FILM O BLEIBURGU prenosi stravu te kajanje britanskog časnika: ”BILI SMO POSRAMLJENI! Još uvijek jesmo” FILM O BLEIBURGU prenosi stravu te kajanje britanskog časnika: ”BILI SMO POSRAMLJENI! Još uvijek jesmo”
TweetEmailPrint Najšira hrvatska javnost malo zna o sadržaju potresnog dokumentarnog filma ‘Bleiburg: Titova dozvola za genocid’, u kojem neposredni sudionici tragičnih događaja – Hrvati... FILM O BLEIBURGU prenosi stravu te kajanje britanskog časnika: ”BILI SMO POSRAMLJENI! Još uvijek jesmo”


Najšira hrvatska javnost malo zna o sadržaju potresnog dokumentarnog filma ‘Bleiburg: Titova dozvola za genocid’, u kojem neposredni sudionici tragičnih događaja – Hrvati koji su preživjeli ‘križni put’, slovenski poslijeratni istraživači, pojedini partizani, ali i britanski zapovjednici – detaljno opisuju masovne zločine te odluke svojih nadređenih da poražene vojnike, ali i članove njihovih obitelji, odnosno ženu, djecu i starce, pošalju svjesno u smrt, odnosno u ruke Titovih partizana, natrag u Jugoslaviju. Sadržaj filma, kojega zbog brojnih mučnih svjedočanstava i još mučnijih prizora, nije lako gledati, ovdje ukratko prenosimo:

Uslijed pandemije koronavirusa, obljetnica Bleiburške tregedije i ‘križnih putova’ ove se godine nije mogla obilježiti kao prethodnih godina na Bleiburškom polju, već se održala na više mjesta.

Zbog toga, ali i zbog umjetno potpirene politizacije te dosad nezabilježene medijske histerije i paljbe na kardinala Vinka Puljića – koji je povodom obljetnice masovnih ubojstava služio misu u sarajevskoj katedrali, sam tragični događaj, koji se zbio prije 75 godina, pao je posve u drugi plan..

Zbog svega navedenog, podsjećamo ovdje na tragične događaje od prije 75 godina, koji sve do danas nisu dovoljno povijesno istraženi i nisu interpretirani na pravi način. Tu veliku tragediju, odnosno zločin kojega su počinili pripadnici pobjedničke Titove vojske, nipošto ne treba iskorištavati u političke svrhe i za novo ideološko zaoštravanje (uoči izbora), ali ju se ne smije ni zaboraviti.

Šira javnost, naime, malo zna za potresni dokumentarni film ‘Titova dozvola za genocid‘, u kojem neposredni sudionici tragičnih događaja: Hrvati koji su preživjeli ‘križni put’, poslijeratni slovenski istraživači, pojedini partizani te britanski zapovjednici koji su bili na Bleiburgu – govore detaljno o masovnim zločinima, odnosno o odluci svojih nadređenih da poražene vojnike, ali i članove njihovih obitelji, odnosno ženu, djecu i starce, pošalju svjesno u smrt, odnosno u ruke Titovih partizana, natrag u Jugoslaviju.

Sadržaj filma, kojega zbog brojnih potresnih činjenica i užasnih prizora, nije lako gledati, ovdje ćemo ukratko prepričati:

”Nakon završetka Drugog svjetskog rata, bez obzira na pobjedu saveznika u Europi i službenoj pobjedi nad fašizmom nastavljena su tajna masovna ubijanja u Jugoslaviji od strane Titovih partizana protiv bivših protivnika. Podaci ukazuju na nepoštivanje međunarodnog prava nakon završetka Drugog svjetskog rata što je dovelo do masovnih egzekucija stotine tisuća ljudi koji su vraćeni u Jugoslaviju.

Huda jama: ‘Izgledalo je da su prisiljeni leći na mrtva tijela’

Svi oni, umrli su od ruku jugoslavenskih partizana u masovnim likvidacijama i na križnom putu. Nitko do sada za ta nečovječna djela nije odgovarao pred licem pravde.

”U ovih 26 godina bavljenja radim na tajnim grobištima i vidio sam nevjerojatne stvari. Ali one strašne scene koje sam vidio u Hudoj jami nikada neću zaboraviti. Kopali smo punih osam mjeseci. Probili smo 11 betonskih zidova koji su blokirali prolaz. Najdeblji zid bio je širok 1,2 metra, a u njemu je bilo ugrađeno 11 metalnih šipki. Bilo je više nego jasno kako je konstrukcija ovih pregrada bila napravljena na način da se ova strašna istina nikada ne sazna.

Nakon svih probijenih zidova hodali smo kroz rudnik i naišli na ogromnu masu mrtvih ljudskih tijela koja su bila u jednom komadu, netaknuta. Moglo se na njima vidjeti sve: koža, uši, kosa. Otkrili smo da su ljudi bili poslagani u 8 redova. Ležali su jedan na drugom. Izgledalo je kao da su ljudi prisiljavani leći na mrtva tijela prije nego što su bili ubijeni. Na tom jednom mjestu, našli smo 427 tijela.

Kasnije smo počeli kopati u dubini od 5 metara. Htjeli smo ustanoviti koliko ljudskih tijela leži u jami na dubini od 45 metara. Na uzorku od 5 metara dubine izvadili smo 340 tijela. Kada sam izašao iz jame, plakao sam kao malo dijete.

Godine 2009., 64 godine nakon masakra hrvatskih civila u Hudoj jami, dugo čuvana tajna komunističke Jugoslavije ugledala je svjetlo dana. Svih tih godina, istina o partizanskih zločinima bila je zakopana i skrivana u Hudoj jami.

Nakon što je Huda jama u potpunosti ekshumirana, izvađeno je više od 3000 tijela ubijenih muškaraca, žena i djece”, ispričao je dr. Mitja Ferenc, profesor Sveučilišta u Ljubljani.

Ovo su skalpovi ženskih kosa i pletenica koji su pronađeni na mrtvim tijelima.

Nakon strašnog otkrića, Slovenska vlada zabranila daljnja iskapanja!

Kada se Huda jama otkrila, ljudi u Sloveniji i Hrvatskoj bili su preneraženi i užasnuti. Posebno je to bio šok za nas u Sloveniji jer nismo nikada čuli niti čitali u stranim publikacijama o tako strašnom mjestu egzekucije.

Kada je vijest izašla van, Slovenska je vlada zabranila daljnja iskapanja na rok od 7 godina!

Na ovom mjestu, 1945. godine ljudi su mučeni, silovani, ubijani, a neki i pokopani živi.

Kolone ljudi iz Hrvatske te Bosne i Hercegovine kretale su se prema Austriji u dužini od 60 kilometara. Ljudi su odlazili u strahu od partizanskih jedinica.

”Pola milijuna Hrvata hodalo je prema Austriji uz vjeru i nadu kako će se predati u ruke civiliziranim zapadnim saveznicima”, ispričao je u filmu John Ivan Prcela, povjesničar i preživjeli iz ‘Hrvatskog holokausta’.

Petnaestog svibnja 1945., nakon osam dana hoda u ovom masovnom egzodusu, gladni i iscrpljeni stigli su na Bleiburg. Tu su se sastali vojnici Nezavisne države Hrvatske, Englezi i partizani.

‘Ovdje na Bleiburškom polju u južnoj Austriji započela je velika tragedija. Dvjesto tisuća hrvatskih i slovenskih vojnika te 500.000 civila krenulo je prema Bleiburgu nakon završetka Drugog svjetskog rata s nadom da će ih Englezi prihvatiti i postupati prema Ženevskoj konvenciji i međunarodnom pravu te im osigurati zaštitu od komunista i jugoslavenskih partizana.

Engleski časnik Patric Scott tražio je od Hrvata da se suzdrže od daljnjeg napredovanja prema sjeveru. Tijekom razgovora, hrvatska je strana dobila garancije da će Hrvatima biti dozvoljeno ići prema američkim sigurnosnim zonama u Italiji već sljedeći dan – ako prethodno polože svoje naoružanje.

Englezi prevarili i izdali civile, ratne zarobljenike i izbjeglice

Ipak, Scott je zapisao u svojem dnevniku kako je dobio naređenje od viših časnika da predaja Hrvata ne dolazi u obzir, jer su se Hrvati borili protiv Jugoslavena i na strani Nijemaca te zbog toga trebaju postati zarobljenici jugoslavenske vojske. Dodao je kako ima jasne naredbe od engleskog maršala Alexandera koji je pak dobio precizne političke instrukcije od ministra vanjskih poslova Churchila.

Konačna odluka o sudbini Hrvata donijeta je 15. svibnja u ranim jutarnjim satima.

Bio sam na Bleiburškom polju kada su Englezi ukrcavali hrvatske vojnike s njihovim obiteljima, ženama i djecom, ispričao je partizan Ivan, svjedok tih događanja.

”U slijedećih pet dana mi smo organizirali vlakove koji su prevozili Hrvate nazad u Jugoslaviju” Bilo je tamo žena, djece, starijih ljudi te čak i malih beba, ispričao je za film britanski kapetan Nigel Nicolson.

”Mi partizani, preuzimali smo vlakove i vozili ih kroz tunel Jesenica nazad u Jugoslaviju”, kazao je svjedok, partizan Ivan.

Engleski kapetan Colin Gunner, pripadnik tadašnje Osme armije, u filmu odgovara na pitanje: ”Jeste li čuli mitraljeze?”

”Jesam čuo sam ih. Mi smo međusobno razgovarali o tome kako su djeca bila ubijana”, rekao je rezignirano.

Nakon čvrstog obećanja da će biti poslani do sigurne zone u Italiji, Englezi su ukrcavali Hrvate na vojne kamione i željezničke vagone te ih vozili poput ovaca na klanje. Izdali su izbjeglice, civile i ratne zarobljenike! Umjesto u Italiju, vlakovi i kamioni vozili su ih nazad u Jugoslaviju.

”Dobili smo točne zapovijedi od naše komande da njima ne treba reći gdje će doista ići. Ako bi se ljudima rekla istina gdje će ići, oni bi odbili našu ponudu jer bi znali da će biti ubijeni. Jedini način da ih stavimo u te vlakove bio je da im lažemo o njihovom krajnjem odredištu”, ispričao je Capt. Nigel Nicolson, pripadnik tadašnje britanske Osme armije.

Velika većina ljudi koje su Englezi vraćali nazad bili su obični seljaci. Oni nisu nikoga ubili. Nisu bili ustaše niti slovenski domobrani. Imali su jedino strah od komunizma”, svjedočio je i partizan Milovan Đilas.

”Da su nam Englezi predali vojne i političke predstavnike koji su surađivali s nacistima, mučili i ubijali ljude, moral engleskih časnika i njihovih djela ne bi dolazio u pitanje. Ali to nije ono što su učinili. Prisilno su vraćali sve ljude nazad. I to je bilo apsolutno pogrešno”, dodao je Đilas.

Britanski časnik: ‘Samo smo slijedili zapovijed’

”Dobili smo naređenje da pošaljemo sve, pa i civile, ako su to civili koji prate vojnu jedinicu”, ispričao je, nelagodno se češući po vratu, Capt. Nigel Nicolson.

O čemu ste razgovarali vi i vaši engleski vojnici vezano uz ovaj cijeli slučaj?

”Prokleti, prljavi, politički posao! U kojem mi nismo željeli sudjelovati”, odgovorio je capt. Colin Gunner pušeći cigaretu.

Jeste li u to vrijeme mislili da svi ti ljudi koji su hodali preko mosta odlaze u smrt?

”Jesam!

Vi ste dobili svoje zapovjedi i to je bilo to?

”To je upravo to! Slijedio sam višu zapovijed. A zapovijed je zapovijed. Ja nemam nikakvih osjećaja u vezi s tim”, vrlo ljutito je na to pitanje odgovorio capt. Colin Gunner, pokazujući tako da ga savjest itekako kopka kada govori o tim događajima.

”Jesu li vam vaši zapovjednici ikada objasnili razlog povratka svih tih ljudi?

”Bili smo posramljeni tim činom! Još uvijek jesmo”, priznao je na kraju capt. Colin Gunner, nervozno pušeći cigaretu.

Engleski povjesničar Nikolaj Tolstoj zaključio je kako je postojala zavjera u slučaju povrata Rusa i jugoslavena u matične zemlje, u kojoj je engleski premijer Harold Macmillan igrao glavnu ulogu. Dvanaestog svibnja 1945. Macmillan se sastao u Italiji s engleskim feldmaršalom Alexanderom. Nakon toga, posjetio je englesko zapovjedno sjedište u Klagenfurtu na Bleiburgu.

”Naravno da zapovijed nije došla direktno iz glavnog stožera već kroz lanac zapovijedanja. Mi smo dobili zapovijed preko naše Šeste oklopne divizije”, objasnio je capt. Nigel Nicolson, pripadnik tadašnje britanske Osme armije…”, ističe se, između ostaloga, u dokumentarnom filmu ”Bleiburg: Tito – dozvola za genocid”, kojega nije lako gledati…, no o čijem sadržaju bi i najšira javnost trebala napokon više doznati.

Jer ako su na godišnjicu proboja u Jasenovca urednici na Hrvatskoj televiziji odlučili prikazati dokumentarno-igrani film ‘Dnevnik Diane Budisavljević‘, u kojem je bilo govora o strahotama logora Jasenovac, onda su na godišnjicu Bleiburga i križnog puta trebali prikazati ovaj film, kako bi najšira javnost dobila pravu sliku o oba totalitarna i u suštini zločinačka režima – onaj Pavelićev, ali i onaj i Titov.

FOTO: Screenshot filma ‘Tito – dozvola za genocid’ s YouTube-a