Neki stručnjaci tvrde da pojedinci iz ‘akademske zajednice’ ne trpe da ‘tamo neki’ dr. Nogalo bude po bilo čemu istaknutiji od njih? Je li moguće da je i to jedan od razloga za sramotno uništavanje projekta od pola milijarde kuna te razaranje najbolje hrvatske dječje bolnice?

Vrlo lako je moguće, jer naši ljudi ne odlaze van toliko zbog većih plaća, nego zbog mogućnosti napredovanja i zbog sveprisutne nepravde. To sam naglasila i u vezi medicinskih sestara. One imaju završene petogodišnje fakultete koji im se uopće ne priznaju. Dio odgovornosti s liječnika hitne medicinske pomoći želimo preseliti na medicinsko osoblje, a s druge strane im ne priznaju njihove diplome. I dalje imate puno medicinskih sestara koje rade na mjestu sestre sa srednjom školom. A imaju završene petogodišnje fakultete. I napredovanje do glavne sestre odjela, do glavne sestre bolnice, kao i napredovanje liječnika do voditelja odjela idu preko političke stranke. I zato što im nitko ovdje ne priznaje to što su se obrazovali i što toliko rade na sebi, i medicinske sestre i liječnici odlaze van. Takva nepravda ljude frustrira. Koliko god se trudili i radili, ovdje ne mogu napredovati. Osim kroz politiku. Te sestre su mahom platile svojim novcem školovanje i onda se pitaju zašto su se uopće uškolovale.

Hrvatska zadnjih godina bilježi veliko povećanje stope smrtnosti i dramatičan pad nataliteta. U isto vrijeme zdravstvo nam postaje sve manje javno, a sve više služi za bogaćenje pojedinaca. Kamo to vodi: boljem zdravlju nacije ili postupnom izumiranju Hrvatske?

U svemu tome je najvažnija prevencija bolesti od najranije dobi, a tu jako kaskamo. U medicinskim školama i fakultetima vas najprije uče da je prevencija najvažniji dio sprječavanja bolesti. Puno je jeftinija od liječenja kroničnih bolesti. Znači, najbolje je prevenirati šećernu bolest prije nego se pojavi, kada je to moguće. ‘Tip dva’ se često puta mogao prevenirati. Moja mama je umrla od otkazivanja bubrega, amputacije noge i svega ostaloga. To sve košta. Na kraju imate porast smrtnosti. A da se preveniralo na vrijeme, ne bi do mnogih bolesti ni došlo. Na prevenciji trebamo raditi s djecom od osnovne škole, odnosno od vrtića. Trenutno smo prvi po pretilosti u Europi! S druge strane, govorimo o reformi školstva, a uopće ne spominjemo povećanje satnice tjelesnoga odgoja?! Znači, nema poveznice. Svi sustavi međusobno bi trebali biti povezani i svi skupa bi sinkronizirano trebali raditi. Mi radimo reformu po reformu bez da jedna ima veze s drugom. Prevencija je, dakle, itekako zanemarena, iako se zna da je najvažnija. I ne samo oko pretilosti. Alkoholizam je također veliki problem. Vidimo da je droga sve prisutnija, pogotovo među mladima. Imam osjećaj da kokain postaje ono što je marihuana bila ranije: sveprisutna i lako nabavljiva droga. Jedno vrijeme je bilo govora o štetnosti droga i alkohola na televiziji i u javnosti. Pogotovo je o tome govorio dr. Slavko Sakoman. Imam osjećaj da se zadnjih pet godina jako malo priča o ovisnostima, a trebalo bi o tome govoriti više neko ikada. Upravo radi djece i velike dostupnosti droga. Djeci je svo to zlo dostupnije nego ikad prije.

I profesor Sakoman upozorava da je, od 2015. do danas potrošnja droga u Hrvatskoj skočila od 800 do 1300 posto, i to zato što su u policiji smjenili ljude koji su dobro suzbijali dilanje narkotika? Kaže da se prevencija i suzbijanje droga zanemaruju svjesno, jer se na bolesti i dijagnostici zarađuje puno bolje nego na prevenciji. Kako to komentirate?

Kako ćemo mi, u takvim uvjetima, kao društvo napredovati? Takvo zdravstvo, usredotočeno na liječenje kroničnih bolesti i dijagnostiku, a ne na prevenciju, nema tko financirati. Bolesno društvo ne može donijeti razvitak. Imamo problem i s bolovanjima. Imamo veliku stopu smrtnosti, sve niži natalitet i dugoročno su i mirovinski i zdravstveni sustav kao i školstvo – neodrživi. Ti sustavi takve trendove ne mogu izdržati. Vidimo i na primjeru Srbije što se može dogoditi. Nama fali i psihologa i psihijatara. Mrak Taritaš je predložila da se u sve škole uvede psihologa. Dapače, ali mi na tržištu rada nemamo ni psihologa, ni psihijatara! Nemamo nikoga. Nema ni socijalnih radnika i ne znam tko će se s tim problemima baviti. Generacija koja bi sada trebala dati najveći doprinos su ljudi u dobi od trideset do pedeset godina. Ali njih u Hrvatskoj gotovo da i nema. Otišli su van. U zdravstvu trenutno imamo mahom zaposlenike u dobi od 60 do 65 godina te ove u dobi od 20 do 25 godina.

Zašto je srednja generacija otišla?

Upravo zbog ovakvih uvjeta o kojima sam govorila.  U međuvremenu se dogodio ‘slučaj švicarac’ te niz negativnih stvari, a na kraju su i nekretnine u Hrvatskoj većini postale nedostupne.

Nije li strašno da čak ni u situaciji kada u Hrvatskoj bilježimo nagli rast broja pokušaja suicida kod djece, nemamo dovoljno mjesta u dječjim psihijatrijskim bolnicama, ni dovoljno psihijatara i psihologa, čak ni za tu djecu?

Točno, nema ni dječjih psihijatara, nema ni državne dječje psihijatrijske bolnice. Sat kod privatnog psihologa, s druge strane, stoji od pedeset do sto eura i pitanje je kome je to dostupno. No, čak ni oni, uz takve cijene, nemaju slobodnih termina za svu djecu kojima je nužna psihološka pomoć. No glavno je pitanje tko si to može priuštiti. Jer, da bi to bilo učinkovito, dijete bi trebalo ići jednom do dva puta tjedno psihologu ili psihijatru, a to je već popriličan iznos kojeg si ne mogu svi priuštiti. Znači li to da nečije dijete vrijedi manje i da se ne trebamo boriti za njega? Ili da treba spasiti samo ono dijete koje ima novca? Zato kažem da školstvo, socijalu i zdravstvo ne možemo odvajati. Oni moraju raditi sinkronizirano, prevenirati bolesti u školama, prevenirati u socijalnom sustavu i u zdravstvu. Velik je problem i to što se u školama bave obrazovanjem, a sve manje odgojem. Nekad su škole bile odgojno obrazovne institucije. Sada djeci dajemo pusta znanja, koja za dva dana zaborave, a ne učimo ih logično razmišljanje. Mnoga djeca zato imaju odbojnost prema matematici, ili fizici. Previše se traži krivog, odnosno neupotrebljivog znanja.

Možete li reći nešto o sebi; kako ste i zašto osnovali Udrugu za zaštitu dostojanstva i jednakosti pacijenata „Dignitas”?

Završila sam medicinsku školu, a sada završavam peti fakultet. Završila sam ‘Upravljanje kriznim situacijama’ na Veleučilištu u Velikoj Gorici, ‘Poslovnu ekonomiju i financije’ na Veleučilištu Baltazaru, ‘Pedagoške kompetencije’ na Filozofskom fakultetu u Osijeku, potom Tehničko veleučilište. Trenutno na Sveučilištu sjever u Varaždinu završavam ‘Digitanu ekonomiju i inovacije’. Još imam tri ispita, a onda ću na doktorat. Imam četiri udomljene curice, u dobi od 10 do 14 godina starosti. Zaposlena sam u Centru za pružanje usluga Ozalj kao viši asistent. To je nekadašnji Centar za rehabilitaciju Jaškovo. Tamo su smješteni odrasli s intelektualnim teškoćama. Dugo sam se bavila politikom, bila sam članica SDP-u. U dva sam mandata bila potpredsjednica Gradskog vijeća Karlovca. No, radi neslaganja s s tadašnjom ministricom socijale, Milankom Opačić, otišla sam iz politike. U SDP sam ušla još za vrijeme Ivice Račana, u dobi od 18 godina. Već dugo nisam u politici, no sada mi to iskustvo ipak dobro dođe u pregovorima s ministarstvom. Teško me mogu muljati, jer znam bolje od njih kako se to u politici najčešće radi (smijeh).

Sada je peta godina djelovanja Udruge za zaštitu dostojanstva i jednakosti pacijenata „Dignitas”, koja djeluje na području cijele Hrvatske. Osim Dignitasa, vodim i udrugu potrošača. Ljudi nam se sve češće javljaju iz svih dijelova Hrvatske sa svojim problemima.

Na što vam se pacijenti najviše žale?

Na provedene pretrage, na liste čekanja. Ljudi mahom misle da nemaju pravo na drugo mišljenje. Nakon korone, sve je više pritužbi na usluge u zdravstvu. Mislim da su pacijenti sada sve više svjesni svojih prava pa i zakidanja tih prava, jer sve više istražuju sami. O bolestima i liječenju čitaju na internetu, jer su dugo zbog korone bili izolirani. Još uvijek imaju poštovanja prema liječnicima i medicinskom osoblju. Kod liječnika strpljivo i dugo čekaju, iako to možda ide na njihovu štetu. I neće se buniti. No, mnogi su svjesni da stanje u zdravstvu treba biti bolje. Kada sami ukazuju na probleme, onda im možemo pomoći. U takvim slučajevima reagiramo na način da šaljemo upit bolnici ili šaljemo upite ministarstvu. Ako pacijenti šute, onda ni mi nemamo smisla. No, sada se sve češće žale, jer su puno otvoreniji nego ranije.

Ipak, i tu treba imati mjeru. Znaju pacijenti i burno te nestrpljivo reagirati, a trebali bi imati strpljenja, jer se neke stvari preko noći ne mogu riješiti. Treba biti realan, treba vjerovati medicinskom osoblju. Imam osjećaj da je magnetska rezonanca za mnoge postala otprilike kao vađenje krvi. Svi bi htjeli ići na magnetsku, iako za to često nema potrebe. Zato bi pacijenti trebali vjerovati medicinskom osoblju, a pacijent bi morao govoriti istinu, a ne preuveličavati simptome, samo da bi došao do nepotrebnog pregleda. Vrlo je važna ta komunikacija između pacijenata i medicinskog osoblja.

FOTO: Snimio Damir Kramarić; screenshot videosnimke YouTubea

Tekst je dio projekta ‘Uništavaju li javno zdravstvo planski u korist privatnih poliklinika i kako će se siromašni liječiti?’, koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija – Agencije za elektroničke medije