Jedan Robert istupio je u javnosti u želji da svojim primjerom podrži i druge HIV pozitivne. Za svoj HIV status saznao je nakon dva mjeseca bolovanja. Znatiželjan, guglao je svoje stanje i pokazana indikacija bila je mogućnost da je HIV pozitivan. Kako bi se u to uvjerio, dobrovoljno se testirao i rezultat je bio pozitivan. “Bio sam tako šokiran i to je bilo poput smrtne presude. Nisam mogao spavati mjesec dana”, prisjetio se R svog izazovnog života u to vrijeme…
Piše: Goranka Jelinčić
Jeste li ikada sjedili za istim stolom sa HIV pozitivnom osobom, a da niste znali da je bolesna? Jeste li se ikad pokušali staviti u poziciju čovjeka koji mora društvu reći da je baš on bolestan? I jeste li pomislili kako je na njega djelovao vaš šokirani, zaprepašteni, prestrašeni (možda i osuđujući) izraz?
Niste sigurno.
Reći prijateljima za večerom; čujte ja sam HIV pozitivan, zahtijeva zasigurno ogromnu hrabrost. Veliku vjeru u njihov sud.
Postoje brojna svjedočanstva oboljelih od AIDS-a po tom pitanju. Od njih stotinu, možda je samo jedan imao sreću ne susresti s druge stane totalno zaprepaštenje i osudu. Prošli smo dug put u našem razumijevanju HIV-a, ali diskriminacija protiv bolesnih osoba još uvijek je raširena. Napredak u istraživanju omogućio je život s tom bolešću, kao što ljudi žive s drugim kroničnim bolestima. Ali najveći izazov za mnoge ljude i dalje je stigma koja prati bolest.
Najteža rečenica u životu
Jedan Robert istupio je u javnosti u želji da svojim primjerom i svjedočanstvom podrži i druge HIV pozitivne.
“Ljudi ne mare i ne podržavaju osobe s HIV-om jer ne znaju kako. Osobe s HIV-om mogu raditi produktivno, biti od koristi tvrtki i dati pozitivan doprinos svojoj obitelji i društvu”, rekao je Robert.
Za svoj HIV status saznao je nakon dva mjeseca neprekidnog bolovanja. Čak i nakon što je prošao klasično liječenje, nastavio je imati temperaturu i upalu dulje vrijeme. Znatiželjan, guglao je svoje stanje i pokazana indikacija bila je mogućnost da je HIV pozitivan. Kako bi se u to uvjerio, dobrovoljno se testirao i rezultat je bio pozitivan.
“Bio sam tako šokiran i to je bilo poput smrtne presude. Bio sam shrvan i nisam znao što učiniti. Razmišljao sam o svom poslu koji sam tek započeo, svojoj budućnosti, svojoj obitelji i milijun drugih stvari koje su mi prolazile kroz glavu. Nisam mogao spavati mjesec dana”, prisjetio se R svog izazovnog života u to vrijeme.
Ipak, nakon razgovora sa ljiečnicima i psihijatrom, počeo je učiti o stvarnim činjenicama o HIV-u. Naučio je da se HIV može liječiti. Također je naučio da ljudi s HIV-om još uvijek mogu biti produktivni i da su tretmani dostupni u mnogim medicinskim službama. Počeo je prihvaćati svoje stanje.
No, trebalo je učiniti onaj dugo odgađani, najteži korak. Reći nekome. Nakon nekoliko mjeseci odlučio je obavijestiti nadređenog o svom stanju.
“Skupio sam hrabrosti i izgovorio najtežu rečenicu u životu.
Moj šef je u početku bio zapanjen, ali je bio iznenađujuće pun podrške. Mogao sam nastaviti sa svojim redovnim poslom u kontroli kvalitete bez ikakve diskriminacije. Zadržao je povjerljivost i čak me marljivo podsjećao da uzmem lijekove na vrijeme”, rekao je R.
Odlučio je dobrovoljno otkriti svoj HIV status i ujedno je počeo i educirati kolege da ne bi krivo shvatili. Kao rezultat toga, primili su ga raširenih ruku i čak se brinuli za njega.
To je ta jedna od sto priča.
Koje sreće da su i ostali HIV pozitivni naišli na takvu reakciju i potporu.
Potpora! Ne smrtna presuda!
Svjedočanstva ljudi oboljelih od AIDS-a većinom su negativna. Uglavnom ih sredina, od obitelji, prijatelja do kolega ne prihvaća, osuđuje, upire prstom.
Nikome ne pada na pamet pružiti ruku, u stvarnom i prenesenom smislu.
Pojedinci s HIV-om koji nemaju sustav podrške ostaju sami bez nade, bez ikakve ljudske pomoći. Vrijeme je da eliminiramo stigmu i diskriminaciju protiv njih.
Educirajte sebe i druge. Diskriminacija osoba s HIV-om često je ukorijenjena u nedostatku razumijevanja virusa i načina na koji se širi.
Jedan od najboljih načina za suzbijanje diskriminacije je zagovaranje promjene politika koje sprječavaju osobe s HIV-om da dobiju skrb, smještaj i poštovanje koje im je potrebno.
Studije pokazuju da je manje vjerojatno da će se ljudi s jakom društvenom podrškom osjećati stigmatiziranima od onih koji su izolirani.
Mitovi koji dovode do stigme o AIDS-u
Neki uobičajeni mitovi koji uzrokuju strah, diskriminaciju i stigmu uključuju:
– Ljudi s HIV-om su rizik za javno zdravlje. Ovaj mit treba razbiti jer se HIV ne može dobiti svakodnevnim kontaktom.
HIV je smrtna kazna. Neliječeni HIV doista je smrtna kazna, ali liječeni AIDS može biti odgođen i moguć je dulji i kvalitetniji život.
– Samo loši, homoseksualni i seksualno promiskuitetni ljudi dobiju HIV. Ovo nije istina jer se HIV može dobiti sa zaražene majke na bebu, kao i transfuzijom kontaminirane krvi.
Prema sociologu Ervingu Goffmanu, stigma i diskriminacija ne samo da potiču širenje epidemija, već također utječu na reakcije pacijenata i život s HIV/AIDS-om društvenom izolacijom, stresom i emocionalnim suočavanjem te uskraćivanjem društvenih i ekonomskih resursa.
Unatoč intenzivnom razumijevanju HIV-a i napretku u liječenju HIV-a, studije su zabilježile stigmu i diskriminaciju HIV-a unutar međuljudskih odnosa, zajednice i zdravstvenih okruženja.
Najsmrtonosnija pandemija u novijoj povijesti
HIV je i dalje veliki globalni javnozdravstveni problem, jer je do danas odnio oko 42,3 milijuna života. Procjenjuje se da je krajem 2023. bilo 39,9 milijuna ljudi koji su živjeli s HIV-om.
Prema podacima Registra za HIV/AIDS Hrvatskoga zavoda za javno zdravstvo, u razdoblju od 1985. godine, kada su zabilježeni prvi slučajevi zaraze HIV-om u Hrvatskoj, do kraja 2023. godine zabilježeno je ukupno 2114 osoba kojima je dijagnosticirana infekcija HIV-om, od čega ih je 631 oboljelo od AIDS-a. U istom je razdoblju 269 osoba umrlo od AIDS-a.
FOTO: Pixabay free
Tekst je objavljen uz financijsku potporu Agencije za elektroničke medije iz Programa poticanja novinarske izvrsnosti
Dozvoljeno je prenošenje uz objavu izvora i imena autora.
